Iako su se Rusi s muslimanskim narodima upoznali još u 10. stoljeću, tek u 18. stoljeću dolazi do prvog pokušaja prevođenja Kur’ana. Vrijeme Petra Velikog (I. Petar, “Velikiy Pyotr”) označilo je početak modernizacije Rusije, od nauke i vojske do jezika i kulture. U tom duhu, 1716. godine objavljen je prvi ruski prijevod Kur’ana, čime je započelo novo poglavlje u ruskoj duhovnoj i naučnoj historiji

Kur’ân-ı Kerîm, sveti tekst islama, u ruski jezik prvi put je preveden ne iz arapskog, već iz francuskog, i to iz djela orijentaliste Andréa Du Ryera “L'Alcoran de Mahomet” iz 1647. godine.

Taj prijevod, koji je u Rusiji objavljen pod naslovom “Al-koran o Mogamete ili Zakon Turetskiy” (“Kur’an o Muhammedu ili Turski zakon”), više je svjedočanstvo o evropskoj fascinaciji i nesporazumu s islamom nego tačan religijski prijevod. Ipak, predstavlja važan dokument u istoriji kulturnih kontakata između Rusije i islamskog svijeta.

Iako su se Rusi s muslimanskim narodima upoznali još u 10. stoljeću, tek u 18. stoljeću dolazi do prvog pokušaja prevođenja Kur’ana. Vrijeme Petra Velikog (I. Petar, “Velikiy Pyotr”) označilo je početak modernizacije Rusije, od nauke i vojske do jezika i kulture. U tom duhu, 1716. godine objavljen je prvi ruski prijevod Kur’ana, čime je započelo novo poglavlje u ruskoj duhovnoj i naučnoj historiji.

Prema većini izvora, prvi prevodilac bio je Peter Postnikov, ljekar i filozof, kojeg se smatra prvim doktorom nauka u Rusiji. Postnikov je, tvrde izvori, još 1697. godine preveo Kur’an i ostavio dvije rukopisne kopije, od kojih je jedna kasnije pronađena u Sankt Peterburgu i, po nalogu Petra Velikog, štampana 1716. godine.

Iako se ponekad kao mogući prevodilac spominje i moldavski učenjak Dmitrij Kantemir, većina historičara smatra da je Postnikov autor prvog prijevoda. Kantemir je, međutim, napisao važno djelo “Sistema turetskogo veroispovedaniya” (“Sistem turske vjeroispovijesti”), koje je objavljeno 1722. godine i dugo smatrano osnovnim izvorom o islamu na ruskom jeziku.

Postnikovljev prijevod bio je ne samo posredan, već i iskrivljen. André Du Ryer, francuski orijentalist čije je djelo služilo kao osnova, u svom prijevodu je unio brojne netačnosti i predrasude. Ipak, zanimljivo je da Postnikov nije prenosio Ryerove islamofobne komentare, što njegov prijevod čini nešto umjerenijim od izvornika. Međutim, činjenica da nije znao arapski, kao ni dublje kulturne slojeve islamskog svijeta, dovela je do brojnih grešaka, od lingvističkih do teoloških.

Značajan korak dogodio se 1787. godine, za vrijeme carice Katarine II, koja je naredila prvo štampanje Kur’ana na arapskom jeziku unutar granica Rusije. Taj poduhvat, koji je realizovao kaligraf Molla Ismail Osman, imao je cilj da se mushafi (primjerci Kur’ana) podijele muslimanskim narodima u Centralnoj Aziji, naročito Kazasima i Kirgizima. Do 1789. mushaf je doživio pet izdanja u Akademiji nauka u Sankt Peterburgu, a primjerci su danas pohranjeni u Strasbourgu i u Süleymaniye biblioteci u Istanbulu.

Katarina II je, svjesna rastućeg prisustva muslimana u carstvu, podržala i novi ruski prijevod. Mihail Verjovkin, poliglota i dvorski prevodilac, 1790. godine objavio je prijevod pod naslovom “Knjiga Al-Koran Aravlyanina Magometa” (“Knjiga Kur’ana Arapina Muhammeda”). Iako ni on nije prevodio s arapskog nego ponovo s francuskog, njegov rad je smatran umjerenim, oslobođenim ideoloških predrasuda. Verjovkinovo djelo imalo je značajan kulturni odjek, inspirisalo je ruske pjesnike poput Aleksandra Puškina, koji je 1824. godine napisao poznati ciklus pjesama “Podražavanja Kur’anu” (Podrazhaniya Koran).

Treći ruski prijevod pojavio se 1792. godine, kada je Aleksej Kolmakov, po nalogu Katarine II, preveo Kur’an s engleskog izdanja koje je 1734. godine objavio George Sale. Saleovo djelo, poznato po kritičkom i polemičkom tonu prema islamu, Kolmakov je prenio gotovo doslovno, uključujući i uvodne napade na Poslanika Muhammeda, što je ovaj prijevod učinilo izrazito pristranim.

Tek u drugoj polovini 19. stoljeća pojavljuju se ruski učenjaci koji poznaju arapski i orijentalne jezike. Među njima je Dmitrij Boguslavski, general i diplomata koji je radio u Istanbulu i govorio arapski i turski. On je 1871. godine izradio prvi ruski prijevod direktno s arapskog, koristeći osmanske tefsire kao izvore. Iako je djelo objavljeno tek 1995. godine, predstavlja prekretnicu, prvi put Kur’an je preveden izvorno, a ne preko zapadnoevropskih posrednika.

U istom periodu djelovao je i Gordij Sablukov, profesor na Kazanskoj duhovnoj akademiji i poznati misionar. Njegov prijevod iz 1878. godine, “Kur’an: Ustavna knjiga Muhammedove vjere”, imao je apologetski ton, ali je ipak pokazao akademsku ozbiljnost i filološku preciznost.

Najznačajniji ruski orijentalista 20. stoljeća bio je Ignatij Kračkovski, koji je 1920-ih preveo Kur’an iz arapskog nakon osam godina rada. Iako je zbog sovjetske cenzure njegovo djelo objavljeno tek 1963. godine, Kračkovski je postavio standarde savremene ruske islamologije. Njegov prijevod odlikuje se književnim stilom i razumijevanjem konteksta objave, a iako dijelom ostaje u okviru racionalističkog pristupa, oslobođen je otvorenog predrasudnog tona ranijih prevodilaca.

Danas su prijevodi Kur’ana na ruski među najčitanijim religijskim tekstovima u postsovjetskom prostoru, a radovi prevodilaca poput Kračkovskog i njihovih nasljednika služe kao most između islamske i pravoslavne civilizacije, most koji se, uprkos političkim i ideološkim olujama, pokazao iznenađujuće čvrstim.

IZVOR: GZT