Masovni prelazak granice u sjevernoafričkoj enklavi nije samo humanitarna kriza nego osmišljen geopolitički manevar. Dok se Pedro Sánchez suočava s potpunom izolacijom u Bruxellesu, europski kontinent klizi u novu eru u kojoj se migracije koriste kao oružje, a solidarnost prestaje biti operativno načelo

Bauk kruži Europom, a njegovo ime je migracija. Na tom valu već godinama jaše ubrzana radikalizacija kontinenta, što mijenja iz korijena političku geografiju Europske unije. Pred tim neumoljivim procesom, španski premijer Pedro Sánchez, skoro pa jedini preostali socijaldemokrata na čelu jedne od velikih zemalja, ostaje sve usamljeniji na europskoj sceni.

Drama koja se odigrala u španskoj enklavi Ceuti, s potresnim prizorima ljudskog vala koji preplavljuje obale Tarajala i preplivava morsku granicu, ogolila je do srži tu duboku izolaciju. Slika desetina hiljada ljudi koji ulaze u europski prostor obišla je svijet, no reakcija iz europskih prijestolnica pokazala je da španski premijer više nema saveznika u borbi za narativ koji je godinama zastupao. On se ne povlači iz otvorenog sukoba, što potvrđuje i oštar dopis upućen vrhu Unije u kojem je bez uvijanja osudio egoizam pojedinih partnera, ali stvarnost na terenu govori da su temelji europske kohezije trajno narušeni.

Kada je prije 32 mjeseca preuzeo dužnost, Sánchez je napredak svoje vlade izgradio na obećanju da će podići neprobojan politički i ideološki zid prema desnici i ekstremnoj desnici. To je bio glavni zalog zahvaljujući kojem je izborio neočekivani opstanak na izborima u julu 2023. godine. U to vrijeme, njegovi ideološki istomišljenici još uvijek su držali kormilo u Njemačkoj, vodećoj sili Europske unije, a politički pejzaž predstavljao je znatno povoljniji teren za socijaldemokratske projekte.

Danas se gotovo čitav kontinent preselio na drugu stranu tog imaginarnog zida. Promjena nije nastupila samo u kabinetima nego i u samom društvenom tkivu. Pitanje migracija tada nije ulazilo ni među prvih deset briga španskih građana u istraživanjima javnog mnijenja, dok se danas čvrsto pozicioniralo na samom vrhu, odmah iza ekonomskih pritisaka. Borba za granice postala je središte ideološkog okršaja u Europi, a događaji u Ceuti poslužili su kao katalizator za potpunu preformatizaciju europske politike.

Ulazak oko 60 hiljada ljudi u Ceutu u svega nekoliko dana, uz tragični bilans od najmanje 67 izgubljenih života u valovima Mediterana, proizveo je politički potres čiji se valovi šire od Madrida do Helsinkija. Umjesto očekivane solidarnosti, iz brojnih europskih prijestolnica stigle su optužbe na račun španske vlade. Mnogi europski lideri otvoreno sugeriraju da je nedavna masovna regularizacija statusa migranata, koju je Sánchezova administracija provela prije nekoliko mjeseci, djelovala kao magnet koji je privukao ovaj nepodnošljiv pritisak. To je identična teza koju unutar Španije zastupaju opoziciona Narodna stranka i desničarski Vox.

U tom općem napadu, gotovo nijedan zapadni čelnik nije usmjerio reflektore prema Maroku, niti se bavio ulogom krijumčarskih mreža koje instrumentaliziraju ljudsku nesreću. Vlada u Madridu izbjegavala je direktnu kritiku na račun Rabata, nastojeći da sačuva delikatne kanale, ali je takav suzdržani stav ostavio španskog premijera bez političkog štita pred naletom domaćih i inozemnih kritičara.

Šef španske opozicije, Alberto Núñez Feijóo, iskoristio je trenutak da iz same Ceute uputi oštre poruke, naglašavajući da je u stalnom kontaktu s europskim partnerima koji dijele njegovu duboku zabrinutost. Prizori preplivavanja granice i probijanja zaštitnih ograda, reproducirani stotinama hiljada puta na društvenim mrežama i medijskim platformama, poslužili su kao pogonsko gorivo za radikalizaciju diskursa.

Europski lideri više ne skrivaju nezadovoljstvo španskim pristupom koji odudara od općetrendovskog utvrđivanja Europe. Dok Unija ubrzano radi na zakonskim okvirima za formiranje centara za deportaciju izvan svojih vanjskih granica i pooštrava azilantske procedure, španska regularizacija doživljena je kao izravan udarac zajedničkoj sigurnosnoj arhitekturi.

Kriza je dostigla takve razmjere da su vlade u Rimu i Helsinkiju, u čijim sastavima sjede predstavnici desničarskih i radikalnih opcija, otvoreno nagovijestile mogućnost privremene suspenzije Šengenskog sporazuma za slobodno kretanje prema Španiji. Iako Ceuta kao sjevernoafrička enklava formalno ne ulazi u šengenski režim bez posebnih provjera, sama prijetnja izolacijom Madridu predstavlja neviđen diplomatski šamar. Reakcija protiv Sáncheza ujedinila je praktično cjelokupnu europsku desnicu, uz rijetke izuzetke poput konzervativnog premijera Portugala.

Međutim, najozbiljniji udarac za Španskog premijera nije došao s desna, nego iz redova vlastite ideološke porodice. Danska premijerka Mette Frederiksen, socijaldemokratkinja koja godinama provodi najstrožu migrantsku politiku na kontinentu, stala je rame uz rame s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni na čelo grupe od 22 države koje zahtijevaju beskompromisno blindiranje granica i alokaciju sredstava isključivo u odvraćanje i represiju. Njihovo zajedničko pismo vrhu Unije predstavlja jasnu osudu španskog modela. Istovremeno, podrška predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen ostala je na razini uopćenih, hladnih i izrazito suzdržanih izjava.

Suočen s takvim zidom odbijanja, Sánchez je prešao u protunapad. U pismu upućenom Ursuli von der Leyen, predsjedniku Europskog vijeća Antóniju Costi i irskom premijeru Micheálu Martinu, španski čelnik nazvao je reakciju pojedinih članica egoističnom, polarizirajućom i nezakonitom. Istaknuo je da su napadi na Španiju utemeljeni na lažnim vijestima, neznanju i jeftinom političkom profitiranju, podsjećajući da je Španija u prošlosti bez oklijevanja prihvatala migrante i iskazivala solidarnost kada su se s sličnim pritiscima suočavale Poljska, litvanske zemlje ili Italija na otoku Lampedusa. Bivši visoki predstavnik Unije za vanjsku politiku Josep Borrell potvrdio je da je europska solidarnost ovaj put potpuno zakazala, ukazujući na opasne razmjere nejedinstva u trenutku kada je geopolitički pritisak na granice Europe dosegao vrhunac.

Razlika u pristupu prema Ceuti u odnosu na ranije krize izrazito je uočljiva. Kada je režim Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji 2021. godine organizirao prebacivanje migranata prema granicama Poljske, Litvanije i Letonije, Bruxelles je reagovao trenutno i bez oklijevanja. Narativ je bio jedinstven, a to je da autokratski režim iz Minska, uz podršku Moskve, koristi ljudska bića kao oružje u hibridnom ratu protiv Europske unije. Vlada u Madridu tada je među prvima podržala oštre mjere i poslala pomoć.

Međutim, kada se identičan obrazac dogodi na južnoj granici Španije, europska reakcija se lomi na unutarnjo-političkim obračunima i međusobnim optužbama. Sánchezova pozicija usamljenog branitelja naprednih vrijednosti dovodi ga u opasnost da ostane potpuno izoliran, jednako kao što se to dogodilo prilikom njegovih oštrih stavova prema sukobu u Gazi, odbijanja da se prihvati zahtjev Donalda Trumpa o podizanju vojnih budžeta na pet procenata BDP-a, ili ranijeg protivljenja ratnim opcijama na Bliskom istoku.

Unutarnja politička scena u Španiji dramatično odražava te europske podjele. Lider opozicije Feijóo preuzeo je retoriku koja se do jučer smatrala ekskluzivnim vlasništvom desničarskog Voxa, govoreći u Ceuti o okupiranoj i napadnutoj Španiji te o unaprijed planiranoj invaziji. On je odbacio objašnjenja vlade da su obavještajne službe bile iznenađene razmjerom događaja, zahtijevajući hitnu istragu i odgovornost.

S druge strane, najavljeni dolazak čelnika Voxa Santiaga Abascala i nastupi njegovih najbližih saradnika, koji pozivaju građane da vlastitim sredstvima štite porodice i predlažu ignoriranje odluka Vrhovnog i Ustavnog suda, dodatno podižu temperaturu. Pitanje migracija time se pozicionira kao glavno političko bojište za predstojeće izbore 2027. godine, ne samo u Španiji nego i širom Unije.

Predstojeći izborni ciklus u Europi nosi sa sobom ogromne uloge. Francuska se priprema za izbor nasljednika Emmanuela Macrona u sjenci nikad jačeg Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen. Italija, Poljska i niz drugih država ulaze u fazu oštre političke polarizacije u kojoj će odnos prema vanjskim granicama definirati izborne pobjednike. U takvom okruženju, sudbina Ceute prestaje biti lokalni incident i postaje lakmus papir za novu europsku realnost. Pukotina koja je nastala pokazuje da solidarnost više nije temeljno načelo funkcioniranja Unije, nego promjenjiva kategorija koja zavisi od dnevno-političkih kalkulacija nacionalnih vlada.

Pogled na događaje u Ceuti iz ugla geopolitičke i obavještajne analize otkriva znatno složeniju sliku od one koja se prikazuje u svakodnevnim političkim raspravama. Fluktuacije migracijskih valova rijetko su plod puke slučajnosti ili isključivo djelovanja kriminalnih mreža. Iskustva iz globalnih žarišta pokazuju da se migrantski tokovi moraju čitati poput instrumenata na upravljačkoj ploči državnih aparata. Kada vlasti u Rabatu dopuste ili podstaknu masovne prelaske granice, one to čine u sklopu pažljivo odmjerenog pritiska na Madrid. Pravilo je jednostavno, a to je da se slavine na granici otvaraju u trenucima kada je španska vlada najranjivija ili kada poduzima vanjskopolitičke korake koji nisu po volji marokanskom dvoru.

Povijesni paralelizam iz maja 2021. godine pruža savršen uvid u taj mehanizam. Tada je više od deset hiljada ljudi prešlo u Ceutu u nekoliko sati, dok su marokanske pogranične snage doslovno gledale na drugu stranu. Razlog za tu iznenadnu pasivnost bio je tajni boravak Brahima Galija, lidera Fronta Polisario, u jednoj španskoj bolnici. Deset mjeseci nakon tog dramatičnog upada, Vlada u Madridu promijenila je svoju višedecenijsku politiku i zvanično podržala marokanski plan autonomije za Zapadnu Saharu, čime je migracijski pritisak iskorišten kao efikasno sredstvo geopolitičke trgovine.

Repriza tog scenarija odigrala se nedavno. Neposredno prije najnovijeg vala u Seuti, Sánchez je boravio u Alžiru radi pregovora o ključnim isporukama prirodnog gasa, što je u Rabatu doživljeno kao izravno narušavanje regionalne ravnoteže i jačanje njihovog glavnog rivala. Odgovor na morskoj liniji Ceute uslijedio je svega nekoliko dana kasnije.

Dodatni element u ovoj jednačini predstavlja i pravni vakuum koji vješto koriste organizovane kriminalne grupe. Bilateralni sporazum o readmisiji iz 1992. godine obavezuje Maroko na prihvat državljana trećih zemalja koji su nelegalno ušli u Španiju s njihovog teritorija, ali svaka pojedinačna deportacija zavisi o dobroj volji administracije u Rabatu. Kada se tome doda nedavna odluka španskog Vrhovnog suda, prema kojoj su brza vraćanja s granične ograda zakonita, dok se na osobe koje do obale stignu plivanjem moraju primijeniti dugotrajni azilantski postupci, stvoren je savršen okvir za manipulaciju. Informacije o pravnim prazninama trenutno se šire društvenim mrežama, potičući hiljade mladih na rizične poduhvate, dok krijumčarske mreže ostvaruju ogromne profite djelujući kao posrednici u službi političkih ciljeva.

Na istočnom obodu Europe primjenjuje se potpuno ista logika, ali s još radikalnijim predznakom. Režim u Minsku, pritisnut sankcijama nakon namještenih izbora i prisilnog spuštanja putničkog aviona, doslovno je izmislio migrantsku rutu izdavanjem viza u Bagdadu i Damasku te organiziranjem direktnih letova prema granicama Litvanije i Letonije. Nedavna otkrića podzemnih tunela prokopanih ispod graničnih linija i stotine svakodnevnih pokušaja prodora potvrđuju da je riječ o sistematskoj operaciji.

Za Moskvu i Minsk, migrantski pritisak predstavlja najjeftiniji instrumenat za destabilizaciju Zapada. Gubitak pouzdanog saveznika u Bruxellesu nakon pada režima Viktora Orbána u Mađarskoj primorao je Rusiju da poveća pritisak kroz hibridne kanale. Iniciranje krize na granici ne zahtijeva velika finansijska ulaganja, ali učinkovito prisiljava europske države na unutarnja trvenja.

Sinergija različitih vanjskih aktera koji ostvaruju korist iz europske nesposobnosti da zaštiti vlastiti prostor stvara izuzetno opasnu situaciju. Maroko nastoji ishoditi ustupke u pogledu teritorijalnog suvereniteta i ekonomskih povlastica, Moskva nastoji oslabiti europsko jedinstvo u kontekstu rata u Ukrajini, dok nova administracija u Washingtonu koristi prizore kaosa na europskim granicama kao dokaz nesposobnosti Unije i opravdanje za vlastite trgovačke i vojne pritiske. Hibridni rat ne funkcionalizira samo otvaranje granica, on obuhvata presijecanje podmorskih kablova, cyber napade, dezinformacijske kampanje i namjerno izazivanje osjećaja nesigurnosti kod europskih birača. Svaka popustljivost u tom lancu samo podiže cijenu narednog ucjenjivačkog zahtjeva.

Unatoč postojanju Instrumenta protiv prisile iz 2023. godine, koji Europskoj uniji omogućava uvođenje carina i trgovačkih sankcija trećim zemljama koje vrše pritisak na članice, taj mehanizam ostaje neupotrebljiv za migrantske krize. Zakonodavni okvir Unije pod pojmom prisile i dalje podrazumijeva isključivo ekonomske mjere, ostavljajući pitanja instrumentalizacije ljudi u pravnom vakuumu. Sve dok se definicija ne proširi i dok svaka otvorena kapija na vanjskim granicama ne bude imala jasnu i visoku cijenu za onoga ko je otvara, bilo da je riječ o Rabatu ili Minsku, Europa će ostati taocem vlastite neodlučnosti.

Prostorni položaj Ceute i Gibraltarovog tjesnaca smješta ovu krizu u sam centar višestrukih međunarodnih interesnih trokuta. Prvi i najvažniji trokut čine Sjedinjene Američke Države, Maroko i Španija. Rabat već decenijama uživa status ključnog strateškog saveznika Washingtona u sjevernoj Africi. U uvjetima zaoštrenih odnosa između Bijele kuće i vlade u Madridu, tradicionalni mehanizmi posredovanja više ne funkcioniraju.

Povijesna paralela s krizom oko otočića Perejil 2002. godine pokazuje koliko je pozicija Španije danas složenija. Tadašnji premijer José María Aznar, suočen s nezainteresiranošću Pariza i Berlina, potražio je i dobio izravnu podršku američke administracije. Danas Španija ne može računati na takvu vrstu posredovanja iz Washingtona, ali niti na odlučnu podršku iz Bruxellesa, gdje saopćenja Ursule von der Leyen odišu potpunom nemoći i izostankom strateške vizije.

Drugi ključni vektor utjecaja predstavlja trokut između Maroka, Alžira i Španije. Stalni pritisak kraljevskog režima u Rabatu usmjeren je ka potpunom izoliranju Alžira i prisiljavanju Madrida da prekine sve energetske i političke veze s tamošnjim vlastima. Sánchezov pokušaj da obnovi narušene odnose s Alžirom neposredno je prethodio izbijanju krize u Ceuti, što jasno ukazuje na uzročno-posljedičnu vezu.

Treća, ništa manje značajna dimenzija, jeste trokut koji obuhvata Izrael, Maroko i Španiju. Nakon potpisivanja Abrahamovih sporazuma, Rabat je postao jedan od glavnih partnera Tel Aviva, dok je oštra kritika Španije upućena vojnim operacijama u Gazi i priznanje palestinske države pozicioniralo Madrid kao direktnog protivnika trenutne izraelske administracije. U geopolitičkoj šahovskoj partiji, takvi računi se naplaćuju preko najranjivijih tačaka, a Ceuta se pokazala kao idealan poligon za slanje poruka.

Četvrti i najporazniji trokut jeste onaj koji čine Maroko, Španija i sama Europska unija. Reakcija europskih institucija nije bila samo nedovoljna, nego duboko kompromitirajuća za samu ideju europskog jedinstva. Umjesto da se pokušaj instrumentalizacije migranata osudi kao izravan napad na vanjsku granicu Unije i da se pritisak usmjeri prema Rabatu, europske prijestolnice preplavile su optužbe na račun Madrida. Izjave pojedinih nordijskih lidera koji dovode u pitanje sigurnosne kapacitete Španije, zaboravljajući da španske snage učestvuju u misijama zaštite arktičkih granica, ogolile su svu apsurdnost trenutnog stanja. Ako Unija nije u stanju braniti vlastiti južni bok i ako se od svake članice očekuje da se sama nosi s geopolitičkim pritisci susjeda, onda se postavlja temeljno pitanje svrhe postojanja takve zajednice.

Ovaj dramatični rascjep ima i svoju duboku ideološku dimenziju. Socijaldemokratske stranke na sjeveru Europe već su odavno usvojile izrazito restriktivne stavove prema migracijama, izjednačavajući se s konzervativnim opcijama u pokušaju da zaustave rast radikalne desnice. Taj opći zaokret prema potpunom zatvaranju granica izraz je raspoloženja većine europskog biračkog tijela, što španski progresivni sektori nisu na vrijeme prepoznali. Insistiranje na isključivo humanitarnom diskursu, pozivanje na raspodjelu maloljetnika po autonomnim pokrajinama i definiranje stanja kao uobičajene migracijske krize pokazalo se politički pogubnim. Ignoriranjem činjenice da je riječ o hibridnom napadu i geopolitičkom okršaju, ljevica se odvojila od realnosti i većinskog osjećaja vlastitih građana koji događaje proživljavaju kao izravan udar na suverenitet.

Ovakav rasplet na južnoj granici Europe nosi i snažnu simboličku poruku koja nadilazi trenutni politički trenutak. Dok se vode pregovori o tome gdje će se igrati finale Svjetskog fudbalskog prvenstva 2030. godine, pri čemu Rabat otvoreno osporava primat europskim metropolama, težište kontrole nad Gibraltarom polako se pomjera prema sjevernoj Africi. Maroko se profilira kao samouvjeren regionalni igrač koji bez oklijevanja koristi svaku slabost susjeda. Prizori hiljada ljudi koji preplivavaju granicu ostat će trajno zabilježeni u kolektivnoj svijesti, služeći kao dokaz dubokog preoblikovanja zapadnog svijeta.

Ukoliko Madrid ne pokaže potrebnu odlučnost i ne osigura povratak onih koji su nelegalno ušli, Rabat će izvući jasne zaključke o slabosti Španije. Ceuta više nije samo lokalna epizoda, ona je postala prekretnica koja bi mogla označiti politički pad pojedinih lidera i definitivni kraj jedne ere europske politike.