U Bosni i Hercegovini skoro su sve žene, bez obzira na religiju, uglavnom, na različite načine pokrivale glavu. To pokrivanje bilo je tradicionalnog karaktera, te se gologlavo pojavljivanje žene u javnosti smatralo sramotom.
Od svih vanjskih identifikacijskih oznaka pokrivanje glave bilo je najčešće predmetom rasprave i kontroverze. Samo pokrivalo i njegova forma nisu bili toliko u fokusu koliko ono šta oni predstavljaju. Vjerska obaveza pokrivanja postala je sastavnim dijelom brojnih kulturnih tradicija, omogućivši identifikaciju i samoprepoznavanje članovima zajednice. Do Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini pripadnice sve tri monoteističke religije pokrivale su svoju kosu, a one u gradskim sredinama čak i svoje lice.
U Bosni i Hercegovini skoro su sve žene, bez obzira na religiju, uglavnom, na različite načine pokrivale glavu. To pokrivanje bilo je tradicionalnog karaktera, te se gologlavo pojavljivanje žene u javnosti smatralo sramotom.
Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić u tekstu Učešće muslimanskih žena u tradicionalnim privrednim djelatnostima u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. vijeka navodi da su gradske žene u tradicionalnom društvu u potpunosti prihvatile i običaj skrivanja lica i za izlazak na ulicu oblačile su feredžu, a krajem 19. stoljeća, kada feredža izlazi iz mode, i zar. Nošenje feredže i zara dovodilo se u vezu s islamskim propisima. Ipak, Beljkašić-Hadžidedić ističe da su feredžu u gradovima nosile i hrišćanke i Jevrejke, zbog nekada uobičajenog shvatanja da je krajnje nepristojno da se žena kreće kroz grad otkrivena, bez obzira na njenu nacionalnu, odnosno konfesionalnu pripadnost.
Modernizacija
Do promjena u BiH dolazi dolaskom austrougarske 1878. godine, te modernizacijom i otvaranjem fabrika i aktivnijim vidljivim učešćem žena u svakodnevnom ekonomskom životu, naročito u gradovima. Također, u cijelom svijetu dolazi do novih pokreta za emancipaciju žena i borbu za jednakopravnost kao i feminističkih pokreta. Ovim promjenama dolazi na vidjelo mogućnost da žene odaberu drugačiji način života u odnosu na onaj koji su do tada imale, što uključuje i drugačiju odjeću.
Muslimanke su nakon Prvog svjetskog rata ostale najvjernije tradicionalnom načinu oblačenja, a veliki broj kršćanki i Jevrejki svoj dom napuštale su s velom preko glave koji nije prekrivao lice, dok su djevojke izlazila van svog doma i bez vela na glavi.
Poslije Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji, aktualizirano je pitanje muslimanske ženske nošnje. Ta je nošnja okarakterizirana kao prepreka emancipaciji muslimanke i zatraženo je njeno ukidanje. Akciju za ukidanje ove nošnje u BiH započeo je Antifašistički front žena (AFŽ) 1947. godine. Na drugom kongresu AFŽ-a, održanom 13. i 14. jula 1947. u Sarajevu, donesena je rezolucija o skidanju zara.
U ovoj rezoluciji zar i feredža označeni su kao ‘simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke i ostatka teške prošlosti koji danas otežava njihovo puno učešće u političkom, društvenom i privrednom životu žene’.
Povodom akcije za skidanje zara i feredže, koja je “zatalasala mnoge naše radne kolektive, frontovske organizacije i najšire slojeve našeg građanstva” na današnji dan 1950. godine u časopisu “6. april” objavljena je izjava hadži Ibrahima ef. Fejića, reisul-uleme Islamske vjerske zajednice u FNRJ.
“Hadži Reis efendija, koga smo zatekli u razgovoru sa predstavnicima Islamske vjerske zajednice Makedonije, Crne Gore i Kosmeta, vrlo ljubazno se odazvao našoj molbi i saradniku ‘6 aprila’ dao slijedeću izjavu: Moje lično mišljenje o ovom važnom pitanju je već pozanato. Ja sam ga izložio prije tri godine, prigodom primanja menšure u Gazi Husfevbegovoj džamiji u Sarajevu 1947 godine, jer sam još onda vidio važnost ovog značajnog pitanja za kulturno uzdizanje naše muslimane i izgradnju naše otadžbine. Danas je, naravno, važnost ovog pitanja postala još veća i njega treba riješiti što prije i što korjenitije”, stoji u tekstu iz 1950. godine. Zatim je na molbu novinara reis Fejić detaljno obrazložio svoj stav: “Po mome mišljenju, kako sam to rekao i prilikom preuzimanja menšure, jedno bolno pitanje, kojem moramo posvetiti najveću pažnju i gdje trebamo hitno intervenisati jeste pitanje jednakopravnosti naše muslimanke. Stotine godina mi smo joj uskraćivali ova najlementarnija prava, prava na prosvjećivanje i slobodu. Jedna od dragocjenih tekovina Narodnooloboditačke borbe naših naroda svakako je ravnopravnost žene. Ali, nažalost, ova ravnopravnost kod muslimanke ne može da dođe do punog izražaja, jer joj smeta zar i feredža. Otkrivanje muslimanke provedeno je već u mnogim islamskim državama, u nekim čak i ešlom zakona, a pak kod nas, eto sve dosad, većina žena je pokrivena. Pita se: zašto smo u tom pitanju tako uporni? Da li nam to nalaže vjera, kao što nam, na primjer, nalaže da klanjamo, postimo, zekjat dajemo, da se čuvamo alkohola. hazardnnh igara, lihvarstva i ostalih poroka? Ne, daleko od toga! Islam je dao ženi uglavnom sva prava i nametnuo joj sve dužnosti kao i muškarcu. Žena ima pravo na vršenja svih javnih zvanja u državi od najnižih pa do najvećih. Ona može punovažno da sklapa i potpisuje sve vrste građansko-pravinih isprava, da daje i prima sve vrste obaveza i da samostalno vodi svaki obrt kao i muškarac. Žena po šeriatu mora da izdržava svoje iznemogle roditelje i malodobnu djecu, ako su siromašna. Zena mora čak da vrši vojnu dužnost, ako je domovina u opasnosti. A ko uzgaja djecu? Ko im daje prve upute? žena, majka. Ako je žena nepismena i ne školovana, i ako je još pokrivena, može se ona koristiti ovim pravima? Apsolutno ne može. Dati ženi sva prava a narediti joj da nosi isto vrijeme zar i fertedžu značilo bi isto što dati joj desnom, a oduzeti lijevom rukom. Istina, Islam traži od žene da bude moralno čestita, da se pristojno odijeva da me pruža sablanjivu sliku, ali to ne znači da ona mora biti pokrivena lica i izolovana od ostalog svijeta. Ona tu dužnost može da ispunjava i nepokrivena”.
Na pitanje da li se sa zahtjevom nekih radnih kolektiva koji traže da se pitanje zara i feredže riješi donošenjem zakona o tome, reis Fejić odgovorio je da se slaže.
Zatvor i novčana kazna
“Kad je to pitanje na isti način regulisano u nekim islamskim državama, zašto ga ne bi na isti način riješili i mi! Uostalom, ja tu takođe dijelim mišljenje naroda. A narod je, eto vidite i sami, rekao svoju riječ”, zaključio je reis Fejić.
Nošenje feredže i zara zabranjeno je Zakonom o zabrani nošenja zara i feredže od 29. septembra 1950. godine. U članu 1 ovog zakona piše: “Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno‑oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje lica žene.”
Za nošenje zara i feredže bila je predviđena kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu bila je predviđena kazna lišenja slobode s prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara.
Presudna odluka o zabrani nošenja muslimanske tradicionalne nošnje donesena je u zakonodavnom tijelu BiH, koje je bilo pod kontrolom Komunističke partije. Uloga IVZ-a bila je da legitimiše takav korak. Razlog za podršku ove vjerske zajednice državnoj mjeri zabrane zara i feredže treba tražiti ne u oportunizmu vođstva IVZ-a, nego u okolnosti da su ključnu ulogu u ovom vođstvu imali ljudi koji su se protiv zara i feredže, a za svestrano poboljšanje položaja muslimanke, izjasnili u unutarmuslimanskim debatama u BiH u periodu između dva svjetska rata.
