Trump je normalizovao ruganje i ponižavanje kao političko oružje; možda još nije prekasno da se spriječi ova zaraza.
Bilo je vrijeme, ne tako davno, kada su ismijavanje slabih, vrijeđanje bolesnih ili ponižavanje ranjivih bili isključeni iz demokratskog diskursa, a jedini prostor za takvu retoriku bili su najmanje ugledni kutci političke i medijske sfere. Ne moramo romantizirati prošlost da bismo se prisjetili da je početkom ovog stoljeća republikanski predsjednik Sjedinjenih Država, George W. Bush, zagovarao “saosjećajni konzervativizam”, jer je vjerovao da vrijednosti desnice koju je predstavljao nisu nimalo nespojive s pomaganjem ugroženima ili slušanjem drugih. Njegov nasljednik, Barack Obama, tvrdio je da je “deficit empatije” ozbiljniji problem od budžetskog deficita i zagovarao je mentalni napor “stavljanja sebe u tuđe cipele” i “gledanja svijeta njihovim očima”. Sve ove dobre namjere su možda bile naivne, ali su barem pokazale želju za pristojnošću i uzornim ponašanjem.
Eksplodiralo je kada se Donald Trump pojavio na političkoj sceni prije deset godina, nazivajući meksičke imigrante “silovateljima”, gestikulirajući na skupu imitirajući invalidnog novinara ili omalovažavajući ratni dosije nekoga poput Johna McCaina, ratnog zarobljenika više od pet godina u Vijetnamu, kojeg su njegova stranka i zemlja smatrali herojem. Nije bilo empatije ni saosjećanja. I to je bio samo početak.
Trump je normalizovao okrutnost kao političko oružje i inspirisao sve vrste imitatora u Americi i Evropi. Od Nayib Bukeleovog besramnog pokazivanja pritvorenika u salvadorskim zatvorima do etiketiranja maloljetnih imigranata u Ceuti kao “osvajača”, postoji zajednička nit: nesputana upotreba jezika i sigurnost da nema cijene za kršenje određenih nepisanih pravila. Upravo je to poslovni model platformi društvenih medija koje, poput Elona Muska, nagrađuju buku i polarizaciju. Ni vizija koju imaju neki oligarsi nije ništa drugačija: vizija svijeta u kojem ono što Musk naziva “suicidalnom empatijom” prijeti krajem “zapadne civilizacije”. “Oslobodite vukove”, glasi podnaslov jednog od eseja koji uzbuđuje X-ovog šefa. Ako je bilo potrebno pokazati da se brutalnost ukorijenila u američkom životu, ovonedeljna odluka Pentagona da emituje pogubljenje vojnika osuđenog na smrt – praksa tipična za organizacije poput Islamske države – to je potvrdila. Ono što bi prije mnogo godina ostalo na marginama – testosteron kao program i neobuzdano ponašanje kao izborna taktika – sada je službena doktrina u vodećoj svjetskoj sili.
Zaraza je neizbježna. A to također ima veze s atomizacijom javnog prostora koju potiču algoritmi željni sukoba i s kapitalizmom čije ekscese demokratije ne mogu obuzdati. Postoji još nešto: erozija društvenog ugovora koji okružuje državu blagostanja nakon Drugog svjetskog rata, projekt koji bi bio nemoguć bez konvergencije kršćanskih demokrata i socijaldemokrata.
Danas se ovi konsenzusi raspadaju, a krajnja desnica je ta koja dobija na značaju u anketama i niže pobjede. Uzori više nisu Bush, a još manje Adenauer ili De Gaulle. To su Trump, Musk, Mileijeva retorika o motornoj pili ili najnoviji agitator na X-u ili TikToku. Umjerenost je postala mana, a ekstremizam vrlina. Ali to su jezici strani strujama koje su izgradile Evropu, i zato je čudno da postoje konzervativci koji ih se odriču, ili da stranke koje teže da budu dio sljedeće španske vlade omalovažavaju stariju ženu deložiranu iz stana ili dehumaniziraju imigrante. Problem više nije “deficit empatije” o kojem je Obama govorio; sada je to “brutalni eksces”.
Izvor: El Pais
