Nakon decenija demografskih promjena, društvenih tenzija i geopolitičkih potresa, britansko društvo ponovo se suočava s pitanjem integracije i uticaja religije na javni život. U opsežnoj analizi, britanski list The Economist raspravlja o ključnoj razlici između vjere većine i autoritarne ideologije manjine, naglašavajući da stvarni izazov za demokratske vrijednosti Ujedinjenog Kraljevstva ne predstavlja islam, nego islamizam

Sohail Ahmed, bivši islamist, imao je šest godina kada su ga roditelji radikalizirali. Sjeća se da je muzika u kući bila zabranjena, a njegovom plišanom medvjediću odsječena glava, budući da mnogi radikali zabranjuju prikazivanje živih bića. Katalizator je bio genocid u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. „Eto koliko bijeli ljudi mrze muslimane“, sjeća se Ahmed riječi koje su mu tada upućene.

Bio je to prvi val radikalizacije među britanskim muslimanima, navodi on. Drugi je stigao s napadima 11. septembra, te ratovima u Afganistanu i Iraku. Gaza je, strahuje on, treći val koji ekstremistima omogućava da zabiju klin između muslimana i nemuslimana.

Taj klin bi mogao postajati sve dublji. „Njihova doktrina jednostavno nije kompatibilna s našom kulturom“, napisao je nedavno na društvenim mrežama Charlie Downes, direktor kampanje ekstremno desničarske stranke Restore Britain, govoreći o muslimanima. Prošlogodišnje istraživanje agencije YouGov pokazalo je da 41 posto Britanaca smatra kako muslimanski imigranti negativno utiču na zemlju, što je više nego dvostruko u odnosu na bilo koju drugu vjersku migrantsku grupu. Pored toga, 53 posto ispitanika saglasno je s tvrdnjom da je islam nekompatibilan s britanskim vrijednostima.

Dio te zebnje proizlazi iz brzine demografskih promjena. Tokom posljednjih 25 godina, muslimanska populacija u Britaniji se više nego udvostručila i sada čini sedam posto ukupnog stanovništva. Oko 38 posto je pakistanskog porijekla, Bengalci čine 15 posto, dok ostatak predstavlja mješavinu zajednica iz južne Azije, Afrike i s Bliskog istoka. Polovina je rođena u Britaniji, ali se u proteklih pet godina doselilo približno jednako muslimana kao u bilo kojoj prethodnoj deceniji.

Skandali su dodatno potkopali povjerenje. Napadi na sinagoge i zlostavljanje britanskih djevojčica od strane organiziranih grupa muškaraca pretežno pakistanskog porijekla pojačali su zabrinutost o ulozi islama u društvu.

Ideja da muslimani kao takvi predstavljaju prijetnju je neosnovana. Međutim, islamizam, koji u Evropi djeluje kao marginalna ideologija s uvjerenjem da vlast i društvo trebaju biti vođeni islamskim principima, zaista jeste prijetnja. Riječ je o pokušaju da se islamski principi sprovode kroz državne institucije, odnosno da šerijat postane zakon. To je autoritarna ideologija koja odbacuje integraciju i protivi se pluralizmu, slobodi izražavanja i jednakim pravima, što nerijetko vodi ka nasilnim metodama.

Ipak, džihadisti su samo jedna struja islamizma. Drugi uticaj traže kroz lobiranje i proteste. Nenasilni islamizam ostaje izazov s kojim se Britanija godinama teško nosi.

Teško je procijeniti koliko su islamističke ideje zapravo rasprostranjene. Novo istraživanje koje je naručio The Economist pokazuje da 52 posto muslimana u Britaniji smatra da su istospolni odnosi „moralno pogrešni“, u poređenju sa 13 posto opšte populacije koja se protvila istospolnim odnosima u anketi British Social Attitudes iz 2021. godine. Većina (62 posto) smatra da bi žena trebala nositi hidžab u prisustvu muškaraca koji joj nisu muž ili bliski rođaci, dok 20 posto tvrdi da to nije stvar ličnog izbora.

Biti društveno konzervativan ne znači automatski predstavljati prijetnju zapadnim vrijednostima. Biti islamist to znači. Istraživači koji se bave suzbijanjem ekstremizma procjenjuju da oko 20 posto britanskih muslimana gaji simpatije prema islamizmu. Anketa The Economista pokazuje da 33 posto muslimana u Britaniji smatra kako bi „islamski principi trebali usmjeravati javni život, zakone, politiku i vlast“; 29 posto smatra da šerijat treba imati ulogu u britanskom pravnom sistemu, dok 20 posto vjeruje da islamsko učenje treba imati prednost nad britanskim zakonom u slučaju sukoba. Prema 32 posto ispitanih, nasilje može biti opravdano ako neko uvrijedi Poslanika Muhameda, dok 76 posto smatra da bi namjerno oštećenje vjerskog teksta trebalo biti zakonski kažnjivo.

Većina muslimana s kojima je The Economist razgovarao navodi da se nikada nisu susreli s islamistom te da znaju malo o toj ideologiji. „Mislim da nas napadaju nepravedno“, kaže Mukhtar Ali, bivši sindikalist iz Bradforda. „Mi smo dio Britanije i veoma smo ponosni na to.“ Ponekad je ta linija razgraničenja zamagljena. Shahid Ali, imam, kaže: „Glupost je željeti šerijatski zakon u Engleskoj.“ Ali na Facebooku istovremeno prekorava muslimane jer ne rade jače na stvaranju hilafeta.

Prema riječima Kena McCalluma, šefa M15, britanske unutrašnje obavještajne službe, oko 75 posto njihovog antiterorističkog rada odnosi se na islamiste. Međutim, većina islamista ne pribjegava nasilju. Oni preferiraju strategiju takozvanog ulazništva (entryism): ideju da mala grupa ideologa može ostvariti ogroman uticaj zauzimanjem pozicija moći.

Nekoliko velikih muslimanskih organizacija i dalje je neprihvatljivo za saradnju s britanskom vladom. Godine 2014, istraga Ministarstva obrazovanja otkrila je „koordiniran, namjeran i kontinuiran“ napor da se u nekoliko škola u Birminghamu uvede „agresivni islamski etos“. Londonska policija morala je prekinuti veze s nizom savjetnika za muslimanska pitanja nakon što je izražena zabrinutost zbog njihovih stavova, veza i objava na društvenim mrežama. U julu je čelnik fondacije Al-Khair, jedne od najvećih muslimanskih humanitarnih organizacija u Britaniji, uhapšen nakon što ga je američki FBI optužio za preusmjeravanje novca prema Hamasu.

Gaza je ključna tačka usijanja. Neprijateljstvo prema Izraelu i zapadnim intervencijama na Bliskom istoku stvorilo je savez između islamista i populističke ljevice. Gradonačelnik londonske opštine Lewisham, iz redova Zelenih, ima bliske veze sa Shakeelom Beggom, lokalnim imamom kojeg je sudija 2016. godine opisao kao „ekstremista“ koji je „podsticao na vjersko nasilje“. S obzirom na njihove oprečne stavove o većini društvenih pitanja, savez Zelenih i islamista može djelovati neobično. Međutim, tvrdolinijaški imami poručuju britanskim muslimanima da se usmjere na hitnija pitanja, poput Gaze. Anketa koju je sproveo islamistički blog 5Pillars pokazala je da je 20 posto njegovih čitalaca planiralo glasati za Zelene na nedavnim lokalnim izborima.

Uticaj ovih islamističkih mreža najvidljiviji je u načinu na koji lokalne vlasti reaguju na vjerska pitanja. Godine 2021, nastavnik u Batleyju u Yorkshireu dobio je prijetnje smrću nakon što je tokom časa vjerske nastave prikazao karikaturu Poslanika Muhammeda (i dalje se nalazi na skrivenoj lokaciji). Autistični dječak u obližnjem Wakefieldu dobio je slične prijetnje nakon što mu je, navodno, ispao Kur'an. Nakon protesta koje su predvodili lokalni imami i kritika muslimanskih vijećnika, i nastavnik i dječak su suspendirani. Oni koji su upućivali prijetnje smrću nisu se suočili s ozbiljnijim policijskim sankcijama.

U osnovi takve reakcije leži pogrešna pretpostavka, koju promoviraju upravo islamisti, da svi muslimani dijele njihove vjerske osjetljivosti. Problem je, kako navodi Hazem Kandil sa Univerziteta u Cambridgeu, u tome što „donositelji odluka ne razumiju da mnogi muslimani s kojima se susreću u tim krugovima predstavljaju islamizam, a ne islam“.

Hannah Stuart, direktorica istraživačkog centra Counter Extremism Group, izražava zabrinutost što se i na nacionalnom nivou islamistički okviri prečesto dopuštaju u političkim raspravama, posebno kada je riječ o pojmu „islamofobija“. Ona ukazuje na nedavno objavljenu vladinu definiciju antimuslimanskog neprijateljstva, za koju kritičari, uključujući i mnoge muslimane, tvrde da ugrožava slobodu govora izjednačavajući kritiku islama s netrpeljivošću prema muslimanima. Postoje sumnje da je definicija izrađena uz uticaj organizacija bliskih islamizmu.

Pojedine muslimanske aktivističke grupe smatraju da bi vlada trebala ukinuti „Prevent“, svoj program za borbu protiv radikalizacije, koji nazivaju „islamofobičnim“. Efekat toga, kako navodi Stuart, jeste da se „zabrinutost zbog islamizma prikazuje kao dokaz antimuslimanskih predrasuda“.

To je ostavilo opipljive posljedice. Godine 2016, Andy Burnham, sadašnji premijer, nazvao je program Prevent „toksičnim“ i poručio da ga treba ukinuti. Islamistički ekstremizam činio je svega osam posto prijava u okviru Preventa prošle godine, uprkos tome što čini većinu antiterorističkih predmeta u radu sigurnosnih službi. Kontroverzna nezavisna analiza iz 2023. godine pokazala je da je „narativ kako Prevent ima za cilj naštetiti muslimanskim zajednicama“ doveo do „oklijevanja pri prijavljivanju sumnji povezanih s islamizmom“.

Grupa The Muslim Vote nada se da će rastuća muslimanska populacija izabrati znatno više nezavisnih muslimanskih zastupnika na narednim izborima. Već sada su tri od četiri zastupnika koje je ova grupa podržala bila glasni zagovornici kampanje protiv programa Prevent.

Islamističke mreže napreduju u gusto naseljenim, segregiranim i siromašnim muslimanskim zajednicama, kao što je Blackburn u okrugu Lancashire. Polovina od njegovih 12 opštinskih okruga ima više od 60 posto muslimanskog stanovništva, dok dva okruga premašuju 80 posto. Saima Afzal, bivša vijećnica koja se bori protiv zlostavljanja žena u južnoazijskoj zajednici, opisuje kontinuiranu zastrašujuću izloženost pritisku muslimanskih muških lidera koji ostvaruju dobre veze s lokalnim političarima.

Na nacionalnom nivou, segregacija muslimana opada, ali prosjeci mogu prikriti lokalne trendove. Koristeći podatke s popisa stanovništva za Englesku i Vels, izračunali smo da je 2001. godine samo 66 naselja imalo muslimansku populaciju veću od 70 posto. Do 2021. godine taj broj je porastao na 237 (od ukupno 35.000). Samim tim, islamisti danas imaju više prostora za djelovanje nego ikada ranije.

Žrtve su često sami muslimani. Kada sekularni Bengalci u istočnom Londonu dobiju prijetnje od islamista, žale se da policija na to žmiri. Žene su najranjivije. Vladina istraga iz 2018. godine procijenila je da u Britaniji djeluje do 85 šerijatskih vijeća. Ona su dobrovoljnog karaktera i nemaju zakonsku snagu, ali kritičari upozoravaju da omogućavaju mizoginiju i prisilu, dok policija i lokalna vijeća oklijevaju intervenirati. „Mnogi stručnjaci se prestravljeno boje da će biti optuženi za rasizam ili islamofobiju“, navodi Afzal.

Desničari često tvrde da novi doseljenici sa sobom donose ekstremistička uvjerenja. Veća opasnost, upozoravaju stručnjaci za borbu protiv ekstremizma, leži u tome što novopridošli žive u izolovanim, konzervativnim zajednicama u kojima nikada ne iskuse multikulturalnu Britaniju. Analiza iz 2016. godine otkrila je da su učenici jedne osnovne škole u Blackburnu procjenjivali da azijsko stanovništvo čini između 50 i 90 posto ukupne populacije Britanije. „U ovoj zemlji postoje škole koje nemaju nijedno bijelo britansko dijete“, kaže Ghaffar Hussain, direktor organizacije Groundswell koja se bavi suzbijanjem ekstremizma. „Ako novim imigrantima kažete da se uklope, oni će pitati: ’U šta da se uklopimo?’“

Islamisti i ekstremna desnica saglasni su u jednom: da je islam nekompatibilan sa zapadnom civilizacijom. I jedni i drugi prikazuju islamizam kao normativnu verziju britanskog islama. On to nije. Sohail Ahmed je pronašao put izlaska iz radikalizma djelimično zahvaljujući spoznaji da su muslimanski učenjaci, koji su prihvatili naučno rasuđivanje davno prije evropskog prosvjetiteljstva, nudili oblik islama koji ima malo sličnosti s onim današnjih islamista. „Učili su me da mrzim druge muslimane čak i više nego nemuslimane“, kaže on.

U Whitechapelu, većinski muslimanskom dijelu Londona, Kismet je ugodan kafić koji slavi muslimansku kulturu. Osnovao ga je Muddassar Ahmed, a u njemu se organizuju jazz večeri, nastupi muslimanskih komičara i izložena je spektakularna kolekcija karata iz osmanskog doba. Kafić ne ugošćuje tvrdolinijaške grupe koje „žele govoriti drugim muslimanima da pogrešno praktikuju islam“, objašnjava Ahmed. „Ne želim ih ovdje“, kaže on. „Mislim da su ludi.“