Sve do ovog ljeta, pretpostavka kojom su se vodile zapadne prijestolnice bila je jednostavna i jasna: Rusija, zaglibljena u Ukrajini, nije imala ni sredstava ni volje za drugi rat. Ta se pretpostavka sada revidira – uključujući i unutar američkih obavještajnih službi – iz jednostavnog razloga: rat nije narušio ruske kibernetičke i hibridne kapacitete.

“Sovjetska moć je fluidan tok koji se neprestano kreće – gdje god mu je to dopušteno – ka zacrtanom cilju”, napisao je 1947. godine George F. Kennan, diplomata koji je osmislio strategiju obuzdavanja tokom Hladnog rata, u svom eseju “Izvori sovjetskog ponašanja” (The Sources of Soviet Conduct).

Njena glavna preokupacija, nastavio je, “jeste da osigura popunjavanje svakog kutka i pukotine koji su joj dostupni u bazenu svjetske moći.”

Sovjetskog Saveza više nema. Ali hidrologija tog toka i dalje postoji.

Direktor CIA-e otputovao je u Moskvu krajem augusta, ali nije dobio sastanak kojem se nadao. John Ratcliffe se sastao sa Sergejem Nariškinom i Aleksandrom Bortnikovom, čelnicima ruskih službi za vanjsku obavještajnu djelatnost i unutrašnju sigurnost.

Vladimir Putin, za kojeg se očekivalo da će odvojiti vrijeme za susret, jasno je stavio do znanja da njegovo prisustvo nije potrebno.

Stolica je ostala prazna. U diplomatiji i to predstavlja odgovor, a ovaj je poručio da struja i dalje teče.

Pravo pitanje nije hoće li Rusija napasti NATO, već šta su Washington i Brisel spremni priznati kao napad. Za Putina, vraćanje saveza na stanje iz 1997. godine ne zahtijeva tenkovski marš na Pariz; dovoljno je dokazati da je Član 5 samo blef.

Udobna laž je mrtva

Sve do ovog ljeta, pretpostavka kojom su se vodile zapadne prijestolnice bila je jednostavna i jasna: Rusija, zaglibljena u Ukrajini, nije imala ni sredstava ni volje za drugi rat. Ta se pretpostavka sada revidira – uključujući i unutar američkih obavještajnih službi – iz jednostavnog razloga: rat nije narušio ruske kibernetičke i hibridne kapacitete.

Spisak incidenata je već dugačak. Podmetanje požara i sabotaže infrastrukture, ometanje GPS signala i kršenje zračnog prostora, usmjeravanje migranata prema litvanskoj granici, te dronovi iznad aerodroma u Leipzigu za koje Njemačka optužuje Moskvu. Neki od tih postupaka sada uključuju i kinetička djelovanja. Nijedan od njih ne prelazi prag aktiviranja Člana 5, što je i bio cilj takve strategije. Dakle, kada je riječ o “sivoj zoni”, odgovor je potvrdan. Napad je u toku.

Što se tiče kopnenog sukoba, odgovor je bliži negativnom, a Kremlj je pismenim putem objasnio i zašto. U nacrtu sporazuma iz decembra 2021. godine zahtijevalo se da se NATO vrati na pozicije iz 1997. godine, a nezadovoljstvo datira još od Putinovog govora na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Ništa u tim zahtjevima ne podrazumijeva prisustvo tenkova u Parizu.

Zamislite, umjesto toga, najjeftiniju varijantu. Ruske trupe ulaze u Narvu u Estoniji i Daugavpils u Latviji – dva grada s većinskim ruskim stanovništvom u blizini granice – i drže ih pod kontrolom dva dana.

Ako se Washington ne umiješa, Moskva proglašava savez bezvrijednim i povlači se s pobjedom koju može uspješno predstaviti domaćoj javnosti. Ciljana publika nije u Tallinnu, već u Francuskoj i Njemačkoj, gdje se stranke naklonjenije Kremlju – poput AfD-a i Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National) – bore za vlast i gdje bi preplašeno biračko tijelo moglo dati prednost postizanju dogovora.

Prijetnja taktičkim nuklearnim oružjem i kontinuirano zastrašivanje obavljaju ostatak posla. Vojska tu nije neophodna.

Najjeftiniji način za razbijanje NATO-a

Vojno gledano, savez je u boljem stanju nego politički. Od 2023. godine NATO koristi konkretne regionalne planove odbrane umjesto općih scenarija za krizne situacije, te tvrdi da su njegove snage spremne za trenutnu borbu protiv konvencionalnog napada na istočnom krilu.

Nedavna vježba koju su predvodile Zračne snage SAD-a u blizini Kalinjingrada jasno je to pokazala u samom ruskom susjedstvu, uz demonstraciju aviona EA-37B, dizajniranog za ometanje radara, komunikacija i navigacijskih sistema. Kada je riječ o napadima iz „sive zone“, bilans je skromniji: pristup je reaktivan i defanzivan, bez uvjerljive historije odvraćanja. Sabotaže su u porastu od 2022. godine, a NATO nije uspio promijeniti kalkulacije Moskve.

Tu je i Washington. Administracija je obavijestila saveznike da planira povući svoje doprinose iz NATO-ovog modela snaga, a njeni zvaničnici rijetko imenuju Rusiju kao glavnu prijetnju Savezu. Na samitu u Ankari ovog ljeta, Donald Trump je stigao zaokupljen sukobom s Iranom i s malo strpljenja.

Dva dana kasnije, u zajedničkom saopćenju ponovo je potvrđen Član 5, a na završnoj konferenciji za novinare govorio je o ljubavi i jedinstvu u prostoriji. Odvraćanje zavisi od toga da li protivnik vjeruje u odgovor. Teško je povjerovati u odgovor koji se mijenja svakih 48 sati.

Kineska crvena linija

Zemlje najbliže Moskvi napravile su računicu. Njihovi planovi polaze od pretpostavke da će se nacionalne snage u Poljskoj, baltičkim zemljama i Skandinaviji boriti od prvog sata sukoba – prije nego što se okončaju konsultacije u okviru Člana 4. i bez obzira na to hoće li nakon toga uslijediti odluka NATO-a.

Vremenski rokovi su nemilosrdni. Poljski premijer Donald Tusk poručio je Evropi da se pripremi za mogući sukob s Rusijom do 2027. godine, pozivajući se na riječi glavnog komandanta NATO-a. Planovi NATO-a za ponovno naoružavanje neće popuniti praznine u vojnim kapacitetima sve do 2030. godine ili kasnije.

Planovi su nadmašili raspoložive vojne kapacitete. Nedostaci se ogledaju u sferi udara dugog dometa i dopune goriva u zraku – upravo onim sposobnostima koje Washington želi smanjiti. Zamka leži u tajmingu i redoslijedu poteza, a ne u samim namjerama.

Može li Kina obuzdati Putina? Peking drži ključne poluge uticaja: njegova trgovina iz sjene osigurava komponente za ruske rakete i održava ratnu ekonomiju u pogonu. Ipak, Xi Jinping nije učinio ništa da zaustavi invaziju 2022. godine, a podijeljen Zapad mu ide naruku.

Njegova crvena linija je uža. Ruska nuklearna detonacija dala bi Japanu i Južnoj Koreji razlog da izrade vlastite bombe, što je ishod koji Peking ne želi vidjeti. To protivljenje odnosi se na nuklearnu pečurku, a ne na dronove, sabotaže ili dvodnevno zauzimanje pograničnih gradova.

Cijena prazne stolice

Dakle, hoće li Rusija napasti NATO? U toku je napad iz „sive zone”, konvencionalna invazija je malo vjerovatna, a opasnost leži u pogrešnoj procjeni: da Putin pređe granicu kako bi vidio hoće li iko reagovati. Ako savez ostane reaktivan i politički neodlučan, hibridna eskalacija će se nastaviti sve dok neko ne povuče pogrešan potez.

Prevencija toga zahtijeva prelazak iz defanzivnog stava u politiku odvraćanja koja podrazumijeva jasnu cijenu za agresiju. Poljska, Finska i Norveška već šalju jasnije signale od samog NATO-a. Na pitanje šta bi Sjedinjene Države učinile, iskren odgovor u Briselu glasi da to zna samo jedna osoba – a ona to još nije otkrila.

Ratcliffe je prenio poruku Moskvi, no Putin se nije pojavio na sastanku. Možda mu taj sastanak nije ni bio potreban. Odgovor koji iščekuje stiže iz Washingtona.