Nakon što je 28. augusta 1995. godine minobacačka granata ispred Gradske tržnice Markale usmrtila 43 i ranila 81 civil, diplomatsko taktiziranje Ujedinjenih nacija konačno je ustupilo mjesto vojnoj sili. Istraga UNPROFOR-a, čiji su zvanični rezultati svjesno odgađani dok se međunarodne trupe nisu evakuirale iz Goražda, potvrdila je da je projektil ispaljen sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa, što je poslužilo kao direktan povod za NATO operaciju Deliberate Force. Zračni udari i uklanjanje teškog naoružanja otvorili su put ka Dejtonskom sporazumu i okončanju opsade Sarajeva, ali je unatoč utvrđenim balističkim činjenicama ovaj zločin pred međunarodnim pravosuđem ostao bez ijedne direktne osuđujuće presude za njegove naredodavce i izvršioce

Analiza posljedica masakra ispred Gradske tržnice Markale, počinjenog 28. augusta 1995. godine, neizostavno zahtijeva rasvjetljavanje šireg vojno-političkog konteksta koji je uslijedio neposredno nakon eksplozije minobacačke granate kalibra 120 mm. Pitanje koje naučna historiografija postavlja odnosi se na uzročno-posljedičnu vezu između samog zločina i kasnije reakcije međunarodne zajednice: zašto ni višegodišnje neselektivno granatiranje grada, ni masakr na Markalama iz februara 1994, pa ni genocid u Srebrenici i Žepi nisu izazvali odlučujuću vojnu intervenciju NATO-a, dok je zločin od 28. augusta 1995. postao direktan povod za pokretanje operacije „Deliberate Force“?

Odgovor leži u specifičnim okolnostima na terenu, dinamici UNPROFOR-ovih istraga i taktičkom osiguranju međunarodnih trupa koje je omogućilo prelazak sa neefikasnog diplomatskog taktičenja na direktnu upotrebu sile.  Odgovor, isto tako, ne leži u samoj prirodi ili obimu stradanja, jer su građani Sarajeva i drugih zaštićenih zona UN-a godinama bili izloženi sistematskom teroru,  već u specifičnim okolnostima na terenu, taktiziranju Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR), promjeni američke vanjske politike, te ključnom faktu da su međunarodne snage prije vojne intervencije morale osigurati i evakuirati svoje “ranjive elemente” na terenu.

Tog 28. augusta 1995. godine, usljed rasprskavajućeg dejstva minobacačke granate kalibra 120 mm koja je eksplodirala na asfaltnoj podlozi iza Gradske tržnice Markale, na licu mjesta i u bolnicama smrtno su stradala 43 civila, dok je 81 osoba teže ili lakše ranjena. Gotovo istovremeno, u blizini Narodnog pozorišta eksplodirale su još četiri granate, prouzrokujući dodatna ranjavanja i veliku materijalnu štetu.

Uviđajne ekipe Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH (MUP RBiH), predvođene istražnim sudijom Asimom Kanlićem i stručnjacima za kontradiverzionu zaštitu, vrlo brzo su stigle na teren. Na osnovu analize kratera i oštećenja na asfaltu, MUP RBiH je utvrdio da je smrtonosna granata doletjela iz pravca juga, odnosno sa planine Trebević, pod azimutom od 170 stepeni. Analizom ostataka projektila (osnovnog punjenja) konstatirano je da se radi o minobacačkoj mini kalibra 120 mm proizvedenoj u fabrici “Krušik” u Valjevu (Srbija) 1993. godine.

Istovremeno sa domaćim organima, uviđaj su izvršili i pripadnici Specijalizovane jedinice UNPROFOR-a i Vojni posmatrači UN-a (UNMO). Međutim, za razliku od MUP-a RBiH, službeni izvještaji UNPROFOR-a u prvih nekoliko sati nakon zločina bili su izuzetno neodređeni. U dnevnom izvještaju koji je u ponoć 29. augusta poslan u sjedište UN-a Kofiju Annanu, navedeno je da UNPROFOR “ne može utvrditi koja je od zaraćenih strana ispalila ove projektile”.

Ova početna nedorečenost nije bila posljedica nedostatka dokaza, već taktičkog proračuna. Kako je kasnije pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) posvjedočio potpukovnik Harry Konings, vođa tima vojnih posmatrača UN-a, istražiteljima na terenu je odmah bilo jasno da je paljba došla sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) Vojske Republike Srpske. Ipak, nadređeni komandanti su im strogo zabranili da u javnost izlaze sa bilo kakvim tvrdnjama.

Razlog za ovakvu tajnovitost ležao je u sigurnosti UNPROFOR-ovih trupa. Zapovjednik UNPROFOR-a u BiH, general Rupert Smith, bio je odlučan da pokrene zračne udare, ali je, po savjetu svog civilnog pomoćnika Davida Harlanda, odlučio sačekati da se najizloženiji kontingent, Britanski bataljon smješten u enklavi Goražde, potpuno povuče preko Beograda u Zagreb. Poučeni iskustvom iz maja 1995. godine, kada je VRS nakon ranijih zračnih napada uzela više stotina pripadnika UN-a za taoce i koristila ih kao “živi štit”, međunarodni zapovjednici nisu smjeli rizikovati novu talačku krizu. Posljednji konvoj britanskih vojnika napustio je Goražde 28. augusta u 23:30 sati.

Tek u jutarnjim satima 29. augusta, nakon što su trupe bile na sigurnom, Služba za obavještajni rad UNPROFOR-a (G2) izdala je povjerljivi izvještaj u kojem se nedvosmisleno navodi da su sve granate ispaljene sa teritorije pod kontrolom VRS-a, iz rejona između Lukavice i Miljevića, sa udaljenosti od 3.000 do 5.000 metara. Kasniji konačni izvještaj specijalne inžinjerske jedinice UNPROFOR-a od 6. septembra (koji je vodio zastavnik Quesne) dodatno je precizirao da je smrtonosna granata ispaljena pod azimutom od 160-170 stepeni sa lokaliteta Blizanci na Trebeviću, koji je bio pod čvrstom kontrolom SRK-a.

Jasno ukazivanje UNPROFOR-a na odgovornost srpske strane izazvalo je žestoke reakcije na Palama, u Beogradu i Moskvi. Posebno zapaženu ulogu u pokušaju osporavanja zvanične istrage odigrao je pukovnik Andrey Demurenko, ruski oficir na dužnosti načelnika Štaba Sektora Sarajevo.

Demurenko je od 29. do 31. augusta samoinicijativno, u pratnji tima sastavljenog isključivo od ruskih vojnika, proveo vlastitu “istragu” posjetivši položaje VRS-a. Nakon toga je dao intervju agenciji Associated Press i televizijskim stanicama, u kojem je ustvrdio da je nemoguće da je granata ispaljena sa srpskih položaja, sugerišući da je riječ o “terorističkom činu” izvedenom iz unutrašnjosti samog grada. Demurenkovi javni istupi poslužili su srpskim i ruskim medijima za kreiranje narativa o “falsifikovanim podacima” i “antisrpskoj kampanji”.

Međutim, Demurenkova teorija potpuno je pašla na ispitu tokom njegovog svjedočenja pred Tužilaštvom ICTY-a u predmetu protiv generala Dragomira Miloševića 2007. godine. Suočen sa fotografijama koje je sam napravio na terenu, Demurenko je morao priznati da je sa posjećenih lokacija bilo itekako moguće djelovati minobacačima po gradu. Predsjedavajući sudija Patrick Robinson konstatovao je da se Demurenkovi zaključci temelje na ličnim pretpostavkama, a ne na stručnim i pravno utemeljenim činjenicama.

Slične pokušaje opstrukcije i relativizacije činile su i političke vođe samoproglašene RS. Na sastancima s državnim vrhom SR Jugoslavije u Dobanovcima 29. augusta, Ratko Mladić i obavještajni oficir Zdravko Tolimir ubjeđivali su Slobodana Miloševića da UNPROFOR nema dokaza. Milošević im je, svjestan opasnosti od NATO bombardovanja, predlagao da oštrije osude masakr i formiraju “preki sud” koji bi navodno kaznio odgovorne, kako bi se spriječila vojna intervencija. Ipak, odbrana VRS-a nastojala je naknadno prikazati događaj kao montirani incident, što su vještaci odbrane pokušavali dokazati i pred ICTY-jem neuspješnim tvrdnjama o “statički aktiviranoj mini” ili “naknadnom donošenju tijela žrtava”, što je Sudsko vijeće odbacilo kao potpuno nevjerodostojno.

Zločin na Markalama dogodio se u trenutku kada je američka „Shuttle diplomatija“, predvođena specijalnim izaslanikom Richardom Holbrookeom, bila u punom zamahu. Holbrooke, koji je vijesti o masakru vidio na televiziji CNN u Parizu, prepoznao je da je ovo “posljednji test za Zapad”. Umjesto da prekine diplomatsku misiju, Holbrooke je iskoristio šokiranost svjetske javnosti kako bi izvršio maksimalan pritisak na sve strane u sukobu, a prvenstveno na rukovodstvo u Beogradu i na Palama.

Predsjednik Predsjedništva RbiH, Alija Izetbegović, koga je vijest o masakru zatekla u Mostaru, izrazio je ogorčenje prema “neprincipijelnoj politici svijeta koja je Bosni vezala ruke”, ali je nakon konsultacija odlučio otputovati u Pariz na nastavak pregovora s Holbrookeom.

Na drugoj strani, rukovodstvo na Palama našlo se u procjepu. Na vanrednoj sjednici Skupštine RS održanoj na Jahorini u popodnevnim satima 28. augusta, shvativši opasnost od zračnih udara, političke vođe sa Pala prihvataju američku mirovnu inicijativu koju su ranije izričito odbijale. Sljedećeg dana u Dobanovcima, pod strahovitim pritiskom Slobodana Miloševića i uz posredovanje patrijarha Pavla (otuda naziv “Patrijarhov sporazum”), predstavnici RS-a potpisali su dokument kojim su ovlastili jedinstvenu pregovaračku delegaciju na čelu s Miloševićem da ih zastupa na mirovnim pregovorima.

Međutim, ovaj potpis nije mogao zaustaviti već pokrenuti vojni mehanizam NATO saveza. Za razliku od ranijih situacija kada je sistem “dvostrukog ključa” (potrebno odobrenje i UN-a i NATO-a) omogućavao blokade, pomoćnik generalnog sekretara UN-a Kofi Annan donio je historijsku odluku. Ne tražeći novo odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a, u kojem bi Rusija ili Kina mogle uložiti veto, Annan je dao odobrenje komandi NATO-a da pokrene masovne zračne udare.

U ranim jutarnjim satima 30. augusta 1995. godine započela je prva faza operacije Deliberate Force. Zračne snage NATO-a, u koordinaciji sa artiljerijskim djelovanjem Snaga za brze intervencije (RRF) smještenih na Igmanu, započele su sistematsko bombardiranje položaja, komandnih mjesta, skladišta municije, relejnih čvorišta i teškog naoružanja Sarajevsko-romanijskog korpusa i Glavnog štaba VRS-a.

General Bernard Janvier, komandant mirovnih snaga UN-a, uputio je pismo Ratku Mladiću u kojem je naglasio da je napad na Markale “neoprostiv napad na nevine žrtve” i postavio jasan ultimatum: vojne operacije će prestati tek kada VRS povuče svo teško naoružanje (kalibra iznad 20 mm za minobacače i 12 mm za topove) iz zone isključenja u krugu od 20 kilometara oko Sarajeva.

Mladić je u svom odgovoru 4. septembra, na pet stranica teksta, odbacio ultimatum, optužujući NATO za agresiju. Pozivajući se na Demurenkovu istragu, tvrdio je da je VRS “nepravedno optužena” i cinično negodovao što NATO na “jednu minobacačku minu odgovara hiljadama projektila”. Mladić se pravdao da po Ustavu RS nema ovlaštenje povući naoružanje bez odluke Skupštine i referenduma.

Nakon kratke pauze u napadima, tokom koje je utvrđeno da VRS vrši samo “predstavu za medije” premještajući naoružanje s jedne lokacije na drugu, NATO je 5. septembra u 13:05 sati pokrenuo drugu, znatno intenzivniju fazu bombardovanja. Ključni prelom dogodio se 10. septembra, kada su sa američkih brodova u Jadranskom moru lansirane krstareće rakete Tomahawk, koje su uništile ključni rejon protivzračne odbrane i komunikacija VRS-a u blizini Banja Luke.

Upotreba ovako sofisticiranog oružja imala je strahovit psihološki i vojni efekat na rukovodstvo na Palama. Shvativši da ne mogu pružiti otpor, Mladić i Karadžić su tokom noći 13. na 14. septembar u Beogradu potpisali sporazum kojim su pristali na sve uslove: obustavu svih ofanzivnih dejstava oko Sarajeva, otvaranje sarajevskog aerodroma i dva kopnena puta za civilni saobraćaj, te potpunu demilitarizaciju i povlačenje teškog naoružanja u roku od sedam dana.

Do 20. septembra 1995. godine oko Sarajeva je povučeno preko 250 komada teškog oruđa VRS-a, čime su zračni napadi NATO-a konačno obustavljeni.

Vojni poraz VRS-a oko Sarajeva i kasnije zajedničke ofanzive Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u zapadnoj Bosni potpuno su promijenili geostratešku kartu. Mirovni pregovori održani u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu (SAD) u novembru 1995. godine temeljili su se na novoj realnosti na terenu.

Jedna od najvažnijih bitki u Daytonu vodila se upravo oko statusa Sarajeva. Bh. delegacija, predvođena Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem, izričito je zahtijevala da Sarajevo mora ostati jedinstven grad i da cjelokupan prsten uzvišenja i brda koja dominiraju nad gradom mora pripasti Federaciji BiH. Poučeni troipogodišnjim iskustvom opsade, argumentirali su da brda sa kojih je grad terorisan više nikada ne smiju biti u rukama onih koji bi ih mogli iskoristiti za artiljerijske napade. Taj zahtjev je na kraju prihvaćen i ugrađen u Aneks 4 Mirovnog sporazuma (Ustav BiH).

U periodu od februara do marta 1996. godine izvršena je mirna reintegracija dotad okupiranih sarajevskih općina i naselja: Vogošće, Novog Grada, Ilijaša, Hadžića, Trnova, Ilidže, te Grbavice i Kovačića. Prilikom ulaska snaga Federalnog MUP-a i gradskih vlasti zatečeno je pustošenje, primijenjen je “sistem spaljene zemlje”, gdje su fabrike opljačkane, a mnogi stambeni i javni objekti zapaljeni i uništeni. Ipak, reintegracijom Grbavice 19. marta 1996. godine, opsada Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana, i zvanično je okončana.

Uprkos jasnim historiografskim i balističkim dokazima, pravni epilog masakra na Markalama II pred međunarodnim i domaćim pravosuđem ostao je nepotpun i gorak. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), u predmetu protiv generala Dragomira Miloševića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa, Pretresno vijeće je 2007. godine nedvosmisleno zaključilo da je minobacačka granata koja je pogodila ulicu kod Tržnice Markale ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK-a, te da su je ispalili pripadnici tog korpusa. Milošević je u prvostepenoj presudi osuđen na 33 godine zatvora za kampanju terora nad civilima u Sarajevu, uključujući i masakr na Markalama.

Međutim, Žalbeno vijeće ICTY-a je u novembru 2009. godine djelimično uvažilo žalbu odbrane. Sud je prihvatio dokaze da se Dragomir Milošević u periodu od 6. augusta do 10. septembra 1995. godine nalazio na liječenju na Vojnomedicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu. Zbog toga je Žalbeno vijeće ukinulo osuđujuću presudu Miloševiću po tačkama koje se direktno odnose na granatiranje Markala II, preinačivši mu ukupnu kaznu na 29 godina zatvora.

Iako je Žalbeno vijeće potvrdilo da ova odluka ne dovodi u pitanje činjenicu da je granata ispaljena sa položaja SRK-a i da je stanovništvo grada bilo žrtva teroriziranja, stvorena je pravna praznina. U presudi je konstatirano da je Miloševićeve dužnosti u tom periodu preuzeo načelnik Štaba SRK-a, pukovnik Čedomir Sladoje, koji je izdavao naređenja i zastupao komandanta.

Poražavajuća historijska i pravna činjenica jeste da Čedomir Sladoje, kao ni bilo koji drugi oficir iz lanca komandovanja SRK-a na nižim nivoima, niti direktni izvršioci (artiljerci koji su ispalili granatu), nikada nisu procesuirani niti osuđeni pred ICTY-jem ili Sudom Bosne i Hercegovine za masakr ispred Gradske tržnice Markale 28. augusta 1995. godine. Ne postoji nijedna pojedinačna pravosnažna presuda koja po imenu i prezimenu kažnjava direktnog krivca za ovaj konkretni zločin.

IZVOR: Merisa Karović-Babić: “Masakr ispred Gradske tržnice Markale 28. augusta 1995. godine”, Bosna.hr, arhiv