Ono što je dr. Domènec uvijek posebno isticao iz svog bosanskog iskustva nije bila sama medicina, već ljudski kontakt. Često je govorio da u uslovima općeg beznađa i nedostatka lijekova, običan osmijeh, stisak ruke i ljudska toplina pored bolesničkog kreveta mogu učiniti više od skupe terapije

Kada je početkom devedesetih godina počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, katalonski otorinolaringolog i hirurg dr. Oriol Domènec i Llavallol već je bio u zasluženoj penziji. Imao je sedamdeset godina i biografiju dostojnu filmskog platna, od preživljavanja Francovih zatvora u mladosti do medicinskih ekspedicija na Antarktiku i hirurške prakse u divljinama Patagonije. Ipak, umjesto mirnih penzionerskih dana u rodnoj Barceloni, dr. Domènec je odlučio spakovati kofere i otići direktno na bosanskohercegovačko ratište.

Jedno popodne u Barceloni, u stanu na aveniji Dijagonal ispunjenom arhivama, uspomenama i starim fotografijama, stogodišnjak polako premotava film svog nevjerovatnog života. Oriol Domènec Llavallol ima 102 godine i zvanično je član broj jedan Planinarskog saveza Katalonije (CEC), institucije koja krajem ove godine obilježava stoljeće i po postojanja. Samo tri sedmice prije tog jubileja, Domènec će proslaviti svoj 103. rođendan. Ovaj otorinolaringolog, hirurg, borac za nezavisnost, alpinista i, iznad svega, neumoljivi avanturista, oličenje je sudbine u kojoj stvarnost bez napora nadmašuje svaku filmsku fikciju.

Njegovo ime je još 22. aprila 1954. godine osvanulo na naslovnoj strani uglednog lista La Vanguardia, nakon što je kao član argentinske ekspedicije osvojio vrh Plimut na Antarktiku. Do te polarne hladnoće stigao je bježeći od represije u sopstvenoj domovini. Tokom četrdesetih godina prošlog stoljeća, kao pripadnik antifašističkog pokreta otpora u Kataloniji, završio je u Francovim zatvorima jer je vješao katalonske zastave na strateškim mjestima poput Palate muzike, crkve Sagrada Família i manastira Montserrat. Kada je završio studije medicine i počeo raditi u bolnici Sant Pau, stariji hirurg mu je otvoreno sugerisao da napusti zemlju ako želi sačuvati živu glavu.

U Argentinu je stigao sa lažnim pasošem svog rođaka Eduarda, koji je tragično stradao u planinskoj nesreći. Čim je u Buenos Airesu vidio oglas u kojem se traže ljekari za polarnu misiju na Antarktiku, prijavio se i odmah bio primljen. Njegovo odredište bila je mala baza na ostrvu Medija Luna. Tamo mu je stigao hitan telegram sa susjednog, znatno većeg ostrva Grinič: čileanski bolničar je polomio nogu, razvila se gangrena i bio je na samrti.

Domènec je sa ekipom sjeo u pseću zapregu, prešao preko zaleđenog mora do čileanske baze Kapetan Arturo Prat i u ekstremnim uslovima amputirao nogu nesretnom čovjeku, spasivši mu život. Drama se nastavila i na povratku, kada su na argentinskom brodu presreli poziv u pomoć zbog epidemije difterije na drugom plovilu, gdje je ponovo morao intervenirati.

Tokom rada u bolnici Sant Pau, prije nego što će napustiti Barcelonu, Domènec je često odlazio u sirotinjska naselja oko rijeke Besòs kako bi besplatno liječio najsiromašnije. Tamo je upoznao Mercedes Elizalde, djevojku iz ugledne i bogate buržujske porodice koja je u tim kvartovima radila u okviru katoličkih humanitarnih udruženja. Među njima se rodila ljubav koju su, nakon njegovog bjekstva, godinama održavali isključivo putem pisama.

Nakon antarktičke odiseje, Domènec se nakratko vratio u Evropu i sa Mercedes dogovorio tajni susret u Vigu. Ona je pobjegla iz Barcelone, te su zajedno, ilegalno preplivavši rijeku Minjo, uspjeli preći u Portugal. Vjenčali su se u Lisabonu u oktobru 1956. godine, uprkos oštrom protivljenju njene moćne porodice. Međutim, buržujski krugovi iz Barcelone nisu lako praštali neposlušnost. Budući da je Mercedes imala 23 godine, a punoljetstvo se u to vrijeme sticalo tek sa 25, španske vlasti su je locirale, zadržale i prisilno vratile u Barcelonu, gdje je zatvorena u strogi samostan za “buntovne djevojke”. Čim je napunila 25 godina i postala pravno samostalna, Mercedes je ponovo pobjegla i pridružila se Oriolu na samom jugu američkog kontinenta.

Par se definitivno nastanio u divljini Patagonije. Kupili su imanje sa ovcama, simbolično ga nazvali Canigó po katalonskoj planini, i vremenom ga proširili na nevjerovatnih 20.000 hektara. To imanje danas vodi jedan od njihovih sinova. Život im je donio i velike tragedije; od petoro djece koje su dobili, prva dva sina su izgubili, jedan je preminuo tokom porođaja, a drugi sa nepuna tri mjeseca.

Domènec je radio kao hirurg u zabačenim mjestima poput Ushuaije i Río Gallegosa, gdje je stekao ogroman ugled zbog inovativnih i uspješnih operacija, a medicinske ekspedicije vodile su ga čak i do paragvajskih džungli. Slobodno vrijeme provodili su u oblacima i na stijenama; oboje su u Ushuaiji naučili upravljati sportskim avionima, a Oriol je u Patagoniji osvojio brojne planinske vrhove koji do tada nisu imali čak ni ime.

Uprkos dubokoj starosti, njegov avanturistički i humanitarni duh nikada nije utihnuo. Kada je već proslavio svoj 70. rođendan, ovaj neumorni ljekar je spakovao kofere i otputovao u Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je bjesnio rat, kako bi na prvoj liniji fronta ponudio svoju hiruršku pomoć i podršku tamošnjim kolegama i ranjenicima.

U vihoru rata u Bosni i Hercegovini proveo je tri mjeseca, radeći potpuno volonterski u improvizovanim zdravstvenim ustanovama na prvoj liniji fronta. Uslovi u kojima je operirao bili su daleko od standarda na koje je navikao tokom decenija rada u modernim evropskim klinikama. Pod stalnom artiljerijskom paljbom, bez struje, vode i osnovnog sanitetskog materijala, dr. Domènec se suočio s realnošću u kojoj hirurg ne bira pacijente, a ni pacijenti hirurga.

Iako je po užoj specijalnosti bio stručnjak za uho, grlo i nos, hronični nedostatak medicinskog osoblja u Bosni primorao ga je da preuzme ulogu univerzalnog ljekara. U svojim kasnijim svjedočanstvima opisivao je kako je, pored zbrinjavanja teških prostrelnih rana i amputacija, obavljao zahvate iz domena opće hirurgije, a u trenucima najveće krize pomagao je čak i pri porodima.

Ono što je dr. Domènec uvijek posebno isticao iz svog bosanskog iskustva nije bila sama medicina, već ljudski kontakt. Često je govorio da u uslovima općeg beznađa i nedostatka lijekova, običan osmijeh, stisak ruke i ljudska toplina pored bolesničkog kreveta mogu učiniti više od skupe terapije.

Njegov tromjesečni angažman u Bosni i Hercegovini ostao je zabilježen kao jedno od najhumanijih poglavlja u njegovom nevjerovatnom životu. Danas, u svojoj 103. godini života, ovaj skromni katalonski ljekar u svom stanu u Barceloni i dalje čuva lične arhive i sjećanja na mjesece provedene s narodom Bosne i Hercegovine u njihovim najtežim historijskim trenucima.

Do samog kraja ostao je posvećen medicinskim inovacijama u oblasti otorinolaringologije i nepokolebljivom katalonskom suverenizmu. Njegova supruga Mercedes, za koju Oriol i danas sa suzama u očima kaže da je bila daleko hrabrija od njega jer je žrtvovala lagodan život radi neizvjesne sudbine, preminula je 2013. godine.

Svoju posljednju hiruršku operaciju Domènec je izveo u devedesetoj godini života. Kada ga pitaju za tajnu dugovječnosti, ovaj živahni starac se šeretski nasmije i odgovara da je ključ u tome što je cijeli život “radio kao živina”, svakog dana do ponoći.

IZVOR: Bosna.hr. La Vanguardia, Periodico