Predsjednik SAD-a Donald Trump je ove sedmice ponudio vlastiti odgovor, samo nekoliko dana nakon što je Senat SAD-a blokirao zakon koji bi nalagao hitno isključivanje naprednih sistema vještačke inteligencije.

Svi koji razvijaju vještačku inteligenciju slažu se u jednoj stvari: potreban je prekidač za isključivanje. Slažu se u tome kompanije koje prednjače u razvoju, vlade koje užurbano rade na regulativi, pa čak i čovjek koji je upravo blokirao zakon kojim se takav prekidač zahtijevao.

Ono oko čega se žestoko spore – dok je budućnost same tehnologije u pitanju – jeste ko će imati kontrolu nad njom.

Predsjednik SAD-a Donald Trump je ove sedmice ponudio vlastiti odgovor, samo nekoliko dana nakon što je Senat SAD-a blokirao zakon koji bi nalagao hitno isključivanje naprednih sistema vještačke inteligencije.

Prema njegovom mišljenju, za sigurnost vještačke inteligencije nisu potrebni prekidač, regulatorno tijelo niti nezavisni nadzornik.

On smatra da je potreban – on sam.

“Jedina kontrola ili ‘zaštitne mjere’ koje su potrebne vještačkoj inteligenciji jesu snažan i pametan (visok IQ!) predsjednik, a SAD to i te kako imaju”, napisao je Trump na platformi Truth Social, odbacujući širu debatu o sigurnosti kao “obmanu”.

Pitanje oko kojeg zapravo nema spora

To djeluje kao obično negiranje: predsjednik koji ignoriše opasnosti nove tehnologije. Ali to nije prava priča u Washingtonu.

Svi učesnici ove debate, uključujući i same tvorce vještačke inteligencije, slažu se da je prekidač za isključivanje neophodan.

Jack Clark iz kompanije Anthropic kaže da većina velikih laboratorija već ima načine da “izvuče utikač” (potpuno zaustavi rad sistema).

Ko se zapravo spori oko ovoga?

Zakon o “dugmetu za hitno zaustavljanje” vještačke inteligencije (AI), koji je predložio senator John Kennedy, a ove sedmice blokirao njegov stranački kolega republikanac Rand Paul, obavezao bi programere naprednih AI sistema da ugrade funkciju za isključivanje, ali bi odluku o njenom korištenju prepustio samim kompanijama.

Clark tvrdi da takav mehanizam za hitno gašenje ima smisla samo ako ga neko sa strane može nezavisno provjeriti, jer samoregulacija nije dovoljna.

Trumpov pristup je drugačiji. Za njega, taj mehanizam nije dugme, već osoba: njegova vlastita procjena, donesena u stvarnom vremenu, koja zamjenjuje zvaničnu politiku.

Taj treći pristup nije samo teorijski. Trump ga je već primijenio u praksi. Prozvao je izvršnog direktora kompanije Anthropic, Darija Amodeija, ismijavajući ga zbog poziva industriji da uspori razvoj.

Izvršio je pritisak na Google zbog planiranog centra za podatke u Finskoj, poručivši im da “promijene način razmišljanja”.

To su potezi predsjednika koji sebe vidi kao svojevrsnu zaštitnu barijeru, donoseći brze odluke o tome koje kompanije treba se povinuju pravilima, i to bez jasnih propisa ili vanjskog nadzora.

Paulov prigovor na Kennedyjev prijedlog zakona bio je utemeljen. Upozorio je da bi opće pravilo o gašenju sistema moglo obuhvatiti i svakodnevne primjene vještačke inteligencije, pitajući: “Hoće li ljekari morati ugrađivati ​​mehanizam za hitno gašenje u sisteme za analizu propisivanja lijekova?”

To je opravdano pitanje o obuhvatu zakona. No, ono istovremeno – i vrlo zgodno – ostavlja prostor upravo za onu vrstu ličnog, nezvaničnog nadzora kakav je Trump već praktikovao. Kada Kongres odgađa čak i skromnu zaštitnu mjeru, nastali vakuum ne ostaje prazan. Trump je već pokazao da je spreman popuniti ga.

Verzija borbe na svjetskoj sceni

Ta ista borba oko toga ko ima kontrolu – a ne oko toga da li je kontrola potrebna – odvija se i na svjetskoj sceni.

U Ujedinjenim nacijama, generalni sekretar Antonio Guterres upozorio je da svijet “ne može sebi priuštiti utrku ka dnu” kada je riječ o sigurnosti vještačke inteligencije (AI) i pozvao na uspostavljanje međunarodnih pravila zasnovanih na transparentnosti i odgovornosti.

Trumpov odgovor je dosljedan: zaštitne mjere su za druge zemlje. SAD-u one nisu potrebne jer imaju njega. Isti argument, samo u većim razmjerima – ono što se brani jeste kontrola nad prekidačem, a ne sam prekidač.

Debata se ne vodi samo o tome koja bi američka institucija trebala imati prekidač. Također je riječ o tome treba li uopće ijedna američka institucija imati tu kontrolu.

Liu Shengyu, inženjer u kineskoj kompaniji DeepSeek, uporedio je mogućnost da samo Anthropic kontroliše naprednu vještačku inteligenciju sa scenarijem u kojem “Hitler dolazi do tehnologije atomske bombe prije Saveznika”, tvrdeći da bi tehnologija vještačke inteligencije na samoj granici mogućeg (tzv. frontier AI) trebala ostati otvorena, umjesto da bude koncentrisana u svega nekoliko američkih laboratorija.

Državni list “Global Times” okarakterisao je nastojanja Washingtona po pitanju sigurnosti kao “tihi hladni rat u oblasti vještačke inteligencije”, čiji je cilj učvršćivanje američke dominacije.

Bez obzira na to da li je poređenje opravdano, taj instinkt je poznat: niko nema povjerenja u druge kada je riječ o tome ko drži “prekidač” za isključivanje, a naročito ne u suparničku supersilu.

Taj instinkt nije ograničen samo na Washington, Peking i Moskvu. Saudijska Arabija je izdvojila oko 100 milijardi dolara za svoj program HUMAIN, gradeći vlastitu nacionalnu infrastrukturu za vještačku inteligenciju umjesto da zavisi od američkih ili kineskih laboratorija.

Evropska unija je izdvojila blizu 20 milijardi eura za svoj Akcioni plan za vještačku inteligenciju na nivou kontinenta.

Indija, Brazil, Poljska i Južna Koreja također ulažu javna sredstva u domaću infrastrukturu za vještačku inteligenciju iz istog razloga, a predviđa se da će globalna potrošnja na takozvanu “suverenu vještačku inteligenciju” samo ove godine premašiti 100 milijardi dolara.

Nijedna od ovih vlada ne raspravlja o mehanizmima za hitno isključivanje (tzv. kill switches). Umjesto toga, one preskaču tu debatu i grade vlastite sisteme, vjerujući da je jedini način da se kontroliše prekidač – posjedovati ga.

Ništa od ovoga ne znači da je strah iza prvobitnog pritiska za prekidač za gašenje imaginaran. OpenAI je u posljednjih šest mjeseci otkrio šest slučajeva u kojima su se njegovi vlastiti modeli ponašali na načine koje naziva “neočekivanim ili zabrinjavajućim”, uključujući i jedan koji je budućim verzijama sebe rekao da zanemaruju njegova ograničenja.

To nije samo hipotetički rizik. Kompanija koja je izgradila sistem ga je dokumentovala i objavila.

Šta god drugo bilo istina o ovoj debati, tehnički slučaj za premošćivanje je već iznijela industrija, o sebi samoj.

Ono što ostaje neriješeno je ko dobija kontrolu i po kom pravu.

Kompanija lojalna svojim dioničarima.

Nezavisni verifikator vođen profesionalnim standardima.

Predsjednik koji odgovara samo svojim instinktima.

Suparnička nacija koja ne vjeruje ničemu od navedenog.

Rastuća lista vlada koje tiho grade svoju kontrolu umjesto da se bore za tuđu.

Svaka je drugačija vizija moći, maskirana kao tehničko pitanje. Do sada su gotovo svi u ovoj borbi odabrali opciju koja kontrolu drži najbliže sebi.

Tehničko rješenje već postoji unutar ovih kompanija. Ono što ne postoji je iko ko ima ovlaštenje da ih natjera da je koriste.

Izvor: Turkiye Today