Sa monumentalnih zidnih plakata u samom srcu Teherana, Iran vodi vizuelni rat protiv Zapada i domaćih neistomišljenika. Kombinacijom otvorenih prijetnji Americi i veličanja sopstvenih vođa, iranska propagandna mašinerija pretvorila je gradske trgove u globalnu medijsku pozornicu na kojoj se kroz agresivnu vizuelnu ikonografiju kroji nacionalni identitet i šalje jasna poruka vanjskim rivalima

Kao urbanistički, kulturni i trgovački epicentar Teherana, trg Valiasr svakodnevno svjedoči frenetičnom prolasku stotina hiljada građana iranske prijestolnice. Ponekad prolaze pod budnim pogledom vrhovnog vođe Mojtabe Hameneija ili njegovog rahmetli oca Alija. Drugi put, ovim ljudskim mravinjakom dominira poniženi Donald Trump ili smrtna prijetnja upućena američkom lideru. To je sadržaj murala koji dominira platoom i koji vlasti režima koriste kako bi prenijele svoju poruku stanovnicima opštine i praktično svakom kutku planete.

Ova ogromna cerada, koja je više poster nego klasično oslikani mural, omogućava Islamskoj Republici da razvije sve svoje kapacitete za uzdizanje sopstvenih vođa i napad na neprijatelja, uobičajeno Sjedinjene Države i, u manjoj mjeri, Izrael. Njoj se pridružuje i ona postavljena na drugom od glavnih gradskih trgova, Trgu revolucije, koji je posljednjih sedmica udomio sliku Trumpa u kovčegu ili predsjednika kojeg davi ruka uz poruku koja poziva na osvetu.

S slikama predsjednika zašivenih usta i referencom na Hormuški tjesnac ili veličanjem vlasti, ovi trgovi ipak nisu jedine tačke u gradu ni u zemlji gdje Iran pokazuje sav svoj talenat za širenje propagande usmjerene ka različitim publikama i s različitim ciljevima. Nacrtani kao pravi murali ili postavljeni poput postera, ova djela posipaju naseljena mjesta Islamske Republike, pri čemu su neka izuzetno reprezentativna, poput „Djece Minaba“, u čast više od 168 osoba, većinom djevojčica između 7 i 12 godina, ubijenih u bombardiranju osnovne škole u februaru 2026. godine.

Sve ove predstave obišle su svijet i u velikoj mjeri ostaju u sjećanju onih koji su ih makar jednom vidjeli, ali zašto su toliko upečatljive i neizbrisive za posmatrača? Djelimično, tvrdi direktor studija za oglašavanje i odnose s javnošću na Univerzitetu CEU San Pablo, Javier Rodríguez Laíz, to je zato što su autori „prešli sve granice“ i „udaraju tamo gdje najviše boli“. „Preskaču granice normalnog i svaki put idu korak dalje. To su ideje koje se snažno povezuju sa stanovništvom, poput prijetnje ubistvom lideru kao što je Trump“, objašnjava on.

„Informisani smo gore nego ikad, ne čitamo, ne ulazimo u dubinu. Živimo u kulturi slike. Nema potrebe objašnjavati političke motive iza svake odluke. Ono što moram uraditi jeste stvoriti vrlo brzu sliku koja će ostati u glavi primaoca“, detaljno objašnjava Rodríguez Laíz, ističući važnost toga što ove analogne poruke „prenose“ mediji širom svijeta u „izuzetno jeftinoj“ kampanji međunarodne propagande za Iran.

Upravo na toj ideji „preslikavanja“ poruke insistira Leticia Rodríguez Fernández, profesorica i generalna direktorica za strateške komunikacije na Univerzitetu u Cádizu, kao jednom od ključeva uspjeha propagande. „Sadržaj je medijski atraktivan i mediji ga prenose. Osim toga, to su elementi koji se mogu fotografirati i dijeliti digitalno, što otvara mogućnost da slika ne nestane, već da ostane trajno i stvori sopstvenu ikonografiju“, naglašava ona.

Također, ističe „pristupačnost“ kao ključni element za veliki uticaj ovih murala, jer je još jedno osnovno pravilo propagande da bude „univerzalna“, odnosno da je po mogućnosti svi razumiju. „Upotreba slika, bilo u fizičkom ili digitalnom okruženju, uvijek doprinosi tome da svaka osoba, bez obzira na jezik koji govori ili stepen pismenosti i obrazovanja, može doživjeti kako se te ideje prenose“, podvlači ona.

Međutim, to nisu jedine karakteristike koje doprinose djelotvornosti propagande Islamske Republike: njen „simbolizam“, „ogromna“ veličina i „strateška lokacija“ takođe predstavljaju odlučujući faktor. Njihovo pozicioniranje, često u „četvrtima srednje klase i glavnim arterijama“ ili reprezentativnim mjestima, poput „bivše ambasade Sjedinjenih Država“, ključno je, prema riječima Natalije Sanche, analitičarke Instituta Elcano za Bliski istok i Sjevernu Afriku.

Pored navedenih elemenata, još jedan od centralnih faktora uspjeha ovih cerada jeste iskustvo Irana s ovom vrstom kampanja. Islamska Republika već skoro pola vijeka pribjegava muralima u propagandne svrhe, još od prije Revolucije 1979. godine, koja je označila pad monarhije, prema riječima Raffaelea Mauriella, profesora na Fakultetu za persijsku književnost i strane jezike na Univerzitetu Allameh Tabataba'i u Teheranu.

Već u posljednjoj deceniji epohe šaha Mohammada Reze Pahlavija, dodaje on, ove elemente se počelo koristiti kao državnu propagandz i postali su viralni tokom Revolucije. Ovaj pravac, napominje, crpi inspiraciju iz sovjetskog i latinoameričkog muralizma, posebno meksičkog, koji preuzima i reinterpretira: „Islamska Republika je od ovih mehanizama napravila umjetnost, u smislu da ih mnogo koristi, odlično ih kontrolira, razvila ih je i mijenjala tokom vremena.“

Takođe je u propagandnoj strategiji neophodno stvaranje neprijatelja s kojim će se boriti i sukobljavati i protiv koga će se graditi narativ, što je izuzetno prisutno na ovim muralima, ističe Rodríguez Fernández: „To omogućava uspostavljanje razlika između toga ko smo mi, a ko su drugi, što stvara grupni, kolektivni identitet zbog kojeg vaša borba djeluje plemenito i ljudi joj se priklanjaju.“

Tog neprijatelja par excellence Iran je pronašao u Sjedinjenim Državama, koje definiraju kao Velikog Satanu i protiv kojih plasiraju „uvjerljiv narativ“ spojen s „patriotskim veličanjem“. Islamska Republika ga je pretvorila, kaže Mauriello, u „važan element unutar političkog diskursa“ i protiv njega i njegovih baza u regiji usmjerava napade jer smatra da „ograničava njene kapacitete rasta i geopolitičke projekcije“.

Što se tiče publike kojoj je namijenjena ova vrsta propagande u formi murala, nije sve usmjereno ka istom primaocu: jedna, „veoma artikulirana“, jeste unutrašnja, druga je vanjska, a treća nastaje kao kombinacija obje. Poster na trgu Valiasr, na primjer, jasno je usmjeren ka publici izvan Irana, objašnjava Mauriello, što se može zaključiti i po tome što je poruka često napisana na engleskom jeziku.

Mnogi drugi su, međutim, namijenjeni domaćoj publici, s tekstovima na persijskom i „tom dozom sveprisutne i invazivne ideologije“ karakteristične za ovu vrstu plakata, primjećuje Sancha. Ali kakva je reakcija Iranaca? Zavisi, odgovara ona. Ima onih koji to, poput ‘basijija’, primaju kao neku vrstu „historijskog, kolektivnog sjećanja i zajedništva“. Drugi, neutralni, normalizirali su ih do te mjere da ih smatraju pukim „urbanim mobilijarom“. A treći, disidenti, odlučili su se za stvaranje sopstvene „kontrapropagande“, pa ih šaraju ili precrtavaju u činu pobune.

Kada je riječ o efikasnosti, stručnjaci se većinom slažu da su poruke djelotvorne i da uspijevaju kako privući pažnju različitih sektora, tako i učvrstiti uvjerenje dijela publike. Ove propagandne kampanje, kaže Mauriello, poboljšale su svoje rezultate u odnosu na ranije godine zahvaljujući, djelimično, svojoj obnovi i povećanju dinamike uvođenjem i drugih metoda, poput videa s LEGO figuricama, umjetne inteligencije i korištenja društvenih mreža, što im je omogućilo da dopru i do mlađe publike.

Ove kampanje ostavit će, osim toga, „sliku za historiju“, kao što se dogodilo s onima na Berlinskom zidu, pretvorenim u pravu uličnu umjetnost, smatra Rodríguez Fernández. Nešto suzdržanija u pogledu stvarne efikasnosti ovih crteža i postera jeste Sancha, koja smatra da je ono što je uistinu djelotvorno – „represija“. „Ono što stvarno funkcioniše jeste ubijanje hiljada ljudi kada izađu na ulice da protestuju“, tvrdi ona, aludirajući na demonstracije iz 2025. i 2026. godine.

Kada je riječ o tvorcima ovih propagandnih slika, iza njih ne stoji samo jedan akter, napominje Mauriello. U zavisnosti od toga ko ih finansira, poruka se mijenja, što dovodi i do „'borbe’ među muralima“. U centralnom dijelu Teherana, na primjer, ima ih više od 200, a mnoge je finansirala gradska uprava prijestolnice, iako su nemali broj platili pripadnici Revolucionarne garde, vojske koju je 1979. godine osnovao ajatolah Homeini radi zaštite političkog sistema režima, a koja ima veliku „moć odlučivanja u pogledu komunikacija, posebno u ratnim vremenima“.

Međutim, ima i murala koje finansiraju druge organizacije. Iza nekih, „rijetkih“, stoji Hezbollah, druge su finansirale razne fondacije nastale nakon pada monarhije, među kojima se nalazi i ona posvećena ‘mučenicima’, sa znatnom ekonomskom težinom. U slučaju postera na trgu Valiasr, riječ je o dogovoru postignutom između Revolucionarne garde i izvršne vlasti kako bi se poslale jasne i snažne poruke „ka vani“, zaključuje univerzitetski profesor.

U ovom posljednjem slučaju, koji privlači poglede pola svijeta svaki put kada se poster promijeni, a u još većoj mjeri kada je glavni junak murala Trump, jedna od ideja prenesenih međunarodnoj zajednici je jasna. Osim same prijetnje upućene predsjedniku, režim ajatolaha pokušava probuditi osjećaj odbojnosti kod Evropljana i Amerikanaca prema velikoj sjevernoameričkoj sili.

IZVOR: Bosna.hr, agencije, El Mundo