Nakon Velikog bečkog rata i gubitka osmanskih teritorija u Slavoniji, Ugarskoj, Lici i Dalmaciji krajem 17. stoljeća, desetine hiljada muslimanskih muhadžira potražile su spas u Bosanskom ejaletu. Ova masovna seoba trajno je uobličila demografsku i kulturnu kartu Bosne i Hercegovine, ostavljajući neizbrisiv trag u toponimiji i antroponimiji, od nastanka naselja poput Hrvaćana, preko zavičajnih prezimena Hrvat i Hrvačić, pa sve do svjedočanstava o prohujalom vremenu u kojem su slavonski gradovi bili razvijeni osmanski šeheri

Veliki bečki rat, vođen od 1683. do 1699. godine, predstavljao je dubinsku tektonsku prekretnicu u demografskoj, vjerskoj i kulturnoj strukturi jugoistočne Evrope. Porazom osmanskih snaga pod Bečom i potpisivanjem Mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine, Osmansko Carstvo zauvijek je izgubilo prostrana područja Ugarske, Slavonije, Srijema, Like, Krbave i gornje Dalmacije. Egzodus muslimanskog stanovništva s tih prostora pokrenuo je val migracija prema Bosanskom ejaletu, koji je ostao najzapadnije utvrđenje osmanske vlasti.

U tom historijskom vrtlogu, stotine hiljada ljudi potražile su spas u granicama Bosne, donoseći sa sobom specifične identitetske i zavičajne odlike. Jedan od najupečatljivijih i najtrajnijih svjedoka te velike seobe ostao je sačuvan u toponimiji i antroponimiji, počevši od naziva naselja Hrvaćani pa sve do prezimena koja i danas nose brojne bošnjačke porodice.

Etimološko i historijsko porijeklo toponima Hrvaćani, te srodnih mjesta i prezimena u Bosni i Hercegovini, direktno je vezano za talas muhadžira koji su nakon Velikog bečkog rata prešli rijeke Savu i Unu. U 17. i 18. stoljeću, stanovnici Slavonije i šireg hrvatskog prostora u narodu su često nazivani Hrvaćanima. Kada su muslimani iz Slavonije i Ugarske, nakon gubitka tih teritorija, izbjegli u Bosnu, starosjedilačko stanovništvo ih je po geografskom porijeklu i zavičaju iz kojeg dolaze počelo nazivati upravo tim imenom. Naseobine koje su ti muhadžiri osnovali ili u većem broju naselili dobile su naziv Hrvaćani, označavajući mjesta gdje žive doseljenici iz Hrvatske, odnosno Slavonije.

Iz istog semantičkog i historijskog vrela proistekla su i savremena bošnjačka prezimena. Prezime Hrvat, prisutno u srednjoj Bosni, te prezime Hrvačić, karakteristično za Podrinje, ne označavaju etničku pripadnost u savremenom smislu, već su nastala kao zavičajni nadimci za bošnjačke muhadžirske porodice koje su se tokom 17. stoljeća iselile iz Slavonije i Hrvatske te zadržale uspmenu na regiju iz koje su prognane.

Glavni pravci ovih seoba diktirali su i novu geografsku kartu Bosanskog ejaleta. Muslimani iz Slavonije i Ugarske prelazili su rijeku Savu i masovno se naseljavali na prostoru od Posavine i Pounja, preko Ukrine i Spreče, pa sve do srednje Bosne i srednjeg Podrinja. S druge strane, muslimani iz Like, Korduna i Gornje Dalmacije svoje novo utočište pronašli su prvenstveno u Cazinskoj krajini i zapadnoj Bosni, osnivajući ili šireći naselja oko Bihaća, Cazina, Bosanske Krupe, Prijedora, Kulen-Vakufa, te na područjima Livna, Glamoča, Kupresa, Duvna, Prozora, Bugojna i Jajca.

Istovremeno, prebjezi iz srednje i južne Dalmacije te Boke Kotorske, poput onih iz Imotskog, Makarske, Klisa, Drniša, Herceg-Novog i Risna, naseljavali su Hercegovinu, tačnije Ljubuški, Stolac, Trebinje, Ljubinje i Nevesinje, kao i jugozapadnu Bosnu, transformirajući nekadašnja manja sela u razvijene kasabe.

Da bi se razumjelo ko su bili muhadžiri koji su se koncem 17. stoljeća slili u Bosnu, potrebno je sagledati historijski okvir osmanske uprave na prostorima preko Save i Drave. Pohodi sultana Sulejmana El-Kanunija započeli su zauzimanjem Srijema između 1526. i 1532. godine, čiji su se gradovi, poput Iloka i naselja u Baranji, predavali bez rušenja uz diplomatske dogovore. Nakon osnivanja Srijemskog, sa središtem u Iloku i Osijeku, i Požeškog sandžaka 1540. godine, te osnivanja Čazmanskog sandžaka 1557. godine s kasnijim sjedištima u Cerniku i Pakracu, uspostavljena je stabilna osmanska administracija.

Suprotno kasnijim mitovima, islamizacija u Slavoniji nije tekla isključivo preobraćenjem lokalnog stanovništva. Zbog specifičnih vjerskih prilika i prisustva husita i patarena koji su se opirali katolicizmu, dio domaćeg življa jeste prihvatio islam, no ključni demografski mehanizam bilo je naseljavanje već islamiziranog majstorskog i gradskog stanovništva iz Bosne.

Budući da je Slavonija bila prorijeđena ratovima, osmanska vlast je s jedne strane doseljavala vlaško seosko stanovništvo radi poljoprivrede i stočarstva, a s druge strane poticala i primoravala zanatlije i posjednike timara iz Bosne da naseljavaju slavonske gradove. Historijski defteri i istraživanja pokazuju da se u 16. stoljeću u gradovima sjeveroistočne Bosne naglo smanjio broj majstora, jer su prebacivani preko Save kako bi stvorili gradska jezgra.

Slavonski gradovi brzo su prerasli u razvijene urbane sredine. Osijek i Požega dobili su status šehera, pri čemu je Požega krajem 17. stoljeća imala do 9.000 stanovnika s više od 400 muslimanskih domaćinstava, dok je Osijek brojao čak 12.000 stanovnika, što je u to vrijeme bilo više od bilo kojeg grada u slobodnom dijelu Hrvatske. Gradovi poput Požege, Cernika, Slavonskog Broda sa 1.100 muslimanskih kuća, Kobaša i Pakraca obilovali su vakufskim zadužbinama. U Požegi su podignuti vodovod, čaršije, tekije, te karavan-saraj i hamam Gazi Husrev-bega za uzdržavanje njegove medrese i džamije u Sarajevu. Poznati putopisac Evlija Čelebi u 17. stoljeću opisuje slavonske i srijemske gradove kao obične bošnjačke varoši.

Stanovništvo koje je živjelo u Slavoniji i Lici pod osmanskom upravom u svakodnevnom životu nije koristilo turski jezik, već je jezik naroda bio bosanski. Kao i u Bosni, obrazovani sloj pisao je na turskom, arapskom i perzijskom, ali je širi puk razvio alhamijado književnost, odnosno pisanje teksta na bosanskom jeziku arapskim pismom. Stvarane su ilahije, nasihati, odnosno savjetodavna literatura, zatim ljubavne pjesme i ljekaruše.

Zanimljivo svjedočanstvo o jeziku ovih prostora ostavio je slavonski pisac Matija Antun Reljković u 18. stoljeću. Iako je po vjerskoj osnovi Bošnjake nazivao Turcima, što je bila uobičajena praksa tog vremena, iz njegovih spisa jasno je vidljivo da je jezik kojim su ti ljudi govorili posjedovao sve strukturne i dijaletske osobine bosanskog jezika. Nacionalna svijest u savremenom smislu tada nije postojala, pa će se uobličavanje bošnjačkog kolektivnog identiteta intenzivirati tek s Banjalučkim bojem 1737. godine i Pokretom za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića 1831. godine.

Porazom Osmanlija kod Beča 1683. godine započela je sistematska eliminacija muslimanskog prisustva sjeverno od Save i zapadno od Une. Upadima mletačkih trupa i uskoka u Dalmaciju, gradovi poput Drniša, Knina, Skradina i Obrovca su paljeni i rušeni, a imovina odnošena, poput drniškog sata sa sahat-kule koji je završio u Šibeniku.

Unatoč kratkotrajnim povratcima, 1683. godina označila je konačni izgon. U očajničkom pokušaju da prežive, Bošnjaci su upućivali dramatične molbe, odnosno mazhare, sultanu između 1695. i 1697. godine, upozoravajući da su potpuno iscrpljeni i da će im porodice stradati ako ne dobiju pomoć.

Proračun koji je prvi iznio Safvet-beg Bašagić, a kasnije detaljno razradio historičar Muhamed Hadžijahić, pokazuje da se do 1699. godine iz Ugarske, Slavonije, Like, Krbave i Dalmacije u Bosnu iselilo između 120.000 i 130.000 muslimana. Ako se uzme u obzir da čitava Bosna i Hercegovina u to doba nije imala ni 400.000 stanovnika, jasno je o kakvom se ogromnom demografskom prilivu radilo. Oni koji nisu mogli ili htjeli napustiti svoja imanja u Slavoniji i Dalmaciji bili su primorani da se pokrste, o čemu svjedoče prezimena koja su se sačuvala među katoličkim i pravoslavnim stanovništvom, poput Alilovića, Mustapića, Alajbega, Asanovića ili Atlagića, dok su pojedine grane ovih porodica u Bosni ostale muslimanske.

S druge strane, muhadžiri koji su se vratili u Bosnu donijeli su sa sobom trajna prezimena koja su čuvala uspomenu na zavičaj iz kojeg su prognani. Tako nastaju prezimena i rodovi poput Požegija iz Požege, zatim Budimlija i Pešta iz Budima i Pešte, Kanjiža iz Kanjiže, Drnišlija iz Drniša, te Hadžiegrić iz Egre ili Egera.

Razlika u tretmanu stanovništva odražavala je i duboki jaz između političko-vjerskih doktrina toga vremena. Dok je osmanska uprava primjenjivala kur'ansko načelo da nema prisile u vjeru, garantujući vjersku autonomiju nemuslimanima kroz sistem mileta, habsburške i mletačke vlasti striktno su slijedile staro evropsko pravno pravilo koje nalaže da onaj ko vlada zemljom određuje i njenu vjeru.

Ovu politiku najrječitije ilustruje proglas austrijskog cara Karla VI pred Banjalučku bitku 1737. godine, u kojem je bošnjačkim muslimanima uslovljeno ili da se predaju i pokrste, ili da napuste Bosnu jer pod austrijskom vlasti za njih nema mjesta. Upravo je ta prijetnja mobilisala lokalno stanovništvo da pod vodstvom Ali-paše Hekimoglua izvojuje historijsku pobjedu i sačuva granice Ejaleta.

Iako su materijalni tragovi osmanske kulture u Slavoniji i Dalmaciji nakon 1699. godine gotovo u potpunosti uništeni, od džamija i pretvorenih crkava do biblioteka i vakufskih objekata, živi trag tog prohujalog vremena opstao je u Bosni. Preživio je u imenima sela poput Hrvaćana, u prezimenima Hrvat i Hrvačić, te u brojnim rodovima čiji korijeni i danas čuvaju sjećanje na slavonske i dalmatinske ravnice i krš s kojih su njihovi preci prognani prije više od tri stoljeća.