Trump se dvije sedmice opirao, zazirući od otvaranja novog fronta dok je već bio u ratu s Iranom. Zatim je uslijedio poziv prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, koji je ponovo insistirao na toj akciji. Trump je promijenio odluku. Pentagon se pripremio za napad. Liste meta su odobrene, a posade su počele naoružavati avione. A onda je Trump ponovo promijenio mišljenje. Nema napada. Još uvijek ne.

Amerika je ušla u „fazu odlučivanja” – onu ključnu fazu imperije u kojoj započinje jedan rat, priprema bombe za sljedeći i nada se da će se neko na kraju sjetiti da napravi plan.

Donald Trump je upotrijebio te riječi u nedjelju dok je govorio o ratu s Iranom – sukobu koji je sam započeo, a koji još uvijek traje i sada prijeti otvaranjem još jednog američkog fronta u Jemenu.

Faza odlučivanja. To više zvuči kao priznanje nego kao doktrina. Bombe su spremne. Mete su spremne. Predsjednik još uvijek odlučuje.

U proljeće 2025. godine, SAD su više od 50 dana bombardovale Hute, sve dok Trump nije naglo objavio prekid vatre nakon što je ta grupa pristala da prestane s napadima na američke brodove.

Uglavnom su to i učinili.

A onda je došlo ljeto 2026. godine. Huti, koje podržava Iran, ponovo su rasplamsali rat sa Saudijskom Arabijom, napali saudijske brodove i ugrozili moreuz Bab el-Mandeb.

Rijad je počeo vršiti pritisak na Washington da se uključi u borbu.

Trump se dvije sedmice opirao, zazirući od otvaranja novog fronta dok je već bio u ratu s Iranom. Zatim je uslijedio poziv prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, koji je ponovo insistirao na toj akciji. Trump je promijenio odluku. Pentagon se pripremio za napad. Liste meta su odobrene, a posade su počele naoružavati avione.

A onda je Trump ponovo promijenio mišljenje. Nema napada. Još uvijek ne.

Patrimonijalizam

Ovako se danas kreće politika kroz najmoćniji vojni aparat na svijetu: da, ne, puni, čekaj, možda – vanjska politika nalik mišićnoj sklerozi, ali s pridodatim nosačima aviona. Scenarij „bum-tras” je stvaran.

Ali prava priča je ono što se dešava kada predsjednički impuls postane operativni sistem države. Prijestolonasljednik zove. Trump mijenja mišljenje. Pentagon kreće u akciju. Trump ponovo mijenja mišljenje. Pentagon staje.

Postoji termin koji analitički centri koriste za vlast koja se sve više organizuje oko vladara, a ne oko pravila: patrimonijalizam.

Pravila se povijaju prema vladaru. Imenovanja postaju lična stvar. Provedba zakona poprima politički karakter. Pomilovanja, krivični progoni i ugled funkcije postaju instrumenti lojalnosti i odmazde. Trump nije izmislio taj instinkt. U Ovalni ured je to unio s entuzijazmom investitora u kockarnice koji otkriva da neko drugi plaća lustere.

Izvan sfere vlasti odvija se još jedna transformacija: spuštanje praga onoga što se smatra neprihvatljivim. Uvrede postaju pozadinska buka. Prijetnje postaju šale; šale postaju signali o političkim namjerama; neistine se stapaju s općom atmosferom.

Iscrpljenost čini ostalo. Svaki prekršaj onog što je prihvatljivo čini sljedeći “jeftinijim”, sve dok ne nestane ne samo određena konvencija, već i samo očekivanje da granice uopće postoje.

A sada, sasvim prirodno, tu je i slavoluk visok 76 metara (250 stopa). Ne metaforički. Pravi, fizički slavoluk.

Trump je u nedjelju objavio da bi spomenik koji predlaže u blizini Nacionalnog groblja Arlington istovremeno služio i kao – kako ga je nazvao – “vrhunski vojni kompleks/slavoluk”, s kapacitetima za smještaj dronova, snajperista i municije. Ta prenamjena je, kako je rekao, neophodna radi nacionalne sigurnosti.

Nema pobjede, nema mira, samo veliki američki slavoluk.

U nekom trenutku satira mora položiti oružje i povući se. Rim je podizao slavoluke nakon pobjeda. Washington predlaže jedan dok odlučuje koji bi borbeni avioni sutra mogli napasti koju zemlju, a zatim sam spomenik puni oružjem.

Sve to sve manje liči na spomen-obilježje, a sve više na arhitektonski prikaz samog predsjedničkog mandata: kolosalan, pozlaćen, naoružan i u stanju stalnog iščekivanja nevolje.

Ceh posljednjeg eksperimenta u Jemenu bio je pozamašan. ​​Centralna komanda pogodila je više od 1.000 ciljeva tokom kampanje 2025. godine, potrošivši municiju vrijednu otprilike milijardu dolara samo u prvom mjesecu.

Huti su izdržali. Obarali su američke dronove i pucali na pomorske brodove. Dva aviona F/A-18 Super Hornet, vrijedna po 67 miliona dolara, koja su bila angažirana u kampanji, nekako su završila u moru.

Godinu dana kasnije, neprijatelj kojeg je Trump žestoko bombardirao iz zraka obnovio je značajne vojne kapacitete.

To Trumpa i saveznike na Bliskom istoku ostavlja zarobljene u kružnoj logici modernog imperijalnog upravljanja. Ako intervenišu, SAD se ponovo uključuju u borbu protiv neprijatelja koji je prestao s napadima na njih.

Ludilo u političkom životu

Ako se drže po strani, Rijad može uskratiti saradnju koja je Washingtonu potrebna na drugim mjestima, što su Saudijci već pokazali u slučaju američkog plana koji se ticao naftnih tankera u Hormuškom moreuzu. Svi ti računi dolaze na naplatu cijelom svijetu u vidu cijene goriva.

Ovako izgleda zabrinuta supersila u svojoj patrimonijalnoj baroknoj fazi. Budžeti za oružje prelijevaju se u arhitekturu. Arhitektura mutira u sigurnosnu infrastrukturu. Nacionalna odbrana postaje svenamjenski sakrament, dok je granicu između države i ličnosti koja njome upravlja postaje sve teže odrediti.

Normalizacija je pravi narkotik. Razmislite o tome šta se danas smatra običnom nedjeljom u Sjedinjenim Državama: municija vrijedna milijardu dolara potrošena za mjesec dana, dva lovca od po 67 miliona dolara na dnu mora, više od 1.000 pogođenih ciljeva, još jedan ratni plan protiv neprijatelja za kojeg planeri sumnjaju da se može slomiti bombardovanjem, te rasprava o slavoluku visokom 76 metara kao pogodnom mjestu za smještaj snajperista i municije.

Ludilo više ne prekida američki politički život. Ono jeste američki politički život, koji pristiže brzinom širokopojasnog interneta sve dok građani ne razviju instinkte za preživljavanje laboratorijskih pacova koji žive pored dugmeta za elektrošokove.

A možda upravo tome i služi Trumpov slavoluk. Ne pobjedi – nje nema. Ne miru – to svakako ne. To je spomenik Velikom Amerikancu. Možda kolosalno pozlaćeno svetilište impulsu, preokretu i trajnom vanrednom stanju, podignuto dok se avioni pune gorivom, saveznici cjenkaju, a neprijatelji ponovo pune oružje.

Napoleon je naredio izgradnju svog slavoluka na trgu L’Étoile, na vrhu avenije Champs-Élysées, kako bi proslavio vojnu pobjedu. Trump želi svoj dok ratovi još traju; niko ne zna gdje će pasti sljedeće bombe, a on planira u njemu uskladištiti municiju – zlu ne trebalo.

Trump ga možda proglasi svojim L’Arc de Triomphe (Slavolukom pobjede). Historija će vjerovatno imati bolji naziv: L’Arc de Turpitude (Slavoluk sramote).

Izvor: Turkiye Today