Norma modernog ponašanja regulirana pravnim aktima u obrazovnom sistemu danas ne dopušta čupanje ni zulufa ni solufa. A norma bosanskog jezika, opet, preporučuje oblik soluf, a ne zuluf, dok je u srpskoj jezičkoj praksi zuluf primaran, a u hrvatskoj je češći soluf, iako rječnici bilježe i zuluf
Ko se sjeća jugoslavenskog školskog sistema, on zna da su u to vrijeme učiteljima i nastavnicima bile odriješene ruke u pogledu odgojnih odnosno tadašnjih “vaspitnih” mjera, a jedna od takvih, kada učenik nije u vinklu i nije u skladu s propisima ponašanja, bilo je tzv. čupanje kose oko uha, bilo da je ona duža, bilo da je kraća. Tada sam prvi put ne samo čuo već i osjetio nelagodu “čupanja zulufa”, kako je to tada stručnom terminologijom objašnjavala moja učiteljica Stevka. Istina, to čupanje zaista nije imalo nikakva smisla, i iako se tada nije puno brinulo o tome da li se čupaju zulufi ili solufi, mome dječačkom uhu nije nikako godilo ne samo to što se dešavalo s kosom iznad uha, već i s oblikom riječi koji sam čuo u taj vakat, jer svi smo mi u kući govorili soluf i solufi.
U to vrijeme mislio sam da je “čupanje zulufa” ispravno, dok su solufi bili neka pokuđena riječ s margine srpskohrvatskog jezičkog zajedništva, pa se bezbeli u odabiru leksema pristupalo onome što je tadašnja tzv. istočna varijanta propagirala. Bila je to neka vrsta zuluma nad solufom. Tek kasnije sazna čovjek da je “čupanje zulufa” neispravno, štaviše, čak i “čupanje solufa” nije prihvatljivo, iako se kod brice odnosno frizera uvijek stanjuju i pokraćuju solufi, bez obzira na to što se neki mačo-muškarci znaju kofrčiti dugim tj. produženim solufima.
Norma modernog ponašanja regulirana pravnim aktima u obrazovnom sistemu danas ne dopušta čupanje ni zulufa ni solufa. A norma bosanskog jezika, opet, preporučuje oblik soluf, a ne zuluf, dok je u srpskoj jezičkoj praksi zuluf primaran, a u hrvatskoj je češći soluf, iako rječnici bilježe i zuluf.
Prema podacima koje daje Škaljić, ova riječ u bosanski je prešla iz perzijskog oblika zulf preko osmanskoturskog zülüf, da bi se prilagodila ili obliku zuluf ili soluf. Ostaje nepoznanica kako je iz turskog oblika kod nas formiran soluf, ali je sigurno da je na području Bosne upravo on prisutan, kako tome svjedoče i književnojezički izvori, kao npr. iz bošnjačke epike, gdje se nalazi stih: “Vjetar puše, solufima njiše”. Očito su književnojezička građa i stanje u organskom idiomu odnosno govornom jeziku za bosanske normativce bili presudni u odabiru oblika, i tako bi valjda trebalo i biti, iako se i sada može pođahkad čuti zuluf.
Solufe njegovati, prigodno je djelo.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
