Dok su Rumunija, Srbija i Crna Gora u Berlinu stekle punu međunarodnu nezavisnost i teritorijalna proširenja, a Velika Britanija ugrabila Kipar, Bosna i Hercegovina te Sandžak iskorišteni su kao glavni geopolitički kusur za namirivanje austrougarskih apetita i suzbijanje ruskog utjecaja. Berlinskim mirovnim ugovorom, činilo se, svi su dobili sve i niko nije dobio ništa

Gledajući unazad kroz bogatu i dinamičnu historiju jugoistočne Evrope, prostor Bosne i Hercegovine te susjednog Sandžaka gotovo je ciklično bio izložen tektonskim poremećajima koje su diktirali interesi velikih sila. Od srednjovjekovnih previranja pa sve do modernog doba, geopolitički apetiti evropskih imperija rijetko su štedjeli ovo područje. Ipak, ključni trenutak koji je trajno preformatirao mapu Balkana, unio kulturni šok u svakodnevicu njegovog stanovništva i posijao sjeme budućih sukoba dogodio se u ljeto 1878. godine u Berlinu.

Dana 13. juna 1878. godine započeo je Berlinski kongres, monumentalni diplomatski skup na visokom državnom nivou koji je prekinuo Veliku istočnu krizu (1875–1878) i dramatično umanjio moć Osmanskog carstva u Evropi, zvanično ga gurnuvši u ulogu „bolesnika na Bosforu“. Bio je to jedan od rijetkih kongresa u drugoj polovini 19. stoljeća na kojem je Austro-Ugarska Monarhija odigrala apsolutno ključnu ulogu, izašavši iz vječite sjene drugih evropskih aktera.

Domaćin ovog skupa, njemački kancelar Otto von Bismarck, preuzeo je ulogu „poštenog brokera“, pokušavajući uravnotežiti interese ruskog ministra vanjskih poslova kneza Gorčakova, britanskog premijera Benjamina Disraetija (koji je zastupao interese kraljice Viktorije) te prepredenog austrougarskog ministra vanjskih poslova grofa Gyule Andrássyja. Rezultat njihovih pregovora bio je crtanje potpuno nove karte svijeta, pri čemu su odluke Kongresa donijele Beču njegovu prvu istinsku kolonijalnu ulogu.

Dok su Rumunija, Srbija i Crna Gora u Berlinu stekle punu međunarodnu nezavisnost i teritorijalna proširenja, a Velika Britanija ugrabila Kipar, Bosna i Hercegovina te Sandžak iskorišteni su kao glavni geopolitički kusur za namirivanje austrougarskih apetita i suzbijanje ruskog utjecaja. Berlinskim mirovnim ugovorom, činilo se, svi su dobili sve i niko nije dobio ništa.

Rusija i Turska, koje su se ranije potpisanim Sanstefanskim sporazumom teritorijalno već bile „sporazumjele“ stvaranjem Velike Bugarske i autonomijom za Bosnu i Hercegovinu, suočile su se u Berlinu s potpunim obratom. Umjesto ruske dominacije, stvorena je znatno manja Bugarska, dok je nad Bosnom i Hercegovinom,  oko koje su se lomila najveća koplja, primijenjen jedinstven pravni i politički eksperiment. Članom 25. Berlinskog ugovora, BiH je formalno ostala pod vrhovnim suverenitetom Sultanata, ali je stavljena pod trajnu okupacionu i administrativnu upravu Austro-Ugarske.

Za Bošnjake s obje strane Drine i Lima, ove su odluke značile historijsku katastrofu. Po instrukcijama velikih sila došlo je do drastičnog pomjeranja granica i nasilnog odvajanja teritorije Sandžaka od njegove historijske matice Bosne. To je u praksi značilo administrativno razdvajanje bošnjačkog naroda koji se stoljećima nalazio u sastavu jedne države, unutar istog administrativno-pravnog i kulturnog prostora.

Odredbama pomenutog člana 25. utvrđen je i specifičan, enigmatičan status Novopazarskog sandžaka: „S obzirom na to da Austro-Ugarska ne želi preuzeti upravljanje u Novopazarskom sandžaku, koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka na drugoj strani Mitrovice, osmanska administracija će tamo i dalje obavljati svoje funkcije. U cilju osiguravanja održavanja novog političkog stanja, kao i slobode i sigurnosti putnih komunikacija, Austro-Ugarska zadržava pravo da u cijelom ovom dijelu nekadašnjeg Bosanskog vilajeta drži svoje garnizone i koristi vojne i trgovačke puteve.“

Uspostavljanjem vojnih garnizona u Priboju, Prijepolju i Pljevljima, Austro-Ugarska je sebi teoretski otvorila put za dalji prodor prema Solunu. Istovremeno, ovaj poseban status Sandžaka u srpskim i crnogorskim nacionalističkim krugovima doživljen je kao dubok „klin“ zabijen između dvije srodne države, čiji je primarni cilj bio sprječavanje njihovog teritorijalnog spajanja i eliminacija planova za zajednički juriš prema Bosni.

Iako su Srbija (proširena za niški, pirotski, toplički i vranjski okrug) i Crna Gora (koja je dobila izlaz na more) ostvarile dobitke, u njihovim elitama Berlin nije doživljen kao trijumf. Njihov primarni cilj bila je formalna autonomija Bosne i Hercegovine koja bi služila kao buduća marioneta Beograda. Okupacija BiH od strane Beča zadala je težak udarac panslavističkim i ekspanzionističkim težnjama. Poznati srpski historičar Vladimir Ćorović kasnije će zapisati da je „Berlinski kongres vođen u antislovenskom duhu“, upravo zato što je Austro-Ugarska pod svoju kontrolu stavila teritorije radi kojih su Srbija i Crna Gora i ušle u rat protiv Osmanlija.

S druge strane, odluke iz Berlina izazvale su neviđenu pometnju u svakodnevnim životima Bošnjaka. Suočeni s činjenicom da su preko noći postali podanici jedne nemuslimanske, zapadnoevropske imperije, Bošnjaci su doživjeli žestok kulturni šok od kojeg se nisu oporavili decenijama. Odnos prema novoj, austrougarskoj vlasti bio je duboko promjenjiv i kretao se u koordinatama od otvorenog suparništva i oružanog otpora, pa sve do kasnijeg pragmatičnog savezništva.

Direktna i najizraženija posljedica ovog prevrata bila su masovna iseljavanja prema unutrašnjosti Osmanskog carstva (Turskoj). Ovaj proces nije bio aktuelan samo u prvim godinama nakon okupacije, već je dobijao nove impulse u trenucima novih kriza, tokom Aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, a naročito nakon Balkanskih ratova i Mirovnog ugovora u Bukureštu 1913. godine, kada je Sandžak konačno podijeljen između Srbije i Crne Gore. Novi udar na većinsku bošnjačku teritoriju u Sandžaku bio je praćen stravičnim zločinima nad lokalnim stanovništvom, što je rezultiralo novim talasima izbjegličkih seoba.

Izbijanje Prvog svjetskog rata donijelo je novi period ekstremne neizvjesnosti za Bošnjake s obje strane granice. Dok je u samoj Bosni i Hercegovini rasla pasivna podrška Austro-Ugarskoj, prvenstveno zbog otvorenih aspiracija Srbije da je u potpunosti pripoji, Bošnjaci Sandžaka našli su se u procijepu između vojnih operacija i stalnih progona.

Svjesni historijskog trenutka i opasnosti od potpunog nestanka, legitimni predstavnici i gradonačelnici sandžačkih gradova okupili su se u ljeto 1917. godine na sudbonosnom skupu u Sjenici, poznatom kao Sjenička konferencija. Izbor Sjenice nije bio slučajan; ovaj planinski grad je u više navrata pretrpio stravična razaranja i zločine od strane srpske i crnogorske vojske, postavši simbolom stradanja sandžačkih muslimana.

Na ovom skupu Bošnjaci Sandžaka su jednoglasno i hrabro istupili sa zvaničnom rezolucijom kojom se zahtijevalo da se Sandžak otcijepi od Srbije i Crne Gore te vrati svojoj historijskoj matici Bosni i Hercegovini. Međutim, u vrtlogu ratne završnice, zahtjevi konferencije su ignorirani od strane velikih sila, a nova vlast je odmah nakon rata odgovorila represijom: nekoliko ključnih intelektualaca i potpisnika Sjeničke rezolucije je brutalno protjerano ili likvidirano.

Krajem 1918. godine proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je ovaj proces podržao dio oportunističke bošnjačke inteligencije u Sarajevu, historijski razvoj će pokazati da je to bio duboko pogrešan politički potez. Nova zajednička država formirana je pod apsolutnom hegemonijom srbijanske dinastije i elite, koja je, osnažena pobjedama u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, vidjela novu kraljevinu kao prostor za realizaciju svojih ranijih nacionalnih projekata.

Riječi dalekovidnog Šerifa Arnautovića, koji je u to vrijeme glasno upozoravao da ne podržava stvaranje takve zajednice jer smatra da će zbog svoje političke neorganizovanosti i malobrojnosti bošnjački (tada muslimanski) narod biti predmet surovih manipulacija i otimanja teritorija, pokazale su se zastrašujuće istinitim.

Kroz procese agrarne reforme oduzete su ranije ekonomske povlastice i posjedi, čime je bošnjačko stanovništvo u Bosni i Sandžaku planski dovedeno na rub siromaštva. Uslijedila je tiha asimilacija, pritisci i ekonomski migracioni valovi. Da Berlin nije donio trajna rješenja, potvrdio je i krvavi Drugi svjetski rat. Fašistička vlast Nezavisne Države Hrvatske anektirala je BiH, dok su u isto vrijeme četničke formacije Draže Mihailovića u istočnoj Bosni i širom Sandžaka provodile sistematsko etničko čišćenje i masovne zločine nad Bošnjacima.

Novi politički udarac za Sandžak uslijedio je odmah po završetku rata, 1945. godine. Nove komunističke vlasti ukinule su Autonomiju Sandžaka (ZAVNOS), pod potpuno lažnim izgovorom da su Bošnjaci bili pasivni u antifašističkom pokretu. Nekoliko godina kasnije, politički podređen položaj muslimana u novoj Jugoslaviji rezultirao je novim valom iseljavanja. Ključni dokument ovog procesa bio je takozvani „Džentlmenski sporazum“ iz 1953. godine, postignut direktno između Josipa Broza Tita i šefa turske diplomatije Mehmeta Fuata Köprülüa. Ovaj dogovor je pod krinkom dobrovoljnog iseljavanja omogućio masovno, plansko „premiještanje“ stotina hiljada muslimanskih porodica iz Sandžaka, Bosne i Makedonije put anatolijskih bespuća.

Svi ovi tragični događaji, progoni, ekonomsko uništavanje i demografsko osipanje, jasno dokazuju da je Berlinski kongres iz 1878. godine dugoročno oslabio poziciju bošnjačkog naroda i pretvorio ga u žrtvu imperijalnih namirivanja. Krvavi ratovi koji su prohujali Balkanom tokom čitavog dvadesetog stoljeća, a naročito agresija i stradanja s kraja istog vijeka, najbolji su svjedok manjkavosti i površnosti berlinskih rješenja.

Danas, stoljeće i po kasnije, svjetska politička scena ponovo neodoljivo podsjeća na ambijent iz 1878. godine. Velike sile na sličnim samitima, kongresima i zatvorenim sastancima ponovo pokušavaju skicirati sudbine manjih naroda, nudeći instant-rješenja koja gotovo nikada ne donose dugotrajan mir.

Pitanje je li Berlinski kongres donio privremeni mir ovom dijelu Evrope nakon Velike istočne krize ili je samo konzervirao i odgodio nagomilane probleme, ostaje predmetom stalnih historiografskih polemika. Ono što ostaje kao nepobitna činjenica jeste da na Balkanu političke strasti i nacionalni mitovi prelagano nadvladaju razum. Zbog toga, nedovršena berlinska posla i nedorečene granice s kraja 19. stoljeća i dalje predstavljaju tinjajuću prijetnju stabilnosti i miru ne samo na prostorima Bosne i Sandžaka, već i na mapi cijele savremene Evrope.