Upravo ovaj dan mnogi historičari i analitičari smatraju ključnim trenutkom institucionalizacije genocidne politike u Bosni i Hercegovini. Dokumenti, transkripti sjednice i izjave tadašnjih vođa – uključujući i otvorena upozorenja generala Ratka Mladića da se postavljeni ciljevi mogu ostvariti isključivo genocidom – predstavljaju direktne dokaze o planskoj prirodi ratnih zločina koji su uslijedili.
Na današnji dan, 12. maja 1992. godine, u Banjoj Luci održana je 16. sjednica Skupštine tadašnje tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (RS). Na toj sjednici, uz prisustvo vodećih političkih i vojnih aktera bosanskih Srba, ozvaničeno je formiranje Vojske RS, odnosno preimenovanih jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA), te predstavljeno tzv. Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Ovi ciljevi, predstavljeni od strane Radovana Karadžića, a eksplicitno podržani od Skupštine, uspostavili su političku i vojnu platformu koja je u sljedećim godinama dovela do sistematskog progona, etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima.
Upravo ovaj dan mnogi historičari i analitičari smatraju ključnim trenutkom institucionalizacije genocidne politike u Bosni i Hercegovini. Dokumenti, transkripti sjednice i izjave tadašnjih vođa – uključujući i otvorena upozorenja generala Ratka Mladića da se postavljeni ciljevi mogu ostvariti isključivo genocidom – predstavljaju direktne dokaze o planskoj prirodi ratnih zločina koji su uslijedili.
U govoru pred Skupštinom, Radovan Karadžić jasno je artikulirao šest strateških ciljeva koje je parlament RS-a usvojio kao službenu politiku. Ti ciljevi su bili:
Državno razgraničenje sa druga dva naroda (Bošnjacima i Hrvatima);
Koridor između Semberije i Krajine;
Uspostavljanje koridora duž rijeke Drine, eliminacijom iste kao granice između srpskih država;
Granice na rijekama Uni i Neretvi;
Podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio s uspostavom efektivne vlasti;
Izlaz Republike Srpske na more.
Ti ciljevi, kako je kasnije potvrđeno u brojnim presudama međunarodnih sudova, nisu mogli biti realizirani bez masovnog nasilja, prisilnih premještanja stanovništva, logora, silovanja, opsada i, konačno, genocida. Već sama formulacija tih ciljeva podrazumijevala je nasilno etničko čišćenje teritorija koje su bosanski Srbi smatrali svojim.
U stenogramima sjednice zabilježena je izjava Ratka Mladića koji je, svjestan onoga što ti ciljevi podrazumijevaju, upozorio: „To je genocid… ne znam kako će to Karadžić i Krajišnik objasniti svijetu.”
Formulacija i usvajanje strateških ciljeva nije bilo impulsivno djelo u ratnoj atmosferi. Prema bilješkama generala Mladića, ovi ciljevi su prethodno razmatrani i dogovarani sa „najužim rukovodstvom” u Beogradu i Palama. Sastanci sa generalima JNA, poput Blagoja Adžića, i vodećim političarima iz Srbije, poput Branka Kostića i Jugoslava Kostića, jasno pokazuju da je ideja podjele BiH i formiranja srpske države zapadno od Drine bila zajednički projekt srpskih elita iz BiH i Srbije.
Takođe, upravo u tom periodu dolazi do transformacije JNA jedinica u Vojsku Republike Srpske, čime se faktički formira vojska za provođenje tih ciljeva, pod direktnom komandom generala Ratka Mladića.
Opsada Sarajeva, masakri u Prijedoru, Foči, Višegradu, kao i genocid u Srebrenici – nisu bili „nusprodukti rata” već direktne posljedice provođenja tih strateških ciljeva. Direktivama 4 i 7, koje je Karadžić izdao vojnim strukturama RS-a, posebno se usmjerava pažnja na istočnu Bosnu. Direktivom 7, od osmog marta 1995. godine, naređeno je da se „stvori nepodnošljiva situacija bez nade za preživljavanje” za stanovnike Srebrenice i Žepe – što je rezultiralo najvećim zločinom u Evropi nakon holokausta.
I upravo su te formulacije korištene u presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je Radovana Karadžića i Ratka Mladića osudio na doživotne kazne zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
S obzirom na otvorenost s kojom su ciljevi predstavljeni i prihvaćeni u banjalučkom parlamentu, mnogi analitičari smatraju 16. sjednicu Skupštine RS svojevrsnom „Vanzejskom konferencijom“ bosanskog genocida – trenutkom kada su ideje o etničkom čišćenju dobile formalni politički okvir i legitimitet unutar struktura samozvane srpske države u BiH.
Pored svega, ta sjednica ostaje i dokumentovani dokaz o kontinuitetu genocidne namjere – kako u političkom, tako i u vojnom smislu – što predstavlja ključni element u pravu genocida prema Konvenciji UN-a.
Uprkos jasnim presudama međunarodnih sudova, vlasti Republike Srpske i Srbije i danas negiraju genocid, osporavaju presude i aktivno učestvuju u revizionizmu historije. Ulice i škole još uvijek nose imena presuđenih ratnih zločinaca, dok se javni prostor ispunjava narativima koji pokušavaju izjednačiti odgovornost svih strana u ratu ili potpuno izbrisati krivicu srpskih političkih i vojnih elita.
