Dok se Memorijalni centar Srebrenica suočava s pritiscima vlasti RS, Memorijalni centar Sarajevo sve se otvorenije koristi u predizborne svrhe. Kada javna institucija i sjećanje na žrtve postanu scenografija za političku promociju njenog direktora, granica između kulture sjećanja i stranačke kampanje prestaje postojati

Uposlenici Memorijalnog centra Srebrenica gotovo svakodnevno se suočavaju s različitim pritiscima institucija entiteta Republika Srpska. Među novijim primjerima su pozivi sadašnjim i bivšim saradnicima Centra na saslušanja pred policijom RS, dok je direktor Emir Suljagić javno upozoravao i na mogućnost policijskog ulaska u prostor Memorijalnog centra u Potočarima. Pozivi na saslušanje više desetina saradnika Centra tokom ljeta 2026. godine javno su potvrđeni.

Dok je Memorijalni centar Srebrenica pod takvim pritiscima, jedan drugi memorijalni centar — onaj u Sarajevu — u posljednje vrijeme sve je vidljiviji u sasvim drugačijem kontekstu: predizbornoj kampanji. Razlog nije teško uočiti. Direktor Memorijalnog centra Sarajevo Ahmed Kulanić kandidat je Naroda i pravde (NiP) za Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, a značajan dio svoje kampanje zasniva upravo na predstavljanju rezultata ostvarenih tokom njegovog mandata na čelu Centra. I njegova zvanična kampanja dosadašnji institucionalni rad predstavlja kao dokaz političke sposobnosti i budućeg djelovanja.

Naravno, svaki kandidat ima pravo predstaviti svoj profesionalni rad. Problem nastaje onda kada granica između rada javne memorijalne institucije i lične političke promocije postane teško prepoznatljiva.

U takvoj prezentaciji „uspjeha“ mnogo je manje prostora za epizode koje za sadašnjeg direktora nisu naročito pohvalne. Među njima je i svojevremena polemika oko promjene logotipa Memorijalnog centra Sarajevo, odnosno pokušaja udaljavanja od prepoznatljivih simbola ljiljana i nišana. Sjetit će se neki, alternativa ljiljanu i nišanu, prijedlog Kulanića, bio je neki krug nalik košarkaškoj lopti. Možda je dio javnosti tu epizodu već zaboravio. Oni čiji su roditelji, članovi porodica i saborci ginuli upravo pod tim simbolima vjerovatno nisu. Zbog toga takve odluke nisu pitanje običnog grafičkog dizajna, nego odnosa prema simbolima na kojima je izgrađena kultura sjećanja koju ta institucija tvrdi da čuva. Jednako bi legitimno bilo postaviti i pitanja o odnosima unutar same institucije: odlascima zaposlenika, tvrdnjama o pritiscima i načinu upravljanja Centrom. Posebno bi bilo važno da pojedini mediji, umjesto nekritičkog prenošenja promotivnih sadržaja, postave i neugodna pitanja.

Tu je i pitanje naučnog rada. Memorijalni centar Sarajevo posljednjih godina organizirao je različite konferencije i naučno-stručne događaje, ali bi javnost imala pravo dobiti jasan odgovor na jednostavno pitanje: gdje su njihovi naučni rezultati? Koliko je zbornika radova proisteklo iz tih konferencija, koliko relevantnih publikacija, koliko recenziranih naučnih članaka i koliko istraživanja koja su postala referentna u izučavanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, odbrambeno-oslobodilačkog rata, genocida i zločina počinjenih nad Bošnjacima? Ili kako onomad Kulanić reče: „genocida nad bosanskohercegovačkim narodom“!?

Jer organizirati konferenciju nije isto što i proizvesti naučni rezultat. Fotografije, protokolarni govori i objave na društvenim mrežama nisu naučna produkcija. Institucija koja u svom djelovanju naglašava naučnoistraživačku komponentu mora biti spremna da njen učinak bude mjeren upravo kriterijima nauke. Činjenica je da, kada su spomenute teme u pitanju, direktor Kulanić i njemu odani uposlenici nisu vidljivi čak ni na Google Scholaru.

Nasuprot tome, u izbornoj godini javnosti se ponovo nude promotivni videosadržaji u kojima različiti pojedinci iz cijele Bosne i Hercegovine govore o radu sarajevskog Memorijalnog centra i njegovog direktora. Upadljiv je i video sa sličnim porukama koji je snimio Jusuf Arifagić. Predsjednik je Udruženja logoraša „Kozarac“ i, što je vjerovatno i njemu važnije naglasiti, kandidat NiP-a za potpredsjednika RS. Kada se u promotivnim sadržajima jedne javne institucije počnu pojavljivati kandidati iste političke opcije kojoj pripada i njen direktor, pitanje političke neutralnosti institucije više nije zlonamjerna insinuacija. To postaje legitimno pitanje javnog interesa.

Posebno neugodan primjer predstavlja umjetnički program „Majka Hava i hiljaduljetna Bosna“, koji je Memorijalni centar Sarajevo organizirao 23. septembra 2026. godine, usred predizborne kampanje. Program je bio posvećen Havi Tatarević iz Prijedora, kojoj su tokom rata ubijeni suprug i šest sinova. U prvim redovima u publici kandidati NiP-a, a za govornicom direktor.

Da budemo jasni, niko razuman neće dovoditi u pitanje potrebu da se govori o Havi Tatarević. Naprotiv. Njena tragedija zaslužuje dostojanstveno i trajno mjesto u kulturi sjećanja Bosne i Hercegovine. Ali upravo zbog toga mora se postaviti pitanje zašto je program organiziran baš 23. septembra, u jeku izborne kampanje, u trenutku kada direktor institucije istovremeno vodi vlastitu kandidaturu za federalni Parlament?

Zar sjećanje na Havu Tatarević i njenu porodicu nije moglo biti obilježeno 6. oktobra? Ili 10. oktobra? Ili bilo kojeg drugog dana poslije predizborne kampanje? Kada se tragedija žene kojoj su ubijeni muž i šest sinova vremenski i simbolički smjesti u ambijent političke kampanje, gubi se granica između kulture sjećanja i političke promocije.

Ako te granice nema, onda postoji ozbiljna opasnost da se žrtva više ne koristi samo da bi se sačuvalo sjećanje na nju, nego i kao scenografija za političko predstavljanje.