Globalna desnica jaše na valovima krize, dok geopolitički protivnici Evropske unije podstiču i sa zadovoljstvom posmatraju unutrašnje podjele u tom bloku

Sitan prostor autonomnog grada Ceute pretvorio se u epicentar velike međunarodne borbe u kojoj se ukrštaju mnogobrojni interesi i različiti nivoi političkog i geopolitičkog tumačenja.

U prvom planu je, naravno, bilateralni odnos Španije i Maroka, opterećen dobro poznatim teritorijalnim tenzijama. Svako ko posjeduje minimum znanja o ovoj temi ili elementarnog zdravog razuma razumije da se dolazak desetina hiljada ljudi u tako kratkom vremenskom periodu, na tako osjetljivo i lako kontrolisano područje, ne bi dogodio bez saglasnosti ili saradnje Maroka, države sa snažnim policijskim i obavještajnim kapacitetima.

Događaj se odigrao ubrzo nakon presude Vrhovnog suda kojom se zabranjuje ekspresno vraćanje migranata pristiglih morskim putem, ali i ubrzo nakon što je uobličeno ponovno približavanje Španije Alžiru, uslijed posjete premijera Sáncheza Alžiru, te nakon što je u Odboru za pravosuđe španskog Kongresa usvojen nacrt zakona kojim se daje državljanstvo Saharavijima rođenim u doba dok je to područje bilo španska kolonija, kao i njihovim potomcima.

Širi kontekst ovog odnosa otkriva još detalja, među kojima su i ranije migracijske krize s obilježjima političkog kalkulisanja, ali i očigledan pomirljiv stav španske vlade prema marokanskim vlastima. Simbol te politike jeste nagli zaokret u odnosu prema Zapadnoj Sahari, izveden bez najave, čime je prekinuta dugogodišnja državna politika u toj oblasti, i to bez ikakve jasne, opipljive i jednako vrijedne protivusluge.

Odnos s Rabatom izuzetno je osjetljiv za Madrid zbog teritorijalnih pretenzija, ali i zbog ključnih pitanja poput migracija i borbe protiv terorizma. To možda objašnjava određenu dozu opreza, ali je nužno ne pretvara u ispravan potez. Životno iskustvo potvrđuje da popuštanje po pravilu dJeluje kao poziv onome kome se popušta da nastavi sa zahtjevima i zloupotrebama.

Drugi nivo čini međunarodni geopolitički okvir, u kojem Sjedinjene Američke Države i Izrael igraju ključne uloge. Obje države su izuzetno snažni oslonci Maroka, ali i oštro nastrojene protiv Sánchezove vlade. Španija je, što je općepoznato, zauzela vrlo kritičke stavove prema vojnim operacijama tih zemalja u Iranu i Gazi, što se može smatrati ispravnim i odvažnim korakom.

Kada je riječ o drugim pitanjima, poput izdvajanja pet odsto BDP-a za vojne troškove, Madrid je donio odluke koje su razbjesnile Trumpa. On je najavio osvetu, nagovijestivši je na trgovačkom planu, što je doduše teško izvodljivo jer je Španija zaštićena zajedničkim evropskim tržištem. Pojedini analitičari nagađali su da bi to moglo uticati na NATO baze u Španiji, ali bi to bio autogol za Washington. Hibridni napad u obliku migracijskog pritiska djeluje kao nešto što bi izuzetno godilo Bijeloj kući i Netanyahuovoj administraciji. Vrijeme će možda pokazati da li je, osim naknadnog zadovoljstva, postojala i prethodna podrška ili saglasnost.

Treći nivo predstavlja čisto političku dimenziju. Globalna desnica funkcionira u stanju potpune euforije zbog krize koja pogađa njenog političkog rivala i koja je izuzetno pogodna za manipulaciju u svrhu jačanja sopstvenih teza. Istupi na mreži X i u drugim sferama, od Meloni i Abascala do Trumpa i Muska, više su nego rječiti. Italijanska vlada, trenutno u političkom padu, predvodila je oportunistički inicirani pokret, zahtijevajući suspenziju Šengenskog prostora za Španiju.

Tim povodom valja podsjetiti na nekoliko činjenica: Ceuta nije dio Šengenskog prostora; nijedan migrant nije prebačen na kopneni dio Španije; propisi predviđaju mogućnost da članice Šengena uvede privremene granične kontrole, ali nije moguće suspendovati zemlju članicu, iako su mnogi iz formulacije te poruke izveli pogrešan zaključak. Finska i Danska zauzele su stavove slične Italiji, koja je na kraju aktivirala mjeru bilateralnih kontrola, što je pravno izvodljivo.

Upravo to dodiruje samu suštinu problema, koja je istovremeno geopolitička i politička. Kriza otvara novu pukotinu unutar Evropske unije, što bez sumnje raduje njene protivnike, među kojima su Rusija i SAD. Ruska propaganda nije časila časa da iskoristi situaciju u Ceuti za podsticanje razdora. Treba se prisjetiti i da su SAD u svojoj Strategiji nacionalne bezbjednosti obećale podršku podrivanju evropskog projekta. Podsticanje uspona ekstremno desnih, evroskeptičnih stranaka najefikasniji je način da se zaustavi proces integracija, koji predstavlja jedini mehanizam suprotstavljanja poddivljalim globalnim igračima ovog stoljeća. Maroku, s druge strane, teoretski ne bi odgovarao dolazak ultranacionalističkih snaga na vlast u Španiji, ali ukoliko su te snage, poput Voxa, poslušni saveznici trumpizma, jednačina se mijenja.

Nažalost, pojedini predstavnici Evropske narodne partije radije pokušavaju ostvariti sitnu stranačku korist iz ove krize nego što vode računa o opštem evropskom interesu. Srećom, nisu svi reagovali na isti način. Kancelar Merz se, barem zasad, suzdržao od oštrih tonova, dok je liberal Macron izrazio jasnu solidarnost sa Španijom. Ursula von der Leyen propustila je odličnu priliku da učini isto u svojoj objavi na mreži X, što joj sigurno neće biti zaboravljeno.

Naravno, ni bilans Sánchezove vlade nije besprijekoran. U ovim okolnostima izuzetno bode oči slaba opremljenost graničnih službi u trenutku koji je očigledno bio zapaljiv, kao i izostanak hitne pomorske demarkacije koja bi omogućila pravni osnov za ekspresna vraćanja nakon presude Vrhovnog suda. Upitna je i ukupna politika prema Maroku, kako u pogledu sadržaja, koji nije u potpunosti usklađen s vrijednostima na koje se poziva u drugim prilikama, tako i u pogledu forme. Uprkos neprihvatljivom opstrukcionizmu Narodne stranke, ovom se pitanju moralo pristupiti s mnogo više angažmana i inkluzivnosti. Uopšteno govoreći, uz velike uspjehe, poput zapaženog ekonomskog rasta i pohvalnih zakona o građanskim pravima, postoje i tamne mrlje, među kojima se ističu polarizirajući stavovi.

Međutim, prihvatanje argumenta da je sve ovo rezultat regularizacije statusa osoba bez dokumenata predstavlja banalizaciju koja onog ko to tvrdi izjednačava s Elonom Muskom. Tražiti suspenziju Šengena znači ići naruku svima onima koji žele podijeljenu Evropsku uniju.

Globalni trenutak izuzetno je složen. Bez minimuma moralne visine, Evropa neće uspjeti da odgovori na adekvatan način, već će potonuti u spiralu unutrašnjih trvenja i podjela koje rađaju samo nepovjerenje, ogorčenost i paralizu.

IZVOR: El Pais