Predstojeći izbori za 14. reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini stavljaju pred vjersku i širu javnost tri profilno različite, a duboko utemeljene vizije budućnosti ove institucije. Kroz programe i javne istupe kandidata, Nedžada ef. Grabusa, Mensura ef. Malkića i Salema ef. Dedovića, prelamaju se ključna pitanja savremenog doba: od sistemske transformacije i jačanja autonomije Zajednice kao zajednice vrijednosti, preko institucionalne stabilnosti i mentorskog podizanja mladih kadrova, do nepokolebljive terenske borbe za prava obespravljenih i potpune finansijske samostalnosti putem vakufa
Izbor poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nikada nije bio isključivo interno vjersko pitanje. U složenoj historijskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine, te unutar šire bošnjačke dijaspore, funkcija reisu-l-uleme predstavlja jedan od najznačajnijih duhovnih, moralnih i društvenih oslonaca. Predstojeći izbori za četrnaestog po redu reisu-l-ulemu donose rijetku priliku za analitičko sagledavanje smjera u kojem se ova višestoljetna institucija planira razvijati u narednom razdoblju.
Potvrđivanjem kandidatura muftije sarajevskog prof. dr. Nedžada ef. Grabusa, direktora Uprave za vjerske poslove Rijaseta dr. hafiza Mensura ef. Malkića i muftije mostarskog dr. Salema ef. Dedovića, pred Izbornim tijelom, ali i cjelokupnom javnošću, našle su se tri profilno različite, a opet duboko utemeljene vizije.
Premda sva trojica kandidata dolaze iz samog vrha hijerarhije Islamske zajednice i dijele brigu nad ključnim izazovima vremena, njihovi javni nastupi i ponuđeni programi otkrivaju različite težišne tačke, metodološke pristupe i retoričke akcente. Dok Grabus nudi sistemsku, strateški i globalno intoniranu viziju Zajednice kao zajednice vrijednosti, Malkić nastupa sa pozicija institucionalnog kontinuiteta, stabilnosti, pedagoško-mentorskog rada i tihe duhovne izgradnje, dok Dedović fokus stavlja na terensku nepokolebljivost, misijski rad, potpunu finansijsku neovisnost putem vakufa i odbranu prava obespravljenih u rubnim džematima.
Program koji je pred Saborom Islamske zajednice predstavio muftija sarajevski prof. dr. Nedžad ef. Grabus odlikuje se izrazitom sistemskom dubinom, intelektualnom širinom i strateškim rječnikom. U samom središtu Grabusove vizije nalazi se konceptualno razgraničenje između Islamske zajednice kao „zajednice moći“ i Islamske zajednice kao „zajednice vrijednosti“. Naglašavajući potrebu razvijanja svijesti o sudbinskom značaju ove institucije za Bošnjake, Grabus insistira na njenom autonomnom i slobodnom djelovanju. Njegova polazna premisa jeste da Zajednica svoju snagu ne smije crpiti iz političkih ili materijalnih poluga utjecaja, nego iz vlastitog vjerničkog i moralnog kredibiliteta, nudeći red, sigurnost, djelotvornost i trajnost.
Analizirajući položaj imama, Grabus vrlo direktno dijagnosticira postojanje kriznog stanja u imamskom pozivu. Odgovor na tu krizu on ne vidi u parcijalnim rješenjima, nego u cjelovitom unapređenju njihovog institucionalnog, radno-pravnog, materijalnog i društvenog statusa. Za Grabusa imam nije samo izvršilac obreda, nego ključni nosilac misije koji mora imati osigurano usavršavanje, visoko obrazovanje i dostojanstvene uslove rada kako bi svoju dužnost obavljao s ljubavlju i bez egzistencijalnog pritiska.
Kada je riječ o ekonomskoj osnovi Zajednice, Grabus se ne zadržava samo na tradicionalnom poimanju vakufa, nego poziva na proizvodnju novih vrijednosti i modernih koncepata ekonomskog razvoja vakufske imovine. Njegov pristup spaja konzervativno poštivanje volje vakifa i neprikosnovenosti vakufnama sa savremenim modelima šire društvene, kulturne i razvojne raspoloživosti tih resursa.
Posebno važan segment Grabusovog programa odnosi se na vaninstitucionalna tumačenja i prakticiranja islama. Svjestan opasnosti od vjerskih podjela među muslimanima u Bosni i Hercegovini, sarajevski muftija rješenje vidi u afirmaciji pravnog okvira Zajednice. Njegova poruka u ovom segmentu je višeslojna: s jedne strane, on bezkompromisno odbacuje paralelne strukture i štiti institucionalno jedinstvo, dok s druge strane ostavlja otvorena vrata za dijalog i integraciju svih onih koji su spremni prihvatiti ustavni poredak Islamske zajednice.
Grabusov program snažno naglašava i potrebu za funkcionalnijim korištenjem ljudskih, intelektualnih, finansijskih i informacijskih potencijala. On otvoreno poziva na šire otvaranje vrata stručnjacima i kompetentnim kadrovima u različitim društvenim naukama, čime želi prekinuti eventualnu izolovanost vjerskih ustanova od savremenih naučnih tokova. U sklopu reforme obrazovanja, od mekteba i vrtića do medresa i fakulteta, Grabus nudi odgovor na globalnu krizu humanističkog i duhovnog obrazovanja. U tom kontekstu, on posebno potcrtava potrebu veće iskorištenosti potencijala obrazovanih žena, naročito svršenica islamskih fakulteta i medresa, koje moraju dobiti adekvatno mjesto u odgojno-obrazovnim i upravnim strukturama.
U odnosu prema mladima i dijaspori, Grabus zagovara prezentaciju islama u jeziku novih generacija, oslobođenu arhaičnih obrazaca. Bošnjačku dijasporu on ne posmatra tek kao izvor materijalne pomoći, nego kao epohalni amanet islamskog prisustva u Evropi i na Zapadu, što predstavlja komparativnu prednost cijelog naroda i države. Konačno, njegov program obuhvata i osmišljenu strategiju internacionalizacije, odnosno predstavljanja Islamske zajednice i bošnjačkog razumijevanja islama u vodećim svjetskim obrazovnim, kulturnim i političkim centrima, uz istovremenu trajnu i sistemsku podršku povratničkim džematima u domovini.
Nasuprot sveobuhvatnim strateškim reorganizacijama, direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta dr. hafiz Mensur ef. Malkić nudi viziju koja se primarno oslanja na stabilnost, kontinuitet i postupno, osmišljeno unapređenje postojećih kapaciteta. Malkićev pristup izrastao je iz njegovog višedecenijskog rada u obrazovnim i vjersko-administrativnim strukturama, zbog čega prirodno težište svog programa stavlja na kvalitet obrazovanja, mentorsku podršku mladim kadrovima, te rad s porodicom i mladima u savremenom okruženju.
Malkićev javni profil oblikovan je imidžom kandidata bez političkih kontroverzi, što se jasno reflektira i u njegovim stavovima o ulozi reisu-l-uleme u javnom životu. Na pitanje o odnosu između duhovnog autoriteta i društvenog angažmana, Malkić odgovara tezom o njihovoj logičnoj sinergiji. Za njega, reisu-l-ulema je u prvom redu duhovni vođa koji mora bdjeti nad autonomijom, jedinstvom i dostojanstvom Zajednice. Međutim, taj autoritet ne smije biti izolovan niti imun na društvena zbivanja. Reisu-l-ulema, po Malkićevom viđenju, ima obavezu podignuti glas kada su ugrožena temeljna ljudska prava, vjerske slobode, ravnopravnost ili dostojanstvo Bošnjaka i svih građana, ali ta reakcija mora ostati strogo iznad dnevno-političkih trvenja i stranačkih svrstavanja. Ostranjivanje od političkih centara moći za Malkića je ključni uslov dugoročnog očuvanja ugleda i povjerenja u instituciju reisa.
U pogledu unutrašnjih reformi, Malkić zastupa izrazito umjeren i metodičan stav: reforme se ne smije pokretati samo radi promjene. Islamska zajednica posjeduje stabilnu strukturu koju treba čuvati, a zadatak novog rukovodstva jeste da u prvoj godini identifikuje segmente koji mogu funkcionisati bolje i da ih planski osnaži. Prvi i apsolutni prioritet za Malkića jeste rad s imamima, s posebnim fokusom na mlade imame na početku njihove službe.
Duboko svjestan izazova s kojima se mladi imami susreću u neposrednom radu s džematlijama, Malkić predlaže uvođenje sistemskog mentorstva i kontinuiranog stručnog usavršavanja. Njegova je teza da obrazovni sistem ne smije stvarati samo teološke znalce, nego profil imama koji objedinjuje vjersko znanje, pedagošku taktičnost, komunikacijske vještine i sposobnost izgradnje dubokog međuljudskog povjerenja. Imam mora biti osposobljen za rad u javnom prostoru, s porodicama i s mladima, a Zajednica mu mora pružiti osjećaj da u njoj ima prostor za lični i profesionalni napredak.
Drugi ključni pravac Malkićevog djelovanja jeste otvorenost prema članstvu i građenje povjerenja kroz neposrednu prisutnost i slušanje potreba običnih vjernika. U tom sklopu, Malkić iznosi izuzetno važnu i savremenu opservaciju o potrebi snažnijeg zakoračaja Islamske zajednice u digitalni i virtualni prostor. Budući da mladi i porodice danas provode značajan dio vremena u mrežnom okruženju, misijski rad Zajednice mora pronaći adekvatne, sadržajne i privlačne oblike djelovanja u tom mediju kako bi sačuvala živu vezu sa novim generacijama.
Kada govori o historijskoj ulozi obrazovnih ustanova Islamske zajednice, poput medresa i fakulteta, Malkić naglašava da su one kroz decenije iznjedrile generacije intelektualaca koji su dali neprocjenjiv doprinos ne samo Zajednici, nego i cjelokupnoj državi Bosni i Hercegovini. Njegov cilj jeste nastavak te tradicije uz stalno prilagođavanje metoda rada izazovima novog vremena.
Poruka koju šalje Mensur ef. Malkić jeste poruka smirene institucionalne pouzdanosti, posvećenosti čovjeku, radu na terenu i tihoj duhovnoj izgradnji. Njegova vizija ne obećava radikalne lomove, nego stabilan, organizovan i siguran brod koji kroz oluje savremenosti plovi oslanjajući se na provjerene vrijednosti, obrazovanje i međusobno povjerenje.
Program i javni nastupi muftije mostarskog dr. Salema ef. Dedovića donose perspektivu oblikovanu na specifičnom, izuzetno zahtjevnom terenu Hercegovine i jugozapadne Bosne. Dedovićeva vizija Islamske zajednice izrazito je borbena, neposredna i principijelna, sa temeljnim naglaskom na potpunu samostalnost, dostojanstvo imama, neupitnu ulogu vakufa kao finansijskog štita te nepokolebljivu podršku ljudima u sredinama gdje su Bošnjaci u manjinskom položaju.
U samom središtu Dedovićevog programa nalazi se pitanje finansijske neovisnosti Islamske zajednice. Kao javnosti poznat neimar i pokretač brojnih vakufskih i infrastrukturnih projekata na jugu zemlje, Dedović iznosi vrlo odvažno i kritičko uviđanje: Islamska zajednica ne može i ne smije zasnivati svoj stabilan rad i razvoj primarno na milodarima, donacijama, članarinama i sredstvima prikupljenim od zekata i sadekatu-l-fitra. Ti izvori su važni, ali jedini stvarni garant dugoročne stabilnosti i pune neovisnosti od vanjskih centara moći, bilo političkih, bilo ideoloških, jesu ekonomski održivi i razvojno usmjereni vakufi. Vakuf je za Dedovića žila kucavica bez koje nema slobodnog i dostojanstvenog djelovanja Zajednice.
Iz takvog poimanja finansijske autonomije proizlazi i Dedovićev stav o administraciji Islamske zajednice. On naglašava da cjelokupna upravna mašinerija, od lokalnih odbora do centralnih službi Rijaseta, mora postati isključivo efikasan servis osnovne misije Zajednice, a to je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla. Misijski rad i neposredni rad s ljudima moraju imati primat nad birokratijom.
U vezi s statusom imama, Dedović iznosi izrazito zabrinjavajuće podatke o kriznom materijalnom položaju misijskih radnika u perifernim i manjim džematima. Niske plaće imama na terenu on smatra direktnim udarom na dostojanstvo ove časne i odgovorne profesije. Kao konkretno rješenje, Dedović predlaže sistemsko ujednačavanje primanja imama na nivou cijele Bosne i Hercegovine. On otvoreno upozorava da će, ukoliko se to ne učini u najkraćem roku, Zajednica suočiti sa situacijom u kojoj više neće biti kandidata za imamsku službu u manjim sredinama, čime se direktno ugrožava opstanak samih džemata na rubnim područjima.
Kada je riječ o odnosu prema politici, Dedović zagovara apsolutnu distanciranost od svih oblika političkog i stranačkog utjecaja na unutrašnja pitanja Zajednice. Islamska zajednica ne smije biti akter stranačkih borbi za vlast. Međutim, Dedović pravi oštru praveći razliku između političkog navijanja i patriotskog, državno-pravnog angažmana. Objašnjavajući zašto se u javnosti njegov glas doživljava kao izrazito politički utjecajan na jugu zemlje, Dedović pojašnjava da taj dojam nastaje zbog hroničnog nedostatka jasnog političkog glasa zvaničnih predstavnika koji često biraju komfor i čekaju smjernice iz sarajevskih centrala. U takvom vakuumu, Islamska zajednica u Hercegovini, od vremena muftije Smajkića do danas, morala je preuzeti ulogu moralnog glasa naroda i boriti se za temeljna ljudska i vjerska prava, od izgradnje harema u Stocu i adaptacije džamije u Rabranima, do sudbinskog pitanja Lakišića harema u Centralnoj zoni Mostara.
U odnosu prema dijaspori i povratničkim sredinama u entitetu RS i Hercegovini, Dedović poziva na napuštanje „lijepe priče“ i prelazak na ponudu konkretnih, opipljivih i održivih projekata. Nove generacije u iseljeništvu traže transparentnost i jasan cilj kako bi investirale svoj potencijal i kapital u očuvanje vjersko-kulturnog života u domovini.
Poruka koju šalje Salem ef. Dedović jeste poruka beskompromisnog terenskog liderstva, finansijske samostalnosti i nepokolebljivog dostojanstva. To je glas sa prve linije odbrane identiteta, koji poručuje da Zajednica mora biti tamo gdje je narodu najteže i da se njeno dostojanstvo ne brani riječima u kabinetima, nego konkretnim djelima i principijelnim stavom na terenu.
Upoređujući programe i poruke trojice kandidata, uočljivo je da među njima ne postoji nikakav sukob u pogledu temeljnih dogmatskih ili ustavnih vrijednosti Islamske zajednice. Sva trojica kandidata nepodijeljeno naglašavaju neupitnost autonomije Zajednice, potrebu striktnog distanciranja od dnevno-političkog i stranačkog svrstavanja, težišni značaj rješavanja radno-pravnog i materijalnog statusa imama, te neophodnost uvezivanja sa dijasporom i osnaživanja rada s mladima.
Razlike koje se pojavljuju odnose se primarno na viziju metodologije i unutrašnjih prioriteta te na retorički stil koji proizlazi iz njihovih dotadašnjih životnih i profesionalnih iskustava.
Nedžad ef. Grabus nudi viziju usmjerenu prema sistemskoj reformi, intelektualnom otvaranju, uvođenju novih razvojnih koncepata vakufa, jačanju uloge žena i mladih kroz savremeni jezik, te međunarodnom pozicioniranju Zajednice kao globalnog aktera u reprezentaciji evropskog islama. Mensur ef. Malkić zastupa model postepenog, planskog unapređenja unutar postojećih stabilnih okvira, sa težištem na pedagoško-mentorski rad, jačanje obrazovnih ustanova, tiho građenje povjerenja u džematu, te savremeno misijsko djelovanje u digitalnom prostoru. Salem ef. Dedović nastupa sa pozicija ekonomske neovisnosti putem vakufa, primata misijskog rada nad administracijom, hitnog ujednačavanja imamskih plaća radi spasavanja rubnih džemata, te snažnog, nepokolebljivog i patriotskog prisustva uz narod na terenu gdje su njegova prava najviše ugrožena.
Izbornom tijelu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini tako je ponuđen izuzetno bogat i kvalitetan izbor. Bilo da se opredijeli za sistemsko-strategijsku širinu Nedžada ef. Grabusa, stabilnu pedagoško-institucionalnu kontinuitetnost Mensura ef. Malkića ili energičnu, terensku i vakufski utemeljenu samostalnost Salema ef. Dedovića, Islamska zajednica pokazuje zrelost vlastitog demokratskog i ustavnog poretka. Sva trojica kandidata svojim su programima potvrdila da Islamska zajednica posjeduje unutrašnju snagu, kadrovski potencijal i jasnu svijest o vlastitoj misiji u vremenu velikih globalnih i lokalnih izazova.
