U istrazi vezanoj za ovu akciju uhapšeno je nekoliko desetaka Hrvata pod optužbom da su pripremali teren za akciju. Nekolicina uhapšenih podlegla je torturama tokom istrage. Nekolicinu hrvatskih emigranata Udba je likvidirala zbog povezanosti s Bugojanskom skupinom.
Gerilci, njih 19, dobro naoružani i opremljeni, ušli su iz Austrije u Sloveniju 20. juna 1972. godine. Kod Dravograda su zaustavili kamion i prisilili vozača da ih preveze do sela Gračanice kod Bugojna. Vozača su pustili i on je tek 24. juna stao na autoputu Zagreb–Beograd i ispričao šta se dogodilo. Gerilci su u međuvremenu razoružali i grupu lovaca. Lovci su u Bugojnu potvrdili priču vozača i dignuta je uzbuna, opisuje portal Povijest.net.
Odmah je započela mobilizacija Narodne odbrane, ratne vojne policije i Teritorijalne odbrane. Dana 26. juna došlo je do prvog sukoba u kojem je poginulo četvero gerilaca, dok su dva vojna policajca ubijena, a dva ranjena.
Gerilci su tu izgubili i većinu municije i opreme. Sljedeći veći sukob desio se u noći 27. na 28. juni kod sela Rumboka, kada je poginulo osam pripadnika partizanskog odreda, sedam ih je ranjeno, a ubijen je jedan gerilac. Tu su se gerilci podijelili u tri skupine i od tada su se samo pokušavali spasiti skrivanjem i bježanjem. Većina njih je u sljedeća dva mjeseca u raznim sukobima poginula, a četvorica su zarobljena. Njih je Vojni sud u Sarajevu osudio na smrt. Kazna je izvršena nad trojicom, dok je najmlađi među njima, tada 19-godišnji Ludvig Pavlović, pomilovan na 20 godina robije.
U istrazi vezanoj za ovu akciju uhapšeno je nekoliko desetaka Hrvata pod optužbom da su pripremali teren za akciju. Nekolicina uhapšenih podlegla je torturama tokom istrage. Nekolicinu hrvatskih emigranata Udba je likvidirala zbog povezanosti s Bugojanskom skupinom.
Srpski izvori ističu da se “u akciji protiv terorista pokazala puna vrednost koncepcije opštenarodne odbrane – da je čitav narod vojska” (Marković et al., 1982:157). Sa strane organa vlasti poginulo je 13 vojnika, a ranjeno više od 20. U akciji je učestvovalo više hiljada pripadnika raznih vojnih, policijskih i rezervnih jedinica uz podršku helikoptera. Predsjednik Tito odlikovao je 389 osoba koje su se istakle u akciji.
Nakon što su pripadnici Bugojanske skupine ubijeni i pohvatani, tadašnja državna novinska agencija Tanjug je prenijela:
“Utvrđeno je da su terorističku grupu sačinjavali: Adolf Andrić, zvan ‘Ado’, ‘Đuro’ i ‘Lemnić’, Ambrozije Andrić – ‘Gnjavo’, ‘Džo’ i ‘Domagoj’, Nikola Antunac, Petar Bakula, zvan ‘Zrinski’, Filip Bešlić – ‘Zmaj’, Vidoš Buntić – ‘Rođko’, Vili Eršek – ‘Bili’, Ilija Glavaš – ‘Alija’, Đuro Horvat – ‘Đorđe’ i ‘Jasenko’, Viktor Kancijanić, zvan ‘Joža’, Vejsil Keškić – ‘Veso’, ‘Čafir’ i ‘Krajišnik’, Vinko Knez – ‘Bufalo’ i ‘Kastor’, Ilija Lovrić – ‘Pipun’, ‘Ramac’ i ‘Vrane’, Ludvig Pavlović – ‘Lutko’, Stipe Ljubas – ‘Stiv’, Vlado Miletić – ‘Vidrak’, Ivan Prilić, zvani ‘Bekijac’ i ‘Andrijica’, Pavao Vegar – ‘Skorcen’ i Mirko Vlašić – ‘Vlas’.”
O Bugojanskoj skupini raspravljao je 1997. godini i Hrvatski sabor na prijedlog zastupnika Ivana Gabelice da se devetnaestorici boraca iz te akcije dodijele činovi i odlikovanja te da se posmrtno izjednače s dobrovoljcima Domovinskog rata. Taj je prijedlog odbijen, ali se ti borci smatraju poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata.
U posljednje vrijeme u historijskim krugovima postavlja se pitanje nije li UDBA pripremala akciju s ciljem da se hrvatska emigracija prikaže kao ekstremistička i opasna. Nacional je prije nekoliko godina objavio pismo Ružice Andrić, supruge Ambroza Andrića, u kojem je ona tražila istragu i u samom vrhu HRB-a (Hrvatskog revolucionarnog bratstva). Ipak, prije uvođenja Udbe u mutnu sekvencu emigrantskih aktivnosti, u pitanju je bio i ostao novac. Nakon propasti operacije “Feniks”, piše Nacional, novac se prikupljao po hrvatskim klubovima, tobože za njihove udovice i djecu, ali mu se dalje gubi trag.
“Nakon Bugojna vodstvo HRB-a je skupljalo novac, kako u Australiji tako i u drugim zemljama u kojima su postojale hrvatske zajednice. Na kraju će i hrvatska štampa objaviti da su se pojedinci materijalno osigurali na račun Bugojna”, pisala je Ružica Andrić 1996. godine, iznoseći drugu stranu medalje naizgled jedinstvene emigrantske empatije prema bugojanskim žrtvama: “Mene i djecu Hrvati su počeli napadati kao Srpkinju, pa bilo je slučajeva gdje su nas i fizički tukli. Moja su djeca bila smještena u dom za siročad. Djeca ‘bugojanaca’ bila su proganjana.” Izložena sve većem pritisku da posvjedoči ovo ili ono pred emigrantskom populacijom, Ružica Andrić se na neko vrijeme seli u SAD, a potom se vraća u Australiju, gdje se bitka za “bugojansko” pokroviteljstvo nesmiljeno nastavlja.
Godine 2009. Večernji list je došao u posjed dokumenata koji ranije nisu bili objavljeni. Riječ je o dokumentima zloglasne Udbe i zapisnicima koje je lično potpisao tadašnji ministar unutrašnjih poslova SR BiH Franjo Herljević. Kako se uz pronađenu dokumentaciju pojavio i veliki broj svjedoka čije informacije uveliko mogu pomoći u otkrivanju grobnice u koju su bačena tijela Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića, prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, veliki broj kockica u mozaiku Bugojanske skupine prilično je složen. To znači da bi se uskoro mogla saznati i sudbina ostale petorice pripadnika HRB-a: Vinka Kneza, Ivana Prlića, Nikole Antonca, Vilima Eršeka i Ilije Lovrića, o kojima je dosad bilo malo informacija.
Naime, najveće otkriće predstavlja policijski zapisnik iz kojeg je vidljivo da je jedan od spomenute petorke držan u zatvoru sve do 1978. godine i tek tada pogubljen. Dostupnih zapisa o tome o kojem je članu Bugojanske skupine riječ (kojem očito nije ni suđeno), kao i o tome kakva je bila njegova uloga, nema. Zahvaljujući jednom živom svjedoku, pronađeno je i mjesto gdje je ukopan. Prema riječima don Ante Jelića, dosad su mnogi članovi porodica likvidiranih pripadnika Bugojanske skupine dali DNK, što će pomoći u identifikaciji njihovih zemnih ostataka. Kada su u pitanju poginuli i zarobljeni iz skupine “Feniks”, desetorica su izgubila živote na različitim mjestima u BiH tokom sukoba, a devetorica su bila zarobljena. Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću suđeno je u Sarajevu.
Prva trojica osuđena su na smrt, a Ludvig Pavlović, najmlađi član Bugojanske skupine, osuđen je na zatvorsku kaznu. No, ono što decenijama nije bilo poznato i što dokumenti otkrivaju jesu datum i vrijeme egzekucije. Dana 17. marta 1973. godine, pet minuta iza ponoći, prvi je strijeljan Đuro Horvat, zatim Vejsil Keškić, te u 3:05 sati Mirko Vlasnović. Strijeljanje je izvršeno u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici pokraj Sarajeva. Streljački vod činilo je osam pripadnika vojne policije i njihov komandant. Polovina je u svojim cijevima imala manevarsku municiju, a ostala četvorica bojevu.
U policijsko-partijskom dokumentu, koji je i Večernjem listu dat na uvid, predstavljena je detaljna analiza koju su sastavili tadašnji članovi Saveza komunista, a koja se odnosi na sam završetak akcije. Naime, nakon završetka akcije “Raduša”, kako ju je bivši režim nazivao, sastali su se članovi SK i svi akteri koji su učestvovali u akciji, a riječ je o predstavnicima vojske, policije i tadašnje Teritorijalne odbrane. U potjeri za 19 pripadnika HRB-a bilo je angažovano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i Teritorijalne odbrane. Među jedinicama na terenu vladao je veliki strah, tako da su u nekoliko navrata pucali jedni na druge, stoji u dokumentu koji otkriva i kako su jugoslavenski stratezi imali loše organizovanu vojsku.
U ranijim istupima u javnosti isticalo se da je akcija “Raduša” bila uspješna te da je poginulo samo nekoliko pripadnika bivše JNA, od kojih su najpoznatija imena kapetana Miloša Popovića, zamjenika komandanta specijalne vojne policije, i vojnog policajca Branka Blečića. Međutim, u analizi se navodi da je tokom akcije poginulo 13 osoba i na desetine ranjeno, a dvije osobe su poginule u međusobnom okršaju s pripadnicima Teritorijalne odbrane. Zbog toga su jugoslovenske vlasti bile dodatno okrutne prema zarobljenicima.
Izvor: Express
