Priča o Hadži Loji priča je o čovjeku koji je u ljeto 1878. godine od sarajevskog nosača i karizmatičnog predvodnika naroda izrastao u vođu otpora austrougarskoj okupaciji, da bi nakon sloma ustanka, teškog ranjavanja i amputacije noge ostao bez slobode i zavičaja. Na današnji dan, 1. oktobra 1879. godine, pod jakom stražom odveden je iz Sarajeva na petogodišnju robiju u češki Theresienstadt, čime je zauvijek napustio domovinu i ušao u historiju kao jedna od najučešćih i najkontroverznijih figura bosanskohercegovačke prošlosti

Na današnji dan, prvog oktobra 1879. godine, sa sarajevske željezničke stanice krenuo je voz koji je zauvijek odveo jednu od najkontroverznijih i najupečatljivijih figura u historiji Bosne i Hercegovine. Salih Vilajetović, u narodu daleko poznatiji kao Hadži Lojo, napustio je rodni grad i domovinu pod strogom vojničkom pratnjom, upućen preko Beča i Praga ka mračnim zidinama tamnice Theresienstadt u Češkoj. Bio je to završni čin uspona i pada čovjeka koji je u sudbonosnim ljetnim danima 1878. godine uspio podići ustanak protiv moćne Habzburške monarhije, pokrenuti narodnu pobunu i na dvadesetak dana postati neformalni vladar Sarajeva, da bi na koncu ostao bez noge, slobode i prava na povratak u rodni kraj. Njegov odlazak na petogodišnju robiju označio je i formalni kraj otpora okupaciji, ali je istovremeno položio kamen temeljac za stvaranje mita koji će decenijama raspaljivati maštu naroda, novinara i pisaca širom Evrope.

Korijeni drame koja je Hadži Loju izbacila u sam vrh historijske pozornice sežu u proljeće i ljeto 1878. godine. Nakon što je Osmansko carstvo pretrpjelo poraz u ratu s Rusijom i potpisalo mir u San Stefanu, sudbina Bosne i Hercegovine predata je u ruke velikih sila na Berlinskom kongresu. Odluka donesena trinaestog jula te godine data je u vidu mandata Austro-Ugarskoj da vojno zauzme i administrativno preuzme bh. teritoriju pod izgovorom uvođenja reda i mira. Vijest o dolasku novog, hrišćanskog vladara odjeknula je među sarajevskim muslimanima kao poziv na uzbunu i stvaralački haos. Zvanični Istanbul više nije mogao garantovati stari poredak, a lokalna vlast u Sarajevu djelovala je zatečeno, nesposobno i preplašeno. U tom političkom i društvenom vakuumu pojavio se čovjek iz naroda, gorostasnog stasa i neukrotive energije, koji je odlučio uzeti stvar u svoje ruke.

Salih Vilajetović nije pripadao sarajevskoj eliti. Rođen u starom dijelu grada oko 1834. godine, odrastao je u porodici lokalnog imama. Otac mu je službovao u komšijskoj džamiji, a Salih i njegov brat Mustafa odmalena su odskakali od vršnjaka svojom fizičkom snagom i visokim rastom. Odbijajući klasične zanate koji su zahtijevali sjedenje i mirnoću, privređivali su za život radeći teške fizičke poslove, prenoseći tovare konjima i radeći u kamenolomu. Ipak, Salih nije bio samo čovjek sirove snage. Pokazao je izuzetno pamćenje i vjersku revnost, naučivši Kur'an napamet, čime je stekao počasni naslov hafiza, a potom i imamsku službu.

Nakon obavljenog hodočašća u Meki, narod ga je prozvao Hadži Lojo. Njegov beskompromisni stav i odanost tradicionalnom poretku prvi put su došli do izražaja 1863. godine, kada se otvoreno pobunio protiv izgradnje Saborne crkve u Sarajevu zbog njenih dimenzija, zbog čega ga je tadašnji guverner Osman-paša protjerao u Novi Pazar. Iz progonstva se vratio početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća, nastavljajući život na ivici zakona, baveći se trgovinom i preprodajom, ali uvijek održavajući prisnu vezu sa sirotinjom i običnim pukom.

Upravo ga je ta bliskost sa najnižim slojevima društva učinila neprikosnovenim narodnim vođom u ljeto 1878. godine. Dok su bogati trgovci i carski činovnici oklijevali, Hadži Lojo je govorima na ulicama i pred džamijama palio masu. Bio je to autentični narodni agitator koji je zagovarao samoodređenje i potpunu mobilizaciju. Priče o njegovoj snazi već su prerasle u legende, kružile su glasine da golim rukama može savladati medvjeda, dok su mu očevici pripisivali nevjerovatnu darežljivost prema djeci i sirotinji. Za običan svijet on nije bio političar nego zaštitnik koji se borio protiv svake vlasti koja nije po mjeri naroda.

Njegov politički uspon kulminirao je krajem jula. Početkom tog mjeseca izdejstvovao je protjerivanje austrougarskog konzula iz grada, a ubrzo je stavio pod kontrolu Narodni odbor. Telegram poslan njemačkom kancelaru Bizmarku jasnom porukom objavio je da se Bosna neće predati bez borbe. Kulminacija se dogodila 27. jula, kada je četrdesetčetvorogodišnji Lojo poveo naoružanu masu prema guvernerovom Konaku.

Na putu prema sjedištu vlasti zaustavio se ispred kuće uglednog pravoslavnog trgovca Petra Petrovića, koji mu je poklonio skupocjenu crvenu bundu izvezenu zlatom. Taj gest u narodu je doživljen kao simbolično bratimljenje i zajednički otpor sarajevskih muslimana i pravoslavaca novom okupatoru. Nakon kraće pucnjave pred Konakom, osmanski paša je natjeran u bijeg, a u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije proglašena je nova, narodna vlast.

Lojina neformalna diktatura trajala je svega dvadeset i dva dana, ali je uzdrmala Beč do temelja. Suočena s neočekivano organizovanim otporom, Austro-Ugarska je morala utrostručiti svoje vojne snage, angažujući blizu tri stotine hiljada vojnika za zaposjedanje Bosne. Kada je moćna armija pod komandom generala Filipovića devetnaestog augusta umarširala u Sarajevo, dočekao ju je žestok ulični okršaj. Iz svake kuće, sa svakog prozora i kapije pružan je otpor. U tim krvavim borbama poginule su stotine ustanika i austrougarskih vojnika, ali je prevlast moderne i brojnije vojske bila neupitna.

Hadži Lojo, međutim, nije dočekao sam pad grada na barikadama. Nekoliko dana ranije, spletom nesretnih okolnosti, sam sebi je iz vatrenog oružja prostrijelio skočni zglob. Ranjen, napušten od većine saboraca i oslabljen od gubitka krvi, morao je pobjeći iz Sarajeva. Sakrivao se po šumama i šikarama oko Goražda, dok su okupacijske vlasti raspisale ucijenjenu glavu na pet stotina forinti. Njegovo skrovište u selu Živojevići na koncu je otkrio lokalni seljak, pa ga je drugog oktobra 1878. godine zarobila vojna jedinica pod vodstvom natporučnika Stipetića.

Teško bolesnog i iznemoglog vođu ustanka prebacili su u sarajevsku vojnu bolnicu na Čengić-Vili. Tamo ga je liječio doktor Kramer, ali je rana toliko uznapredovala da mu je noga morala biti amputirana u samom kuku. Dok je ležao u bolnici, njegova figura već je poprimila mitološke razmjere i izvan granica Bosne. Priče o orijaškom vođi otpora stigle su do Beča i Praga, novine su pisale o njegovim avanturama, a u štampi su se pojavljivali senzacionalistički romani o njegovom životu. Sam Lojo je iz bolničke postelje prodavao svoj autogram i faksimil znatiželjnicima za dvadeset krajcera, pokazujući nesvakidašnju sposobnost da unovči vlastitu famu.

U međuvremenu, vojne vlasti su započele surovo obračunavanje s vođama ustanka. Prijeki sud pod Goricom osudio je na smrt i pogubio brojne sarajevske uglednike i imame, među kojima su bili Muhamed Hadžijamaković i hafiz Kaukčić. Hadži Lojo je krajem septembra 1879. godine pravomoćno osuđen na smrt vješanjem zbog organiziranja javnog nasilja i pobune. Međutim, odlukom cara Franje Josipa Prvog, smrtna kazna mu je iznenada preinačena u pet godina tamnice.

Prvog oktobra 1879. godine započelo je njegovo putovanje na odsluženje kazne. Na putu prema Češkoj, kompozicija se zaustavljala u raznim mjestima, a savremenici su bilježili potresne prizore susreta s okovanim vođom. Jedan od takvih zapisa ostavio je i Milan Šenoa, opisujući susret na stanici blizu Zagreba. U vagonu pod stražom četvorice vojnika s bajonetima sjedila je neobična i ćutljiva spodoba s drvenom štakom, zelenom čalmom na glavi i krpom preko jednog oka. Na bilo kakva pitanja i ponude za pomoć, nekadašnji gospodar Sarajeva odgovarao je samo kratkim i ponosnim odbijanjem, ne pomjerajući ni jedan mišić na suhom, usahlom licu.

Nakon što je izdržao petogodišnju kaznu u kazamatu Theresienstadt, car ga je 1884. godine pomilovao. Uslov je bio samo jedan: zabranjen mu je povratak u Bosnu i Hercegovinu do kraja života. Stavljeno mu je na raspolaganje da izabere bilo koje drugo mjesto stanovanja unutar ili izvan monarhije. Hadži Lojo je odabrao pokrajinu Hedžas u današnjoj Saudijskoj Arabiji. O državnom trošku prebačen je do Trsta, gdje su ga sačekali supruga Fatima i sin Muhamed, dopraćeni iz Sarajeva. Odakle su zajedno otputovali na Bliski istok.

Posljednje godine života proveo je u Meki, gdje je među lokalnim stanovništvom i hodočasnicima dočekan s velikim poštovanjem kao junak koji se borio protiv zapadne sile. Umro je 1887. godine daleko od rodnog Sarajeva. Iako su pojedini listovi u to vrijeme prenijeli vijest da je preminuo u Smirni, prevagnula su svjedočenja da je njegov grob ostao u svetom gradu Meki. Njegova porodica rasula se po Orijentu, od Sirije do Istanbula.

U domovini koju više nikada nije vidio, Hadži Lojo je ostao zapamćen kao kompleksna, kontroverzna, ali nesumnjivo historijska ličnost. Za jedne profiter i vjerski fanatik, za druge narodni heroj i revolucionar koji se usprotivio stranim silama i domaćoj eliti, njegov život i tragični odlazak na robiju prvog oktobra ostaju neizbrisiv dio bosanskohercegovačke historijske baštine.