Prema dostupnim dokumentima, džamija je izgrađena 1515. godine, a za potrebe njenog održavanja, Kemaludin je ostavio i nekoliko dunuma zemljišta u Latinluku.

Na dnu ulice Ferhadija, na današnjem mjestu sjedišta Muftijstva sarajevskog nekada je ponosno stojala jedna od najljepših sarajevskih džamija koju je narod zvao Ćemaluša.

Džamija je bila izgrađena od ćerpića, a pokrivena šimlom i ćeremitom (daskom i glinenim crijepom), a s njene lijeve strane bila je kamena munara. Bila je prostrana i vidna, i na svakom zidu po četiri prozora, a njena unutrašnjost bila je drvena.

Njen vakif bio je Kemaludin-hodža, a u knjizi “Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe” autor šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali navodi da je za njenu izgradnju dobrotvor ostavio nekoliko hiljada akči u gotovom novcu.

Prema dostupnim dokumentima, džamija je izgrađena 1515. godine, a za potrebe njenog održavanja, Kemaludin je ostavio i nekoliko dunuma zemljišta u Latinluku.

Kako se navodi, Mihajlo, sin Pavlov na šerijatskom sudu je prodao svoj dućan i kuću u Latinluku, i to sa uvjetom da kupac imena Nikola, godišnje plaća 500 akči vakufu kao najamninu.

Kao i mnoge druge džamije tog doba, i Ćemaluša je preživjela oštećenje tokom prodora Eugena Savojskog.

U narodnoj molbi koja je poslana sultanu navodi se da je džamija oštećena, ali popravljiva, pa zbog nemogućnosti finansiranja imama i mujezina, moli se država da isplaćuje platu imamu Ibrahimu 10 akči dnevno, a mujezinu Mahmudu šest.

Bosanski valija Silahdar Mehmed-paša je 1766. godine iz temelja obnovio ovu džamiju te je na kamenoj ploči koja se nalazila iznad vrata džamije pisalo sljedeće: “Ponos zapovjednika čestiti veliki državnik. Gospodar dobročinstva, bivši veliki vezir i bez primjera pravedni čovjek. Zet svjetskog cara Mehmed paša, koji je svoje imanje na dobrotvorne svrhe zavjetovao. Izgorjelu Hadže Kemaludinovu džamiju na novo je napravio i dovršio. Sa jednim padom Mejlija izreče lijep tarih. Da Bog posveti ovu bezprimjernu bogomolju”.

Prema izvještajima dostupnim iz tog perioda, vakuf je nakon svih troškova imao 2831 groš koji je ostavljan za održavanje.

Oko džamije, navodi Fehmi bin Ali, bilo je dosta široko groblje, a u kojem se nalazio i mezar Sulejmana Musića, sarajevskog kadije i njegove porodice.

Na dnu mezarja bio je i dječački mekteb, koji je tadašnja vakufska uprava pretvorila u dućan.

Prema drugim dokumentima, u mezarju Ćemaluše nalazili su se i mezari Derviš Ali-efendije, Hasanage Novalije te Mustajbega Dženetića.

Također je ostalo zapisano da su se za vrijeme ramazana učile su se mukabele u vrijeme sabaha i ikindije te održavani redovni vazovi.

Dolaskom Austro-Ugarske, mahala Ćemaluša počinje se naglo graditi, pa su u kratkom periodu, umjesto bosanskih kuća, nikle masivne zgrade, a duž Ferhadije su postavljene šine kojima je povremeno prolazio ćiro dovozeći materijal za gradnju Katedrale. Tako velika građevinska aktivnost pored džamije uzrokovala je njeno postepeno propadanje, kao i odsutnost većeg broja vjernika u mahali, koji su je redovno posjećivali i obnavljali.

Pred sami Drugi svjetski rat, džamija je porušena i na njenom mjestu je podignut neboder gdje se danas, između ostalog, nalazi i sjedište Muftijstva sarajevskog.

Izvor: Preporod