Dok mediji u predvečerje Ašure najavljuju okvirni sporazum između Irana i SAD-a nakon višemjesečne agresije na Bliskom istoku, iza kulisa se zapravo krije tek nacrt memoranduma o razumijevanju. Velika diskrepancija između američkih 10 i iranskih 14 tačaka, uz Trumpovu upitnu vjerodostojnost i tvrde zahtjeve Teherana koji uključuju ratne reparacije i povlačenje američke vojske, budi duboku skepsu u pogledu stvarne provedivosti ovog dogovora. Dok se detalji pregovora tek trebaju usaglasiti pod lupom iranskog vjerskog vrha, ključno pitanje ostaje da li ovaj diplomatski manevar donosi stvarni preokret ili pak ostavlja Palestince na cjedilu, prepuštene novoj, trajnoj katastrofi

Na isteku hidžretske 1447. godine, nekoliko dana prije prvih deset dana mjeseca muharema u kojem je zabranjeno ratovati, mjeseca Ašure i bitke na Kerbeli, pred dane intenzivne šijitske pokore i žalovanja za imamom Husejnom, mediji javljaju o postizanju sporazuma Irana i SAD-a. Nakon tri i po mjeseca američko-izraelske agresije na Iran, izraelske genocidne agresije na Liban i nastavka genocida nad Palestincima u Gazi, iako sa podebelim zrnom soli, možemo očekivati neki proboj prema prestanku ratnih djelovanja, blokada i šokova za svjetsku ekonomiju.

Zašto debelo zrno soli? Prvo, Trump je dosada 38 puta najavio skorašnji mirovni sporazum i prekid vatre, da bi ubrzo nastavio napade, pa je njegova vjerodostojnost, i uopće američka, bitno narušena. Stoga je razumnije poslušati stavove iranskog kampa, iako niti tu situacija nije potpuno čista, posebno zato što nacrt memoranduma o razumijevanju još nije odobrio vrhovni vođa (Rehber) Hamenei, a pitanje je i postojanja konsenzusa unutar iranske političke i vojne elite, posebno između Vojske i Revolucionarne garde. No, prije toga, baš zbog pomenutog zrna soli, potrebno je pojasniti razliku u terminologiji između ugovora, sporazuma, mirovnog sporazuma i memoranduma o razumijevanju.

Dakle, Iran tvrdi da se plan odnosi na sklapanje memoranduma o razumijevanju, a ne nekog sporazuma ili ugovora sa tačno definiranim aktivnostima, rokovima i sankcijama. Memorandum o razumijevanju je okvirni dokument u kojem dvije ili više strana izražavaju namjeru saradnje ili postizanja nekog određenog cilja. Njime se utvrđuju ciljevi saradnje, osnovni principi i namjere, kao i odgovornosti strana, te se postavlja okvir za buduće pregovore koji mogu ili ne moraju dovesti do sporazuma ili ugovora. Najčešći su takvi memorandumi o trgovinskim odnosima u kojima se izražava želja i namjera strana da se oni uspostave, poboljšaju ili intenziviraju, dok se detalji i jasne, pravno regulirane obaveze uređuju naknadnim, iz pregovora proizašlim ugovorima ili sporazumima.

Dakle, pregovori Irana i SAD-a u ovoj su se fazi vodili, uz posredovanje Pakistana i odnedavno Katara, o 10 tačaka po američkoj verziji i 14 tačaka po iranskoj, koje su ionako vrlo kontradiktorne i nespojive. Već ova diskrepancija govori kako je teško, osim ako se nešto ne dešava iza čvrsto zatvorenih vrata, postići razumijevanje za buduće pregovore. Iranska poluslužbena novinska agencija Tasnim, koja je navodno pod kontrolom Revolucionarne garde, izvijestila je kako su propali pokušaji američke administracije da izmijeni neke tačke te da su SAD obavijestile iransku stranu kako od njih odustaju. To je, navodno, potaklo iranske pregovarače da do kraja uobliče prijedlog i predaju ga Vođi revolucije na odobrenje koje se još čeka. Ako je tome tako, radilo bi se o potpunoj iranskoj pobjedi, što se ne čini prihvatljivim SAD-u, a kamoli cionističkom entitetu.

Nadalje, ovo je bila združena agresija cionista i SAD-a na Iran. Bez američkog učešća, cionistički bi entitet bio i vojno poražen. Stoga je razumno zapitati se gdje je Izrael u ovom nacrtu memoranduma. Je li ovakvim dvostranim pristupom on izoliran ili mu je dana sloboda daljnje agresije na Liban, a pogotovo na Palestinu? Plan ne uključuje eksplicitno Palestinu, već samo Liban, pa je razumno upitati se jesu li Palestinci ostavljeni sami sebi u gotovo beznadežnoj situaciji ili se jedna od tačaka iz iranskog prijedloga o trajnom i trenutnom prekidu neprijateljstava na svim frontovima odnosi i na Palestinu. Ako to nije slučaj, ovime bi se dalo zeleno svjetlo za novu Nakbu i trajno protjerivanje svih Palestinaca i iz Gaze, i sa Zapadne obale, i iz Istočnog Kudsa.

Napokon, iranskih 14 tačaka uključuje SAD-u neprihvatljive odredbe, posebno one o iransko-omanskom upravljanju Hormuzom (iako je to utemeljeno na UN-ovoj Konvenciji o pravu mora jer je riječ o teritorijalnim, a ne međunarodnim vodama), zatim o potpunom povlačenju američke vojske iz regije, plaćanju 300 milijardi dolara za obnovu Irana, te o 60 dana pregovora radi postizanja konačnog sporazuma o nuklearnim pitanjima i potpunom ukidanju svih primarnih i sekundarnih američkih i evropskih sankcija, odnosno sankcija Vijeća sigurnosti i Upravnog odbora IAEA. Ovo potonje je i upitne provedivosti jer zahtijeva ukidanje međunarodnih sankcija, ma kako neopravdane one bile, zbog mehanizma donošenja odluka i vjerovatnog protivljenja nekih stalnih i nestalnih članica VS-a. Opravdan je iranski stav iz jedne od tačaka da se uspostavi međunarodni mehanizam nadgledanja i zaštite sporazuma koji će biti odobren Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Koliko je to prihvatljivo SAD-u, tek ostaje da se vidi. Nisu navikli da njihovo ponašanje odobrava rezolucija Vijeća sigurnosti, a posebno da ih nadgleda neko međunarodno tijelo.

Dakle, pregovori nakon memoranduma, bude li potpisan, definirat će postupanje sa iranskim zalihama obogaćenog uranija, ukidanje svih sankcija i ratne reparacije Iranu, odnosno plaćanje obnove Irana, ali neće se baviti iranskim raketnim programom i podrškom snagama otpora u regiji, što je, navodno, skinuto s dnevnog reda. Čini se da je jedina tačka u kojoj se dva prijedloga slažu – iransko nuklearno naoružanje. Iran, naime, i ne razvija nuklearno naoružanje, a ovim bi memorandumom i kasnije u sporazumu ponovio tu svoju obavezu. Sve drugo je bitno različito ako se odvojeno prate zapadni i iranski mediji. Također, Amerikanci insistiraju da se dio odmrznute iranske imovine iskoristi za pokrivanje štete u zaljevskim zemljama, koje su nastale iranskim odgovorima na agresiju po američkim bazama, ali i drugim objektima u Arabiji, Kuvajtu, Kataru, Bahrejnu i UAE-u.

Stoga se, uz sav optimizam i ono debelo zrno soli, potrebno u prvim reakcijama upitati kakav je dogovor, makar i o memorandumu o razumijevanju, uopće moguć. No, s obzirom na to da se Trumpu žuri zaustaviti ovaj rat, a istovremeno ostaviti barem djelimično otvorene ruke cionističkom entitetu, nije isključeno da je prihvatio dio iranskih zahtjeva, makar oni značili djelimičan poraz i priznali potpuni promašaj ove agresije. Svojim spinovima vičan, već će naći načina da to prikaže kao sjajnu i veličanstvenu pobjedu SAD-a koje su nametnule mir po svojim uslovima. Postoji li kakva veza u koincidenciji Ašure i ovog memoranduma, pokazat će se uskoro. Ali, zebnja za sudbinu Palestinaca ostaje neugodno i zlokobno visiti u zraku, bez obzira na moguć kraj rata. Jer pitanje je jesu li 14 iranskih tačaka bile njihova crvena linija ili tek osnova za pregovore.