Izjava Darka Mladića da je njegovog oca u 84. godini „ubio Haag“ predstavlja novu epizodu bezobraznog krivljenja prošlosti i uvredu za zdrav razum. Svjesno prešućuje da je general-bjegunac 2011. godine pronađen kao zapuštena, polumrtva ruševina u seoskom brlogu, te da mu je upravo Haški tribunal vrhunskom medicinskom njegom produžio život za punih petnaest godina. Dok porodica izmišlja narative o „haškom kazamatu“, međunarodno pravo ostaje neumoljivo: doživotna kazna za genocid ne prekida se zbog starosti ili narušenog zdravlja

U beskrajnom repertoaru poricanja, izmještanja krivice i kreiranja alternativnih stvarnosti, iz porodičnog stabla Mladićevih ponovo smo „počašćeni“ epizodom koja bi bila humoristična da iza nje ne stoje hiljade grobova. Darko Mladić, sin osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, hladno je izjavio pred kamerama da je njegovog oca u 84. godini „ubio Haag“. Dok je ovu rečenicu izgovarao s usiljenim dramatizmom, Mladić mlađi je svjesno računao na vrlo kratko pamćenje svoje publike. Međutim, arhive i historijske činjenice nemaju običaj patiti od amnezije.

Da bi se razumjela dubina gluposti i drskosti ove izjave, valja se vratiti petnaestak godina unazad, u maj 2011. godine, kada je tada najtraženiji bjegunac pred licem pravde konačno lociran. Gdje je bio taj veliki „generala“, tenkovski strateg i mitološki heroj srpskog sveta? Pronađen je u selu Lazarevo, zaboravljen i zapušten, u nekoj jadnoj paščari od kuće, sa starim kačketom na glavi i pod tuđim imenom Milorad Komadić.

Kada su ga operativci pronašli, Mladić nije bio nikakav mitologizirani vojskovođa nego polumrtva, fizički i psihički propala ruina od čovjeka. Doživio je nekoliko moždanih udara, kretanje mu je bilo svedeno na minimum, bio je bez adekvatne medicinske njege, bez potrebnih lijekova i prepušten sam sebi u memli i prljavštini.

Suha činjenica glasi: da je ostao u tom brlogu još neko vrijeme, Ratko Mladić ne bi dočekao nikakvo suđenje niti bi bilo koji tribunal raspravljao o njegovoj krivici. Umro bi tiho, u vlastitim fekalijama, zaboravljen od svih onih koji danas na njegovom imenu prave političke karijere.

I onda na scenu stupa upravo taj mrski Haag. Haški tribunal nije samo preuzeo zločinca odgovornog za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i brojne masovne zločine širom Bosne i Hercegovine; Haag mu je doslovno produžio život za punu deceniju i po.

Od trenutka kada je prebačen u pritvorsku jedinicu u Scheveningenu, Mladiću je pružena vrhunska zapadnoevropska medicinska njega. Liječili su ga vodeći nizozemski i međunarodni specijalisti, dobijao je terapije koje prosječan građanin na Balkanu ne može ni sanjati, a operiran je u najsavremenijim bolnicama poput klinike Bronovo. Međunarodni sud, koji je Mladić i njegova svita godinama pljuvala kao „mrzitelja svega srpskog“, potrošio je stotine hiljada eura poreznih obveznika kako bi zločinca održao na životu, vratio u funkcionalno stanje i omogućio mu da dočeka i prati suđenje.

Uostalom, o tome je svojevremeno svjedočio i sam Ratko Mladić. Tokom jedne od rasprava o njegovom zdravstvenom stanju u sudnici, Mladić je izjavio nešto što direktno demantira i potire svaku današnju laž njegovog sina. Pred kamerama i zapisnikom Tribunala, zločinac je rekao: „Da nisam ovdje došao, odavno bih već bio u večnim lovištima.“ Dotični je tada dodao da se, iako ne želi otvoreno veličati Tribunal, ipak „duboko klanja, zahvaljuje i odaje priznanje svima, od čistačice do vlasnika bolnice Bronovo, što su mu spasili život.“ Objasnio je kako, zahvaljujući njihovoj pažnji, lijekovima i božijoj volji, još uvijek nije dospio „kod Svetog Petra“.

Danas, kada Darko Mladić tvrdi da je Haag „ubio“ njegovog oca u 84. godini, on ne samo da vrijeđa zdrav razum javnosti, nego i izravno demantira vlastitog oca. Pitanje je zašto se teze o „ubistvu“ plasiraju baš sada. Odgovor je jednostavan: radi se o prozirnoj, patetičnoj taktici kojom se traži doživotno pomilovanje za čovjeka koji je osuđen za najteže zločine protiv čovječnosti i genocid.

Međutim, mlađi Mladić previđa osnovno pravilo pravne države i međunarodnog pravosuđa: Haag ne pušta na slobodu doživotno osuđene ratne zločince, bez obzira na to koliko stari, bolesni ili nemoćni oni bili. Doživotna robija za genocid nije vikend-aranžman koji se prekida kada zdravlje popusti ili kada se napuni određeni broj godina. Kazna zatvora nije propisana kao terapijska mjera, nego kao sankcija za izbrisane stotine hiljada ljudskih života, razorene porodice i masovne grobnice.

Tvrditi da je čovjek od 84 godine, koji je proživio više moždanih i srčanih udara i koji je proživio zadnjih 15 godina zahvaljujući isključivo vrhunskoj nizozemskoj medicini, „ubijen“ u zatvoru predstavlja vrhunac ciničnog bezobrazluka. Haag nije ubio Mladića; Haag ga je izliječio, nahranio, obukao i dao mu priliku da odgovara za svoja nedjela. To što biologija na kraju čini svoje, pa i 84. godina života nosi prirodne posljedice, nema nikakve veze sa „sistemskim ubistvom“, nego sa neumoljivim tokom vremena.

Kada Darko Mladić sljedeći put stane pred kamere i izgovori novu „kukaniju“ o „haškom kazamatu“, trebalo bi ga iznova podsjetiti na paščaru u Lazarevu i riječi njegovog oca koji se klanjao čistačicama i doktorima u Scheveningenu. Jer, ako je iko dužan zahvalnost tom sudu što je od bolesne ruševine napravio pacijenta sa vrhunskom njegom, onda je to upravo porodica Mladić. A pravda, iako često spora, svoju doživotnu kaznu izvršava do posljednjeg daha, tačno onako kako je i presuđeno.