Moderni diskurs insistira na prikazivanju katolika kao vječitih žrtava prepuštenih na milost i nemilost predatorskim muslimanima. No, čini se da ako tetovaže treba shvatiti kao faktor u sprečavanju konverzije, one u najmanju ruku usložnjavaju taj narativ. One ukazuju na katoličku fragilnost ili podložnost iskušenjima prelaska na drugu vjeru. Tetovaže su bile namijenjene katolicima, a ne muslimanima. Tetovaža bi bila podsjetnik i obećanje boli koju treba pretrpjeti zbog napuštanja kolektiva. Nije stvar u tome da su muslimani bježali od križa; stvar je u tome da su katolici morali stalno biti podsjećani na njega

Mara sjedi za stolom u dvorištu, u prošaranoj hladovini svijetlog popodneva, dok iza njenih leđa na povjetarcu lagano šušti odrina vinove loze. Govori tiho, ali je izuzetno krepka za ženu rođenu 1935. godine. Ruke su joj snažne, a rukave svoje čiste, bijele košulje zavrnula je kako bi pokazala zapešća i podlaktice prekrivene izblijedjelim tetovažama. Mara ih naziva „križevima“, no ono što počinje kao jednostavan križ grana se u uzorke nalik vezu koji se šire kožom. Neki liče na grančice jele, zvijezde ili polumjesece; drugi podsjećaju na simbole tajnog jezika poznatog samo upućenima.

Njene tetovaže su donekle izblijedjele, ali sjećanje na njih ostaje živo. Pamti ženu koja je bila vješta u „sicanju“ ili „bocanju“ i koja je svoje usluge nudila nedjeljom nakon mise. Djevojke su same birale motive, a žena bi ih urezivala u kožu koristeći mješavinu gara i meda.

U intervjuu iz 2019. godine za Sicanje Project, inicijativu pokrenutu s ciljem dokumentovanja posljednje generacije bosanskih katoličkih djevojaka i žena čije su ruke, šake, a ponekad i grudi bile prekrivene zamršenim tetoviranim uzorcima, Mara objašnjava šta njene tetovaže znače. Stišavši glas, rekla je da njihova priča seže u „tursko doba“, stoljeća otomanske vladavine nad Bosnom. Tetovaže su, objasnila je, imale svrhu da označe djevojke kao katolkinje i zaštite ih od nasrtaja otomanskih muslimana. „Spavali bi s djevojkama kako god su htjeli“, kazala je, pozivajući se na poznatu priču da su begovi polagali pravo na „jus primae noctis“ – navodno pravo na prvu bračnu noć s novom nevjestom. Tetovirani križevi trebali su ih čuvati od takve sudbine ili barem tako kažu priče.

Niko ne zna tačno kada je praksa „sicanja“ ili „bocanju“ započela među bosanskim katolicima; u vrijeme kada su je etnografi počeli dokumentovati u 19. stoljeću, već je bila duboko ukorijenjena u ruralnim zajednicama. Nekada uobičajen i među ženama i među muškarcima u Bosni, ovaj običaj je postepeno nestajao tokom 20. stoljeća. Posljednjih godina, međutim, motivi tetovaža bosanskih Hrvata doživljavaju renesansu.

Pretražite li pojam „bosanske tetovaže“ na internetu, odmah će se pojaviti fotografije ruku starijih žena. Tatoo majstori reklamiraju ove motive na Instagramu; rasprave cvjetaju u Facebook grupama. Privremene verzije mogu se naručiti online, a prepoznatljivi dizajni pojavljuju se i na odjeći. Početkom 2026. godine ovaj trend je dosegao novu razinu vidljivosti kada je hrvatska etno-skupina Lelek izvela svoju pjesmu „Andromeda“ na takmičenju za pjesmu Evrovizije, s iscrtanim verzijama ovakvih tetovaža na licima i rukama.

Uporedo s ponovnim buđenjem samih tetovaža, oživljava i njihova apokrifna priča o porijeklu, rodni i seksualizirani narativ u kojem se navodna borba između kršćanstva i islama prelama preko kože ranjivih katoličkih djevojaka. Mnogi koji se danas tetoviraju posmatraju ove motive kao simbole otpora islamu i čuvare katoličkog identiteta u regiji s višestoljetnom, bremenitom političkom i vjerskom historijom.

No, istina o ovim tetovažama, njihovom porijeklu, onome što su simbolizirale za žene koje su ih nosile i za katoličku zajednicu u Bosni uopće, daleko je složenija. Nacionalistički narativi koji se danas pletu oko njih tek su površni i plitki. Njihovo stvarno korijenje svjedoči o dubokoj povezanosti jedne zajednice i njenog tla; o vezama mladalačkog ženskog zajedništva; o kreativnosti, vjeri i identitetu u jednom kompleksnom historijskom razdoblju.

Prvi objavljeni zapis o ovim tetovažama potiče od habzburškog ljekara iz kasnog 19. stoljeća, Leopolda Glücka, i njegovog rada iz 1889. godine pod naslovom „Tetoviranje kod bosanskih katolika“. U njemu je zapisao: „Ako se zadesite u prolazu pored katoličke crkve nakon nedjeljne mise“, zasigurno ćete vidjeti da su „svakoj djevojci, svakoj seljanki, ramena, ruke, šake, čak i prsti, a nešto rjeđe i čelo“ prekriveni tetovažama. Iznio je tezu da su tetovaže trebale spriječiti prelaske katolika na islam.

Glückovo tumačenje tetovaža uveliko se poklapalo s prevladavajućim osjećajima u zemlji. Iako su Osmanlije napustile Bosnu 1878. godine, sjećanje na otomansku vladavinu snažno je lebdjelo u društvenoj, političkoj i kulturnoj imaginaciji Bosanaca. Tokom otomanske vladavine, otprilike polovina bosanskog stanovništva primilo je islam, pretvorivši Bosnu, s njene tri glavne vjerske skupine: katolicima, pravoslavcima i muslimanima, u poslovično mjesto susreta Zapada i Istoka. Nejednakosti i zamjerke između muslimana i nemuslimana prenijele su se i u novo, postimperijalno razdoblje te nastavljaju polarizirati zajednice do danas. Uprkos nijansiranoj historiografiji koja naglašava složene društvene, ekonomske i kulturne interakcije među različitim vjerskim skupinama, kolektivno sjećanje često uokviruje osmansko doba kao oštar sukob muslimana i kršćana.

Pet godina nakon Glückovog rada, isti časopis objavio je članak još jednog habzburškog namještenika, plodnog arheologa i historičara Ćire Truhelke. On je imao drugačije tumačenje, sugerirajući da, umjesto da budu nešto što su franjevci osmislili kako bi vidno odvojili katolike od muslimana, korijeni tetovaža sežu u predosmansko, pa čak i pretkršćansko razdoblje. (Uz svoju analizu, Truhelka je objavio i crteže motiva tetovaža koje je preslikao sa stotina pojedinaca, što i danas služi kao predložak savremenim tatoo majstorima.)

Međutim, antiosmanski tropi su prevladali, a značenje tetovaža povezalo se s osjećajima vezanim uz seksualizaciju konflikta tokom otomanskih ratova. Kako piše historičar Cemil Schick, „seksualno nasilje pruža simbolički zgusnut prikaz teritorijalnog prisvajanja i nesposobnosti muškaraca da odbrane svoju teritoriju i muškost“. Ovaj „obrazac seksualizacije nacionalnog sukoba“ bio je sveprisutan, a jedan od najekstremnijih primjera objavljen je 1909. godine: „Balkangreuel“ („Balkanska svirepost“) Gottfrieda Siebena bila je ilustrirana zbirka koja prikazuje kako muslimani siluju kršćanke, u suštini, pornografsko djelo maskirano u antiosmansku ratnu propagandu.

Tetovirane žene su se takođe pojavljivale kao dio tog imaginarija, na ilustracijama, a kasnije i na fotografijama kako je ta tehnologija napredovala. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, fotografije tetoviranih kršćanki kružile su zapadnim izvještajima iz osmanske Makedonije, regije koja je bila sinonim za političke nemire i antiotomanski aktivizam. U aprilu 1903. godine, nekoliko mjeseci prije Ilindanskog ustanka protiv Osmanlija, list The St. Louis Republic objavio je na naslovnoj strani fotografiju makedonskih žena s istaknutim tetovažama križeva. Kratki potpis objašnjavao je da se „ovaj prepoznatljivi znak pripadnika Grčke crkve u Makedoniji stavlja svakoj mladoj djevojci kada se približi zrelosti ili počne pokazivati znakove neobične ljepote, kako bi se spriječila njena otmica od strane Turaka“.

Sličan skup referenci i asocijacija bio je na djelu u Bosni i na postosmanskom Balkanu šire, upravo u trenutku kada su tetovaže postajale tema ozbiljnijih rasprava. Kružile su brojne priče, manje ili više eksplicitne, koje su prikazivale kršćansko-muslimanski sukob kroz motive čednosti i seksualnog nasilja.

Sam Truhelka napisao je jednu takvu opširnu priču o katoličkoj djevojci Divi Grabovčevoj, djevici koja je izabrala smrt umjesto prelaska na drugu vjeru i oskvrnuća. Prema njegovim vlastitim riječima, priča je nastala nakon što je zamoljen da pregleda lokalitet u blizini Rame u zapadnoj Bosni, gdje su dolazile moliti mlade katoličke (a ponekad i muslimanske) žene. Lokalni franjevci željeli su dokaz da se na tom mjestu zaista nalazi ljudski grob, a ko bi to bolje utvrdio od slavnog arheologa?

Isprva nerado, Truhelka se popeo u brda i na tom štovanom mjestu doista iskopao ljudsku lobanju. Samo pogledom na kosti izblijedjele od vremena, zamislio je lice lijepe žene uokvireno zlatnim uvojcima. Nakon toga nije bilo teško napraviti još jedan korak u mašti i smisliti priču o samoj toj ženi. Rezultat je bio žitije o Divi, koja je, poput bosanske Ivanke Orleanke, umrla mučeničkom smrću nakon što ju je progonio lokalni muslimanski beg.

Tokom vremena, ovo melodramatično djelo postalo je neprikosnoveni historijski izvor. Katolička crkva danas zvanično promovira to mjesto kao hodočasničko svetište; ondje je postavljena skulptura mlade djevice; komponovane su nacionalne pjesme, a u svojoj najnovijoj iteraciji, komemoracija katoličke djevojke koju su ubili muslimani dobila je formu filma iz 2025. godine, koji se reklamira kao „istinita priča“ o Divi. Čini se da su tetovirane žene Bosne jednostavno uklopljene u ovaj širi narativ.

Prije jedne decenije provela sam neko vrijeme u dva franjevačka samostana u središnjoj Bosni i vidjela da ove izrazito muške prostore ipak održava, ako ne baš i vodi, zajednica žena. Pa ipak, takve žene se rijetko pojavljuju u historijskim dokumentima, iako su itekako centralne u kolektivnom sjećanju. Uprkos nekoliko članaka, prema mom saznanju ne postoji nijedna monografija posvećena historiji katoličkih žena pod osmanskom vlašću (u razdoblju dužem od 400 godina). Interes za prikazivanjem mitologiziranih žena-žrtava čini se obrnuto proporcionalnim stvarnom istraživačkom radu posvećenom njihovoj historiji. Ipak, nema sumnje da su žene često bile u središtu tjeskoba svakodnevnog života.

Franjevci, koji su služili kao ključni svjetovni i vjerski lideri među bosanskim katolicima tokom osmanskog perioda, pomno su nadzirali brakove, zaruke i seksualno ćudoređe. Za razliku od islamskog prava, gdje je brak prvenstveno pravni ugovor, u katolicizmu je brak sakrament i dugo je bio predmet strogog klerikalnog nadzora. U Bosni, međutim, regulisanje braka nije bilo samo pitanje teologije. To je bio i način nadziranja granica zajednice i sprečavanja konverzija. Iz tog razloga, u 19. stoljeću i ranije, činovi poput raskidanja zaruka, bijega dvoje mladih ili sklapanja braka pred osmanskim šerijatskim sudom tretirani su kao teški prijestupi, ponekad čak i kao grijesi kažnjivi izopćenjem iz Crkve.

Ali takve su se stvari dešavale. Uzmimo, na primjer, slučaj Mande i Marijana, katoličkog para koji se 1769. godine pojavio na sudu u Kreševu, u Srednjoj Bosni. Njih dvoje su se rastavili „zbog nesloge među njima“, pri čemu je Marijan pristao tri puta izgovoriti „rastavljam te“, u skladu s islamskim pravnim običajem, dok se Manda odrekla miraza i zahtjeva za finansijskim izdržavanjem. „Nikada nismo imali ugodan život“, izjavila je Manda u tom dokumentu. Pred nama je katolička seljanka čiji glas čujemo samo zato što je bila dovoljno hrabra ili očajna da ga registruje kod muslimanskog ćatiba.

Franjevac joj ne bi odobrio razvod, niti bi joj dopustio da govori. Početkom 19. stoljeća, jedan francuski diplomat ostavio je upečatljiv opis franjevačke prakse prema kojoj se ženama koje su na neki način zgriješile naređivalo da nose brnjice ili zapušače za usta tokom mise. Ovu napravu za ućutkivanje uporedio je s „onim što bi naši veterinari koristili na konju“.

Franjevački izvori to samo potkrepljuju. Samostan u Fojnici čuva registar „prokletih, otmičara i odmetnika“ koji datira iz 1828. godine. Otmičari i odmetnici koji su ovdje zavedeni zapravo su sami katolici, muškarci i žene koji su prešli granice prihvatljivog seksualnog ponašanja kršeći pravila zaruka ili želje porodice, imajući djecu van braka ili vjenčavajući se na otomanskom sudu. Vjerovatni autor ove bilježnice bio je biskup Augustin Miletić, koji se zalagao za preuređenje i samostanskog i komunalnog arhivskog sistema.

U ovom slučaju, vođenje evidencije nije bilo samo u službi komunalnog sjećanja – imena prijestupnika trebala su se čitati naglas u crkvi jednom godišnje već i za propisivanje kazni. One su uključivale, očekivano, intenzivnu molitvu i post, te, možda manje očekivano, klečanje pred crkvenom zajednicom tokom mise s teškim kamenjem obješenim oko vrata i crnim velovima preko ženskih glava. Više od svega, ovi zapisi svjedočili su da su seks, drama, prkos i nasilje postojali unutar same katoličke zajednice, bez ikakvog uplitanja muslimana.

Dostupni historijski izvori sugeriraju da su ženska tijela doista funkcionirala kao mjesta za ispisivanje poruka. No, suprotno popularnim pričama koje se veličaju u savremenom oživljavanju tetoviranja, umjesto zaštitnih barijera protiv muslimana, ona su bila platna na kojima su se ispisivale i provodile poučne priče opomene.

Uvijek sam se pitala kako bi tačno tetovaža zaštitila ženu od nasilja i prelaska na drugu vjeru. Je li to bio svojevrsni talisman? Ili je imala efekat sličan onome kako bijeli luk navodno tjera vampire? Glück je tvrdio da bi muslimani bili odbijeni prizorom križa. Neki danas objašnjavaju da „islam zabranjuje tetovaže“, vjerovatno misleći na doktrinarne odluke temeljene na hadisima koji tetovaže smatraju nečistima. Uprkos tome, mnoge muslimanske zajednice imaju dugu historiju praktikovanja tetoviranja širom Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Krajem 19. stoljeća, sam Truhelka je svjedočio primjerima brojnih katoličkih žena koje su se udale za muslimane, primile islam i nastavile hodati sa svojim tetovažama.

Moderni diskurs insistira na prikazivanju katolika kao vječitih žrtava prepuštenih na milost i nemilost predatorskim muslimanima. No, čini mi se da ako tetovaže treba shvatiti kao faktor u sprečavanju konverzije, one u najmanju ruku usložnjavaju taj narativ. One ukazuju na katoličku fragilnost ili podložnost iskušenjima prelaska na drugu vjeru. Tetovaže su bile namijenjene katolicima, a ne muslimanima. Zanimljivo je da i sam Glück nudi neke tragove. Za njega je ključ razumijevanja moći tetovaža bila njihova trajnost i bol koju bi čovjek morao pretrpjeti ako bi ih želio ukloniti, kao u slučaju prelaska na islam. Promjena vjere zahtijevala bi ne samo duhovno preslojavanje, već i uzgajanje potpuno nove kože. Tetovaža bi bila podsjetnik i obećanje boli koju treba pretrpjeti zbog napuštanja kolektiva. Nije stvar u tome da su muslimani bježali od križa; stvar je u tome da su katolici morali stalno biti podsjećani na njega.

Preispitivanje historije koja stoji iza mitova o tetovažama ne znači negiranje seksualnog nasilja niti oslikavanje Osmanskog carstva kao harmoničnog, egalitarnog mjesta. Osmanska država bila je patrijarhalna, hijerarhijska i surova, ne zato što je bila muslimanska, već zato što je bila predmoderno carstvo. Savremeni narativi oko tetovaža ukazuju na jaz između stvarnosti nekadašnjeg života i evoluirajuće fikcije koja se neprestano širi, posebno među onima koji bi trebali znati bolje. Priče koje nam danas ostaju kao da su počele živjeti vlastitim životom, pri čemu je svako novo prepričavanje prilika za još tajanstveniju, fantastičniju storiju. One su zavodljive i pokretačke, ali govore o duboko usječenim očekivanjima, a ne o historiji.

U brošuri o tetovažama koju je sastavila hrvatska autorica Vesna Haluga, tatoo majstorica Eva Balažin objašnjava kako su neki od njenih klijenata prigrlili te narative. „Stranci su s radoznalošću pristupali pojavi tetovaža pod osmanskom okupacijom“, kaže ona. „Dok sam ih tetovirala, usput bih ih malo educirala, i prodaja je išla iznenađujuće dobro.“ Priče o nejasnom nasilju i ženama, prožete tonovima prijestupa, čini se, uvijek su tražene.

Melissa Pizović je zauzeta tatoo majstorica. Prema njenom Instagram nalogu, koji ima više od 70.000 pratitelja, ona često putuje Evropom iz svog studija u Parizu na kratke angažmane u Beč, Zagreb, Zürich i čak do Stockholma. Specijalizirala se za sicanje i bocanje te je postala zaštitno lice oživljavanja bosanskih/hrvatskih tetovaža.

O tetovažama je saznala preko svog oca Hrvata. U e-mailu mi piše da „nikada nije vidjela umjetnika koji tetovira ove simbole na drevni način, objašnjavajući njihovu historiju, pa sam rekla sebi: zašto ne bih ja?“ Rezultat su prekrasni, detaljni dizajni: potkoljenice, ramena, prsa prekriveni prepoznatljivim uzorcima, križevima, grančicama, satkanim na jedinstven način Melisse Pizović. Neki njeni radovi doista nalikuju na vez i crpe inspiraciju iz njega. Stari uzorci koje je objavio Truhelka služe joj kao inspiracija, kaže ona, ali motive i kompozicije osmišljava specifično za svaku osobu. Ono u čemu ne dopušta nikakvu slobodu jeste tehnika. Umjesto uobičajene mašinice za tetoviranje, Pizović se ponosno oslanja na tehniku ručnog bodenja (hand poke).

Većina klijenata Melisse Pizović dolazi iz bosanske i hrvatske dijaspore. Interes je u početku bio „sramežljiv“, proistekao iz potrage za korijenima i naslijeđem, ali je u međuvremenu prerastao u znak po kojem se pripadnici rasijane dijaspore „međusobno prepoznaju i povezuju na temelju zajedničkog porijekla“. Tako sam i prepoznala hrvatsko-američku autoricu spekulativne fikcije Natalie Kikić kada sam uočila njenu tetovažu u jednoj od njenih objava na Instagramu. Tetovirala se kod Pizović u Parizu i kaže da je to način da pokaže ponos na svoje hrvatsko porijeklo.

Njen predstojeći roman o iscjeliteljici smješten je u Dalmaciju, a Kikić je razmišljala o uvođenju tetovaža u samu radnju. U razmaku od svega desetak godina, ove tetovaže su pronašle nova tijela, novu publiku i nove kontekste.

Čini se da tetovaže imaju mističnu privlačnost, posebno za žene. Brošura Vesne Haluge, „Znak: Tradicionalne tetovaže hrvatskih katoličkih žena iz Bosne i Hercegovine“, uključuje svjedočanstva žena u Hrvatskoj koje su se nedavno istetovirale. One naglašavaju, u prilično uopćenim crtama, teme snage i opstanka, izdržljivosti i tradicije. Tetovaže nose slična značenja i za klijente Melisse Pizović. Čak i oni koji nemaju direktne veze s ovom regijom vide u njima „svojevrsno sestrinstvo predaka“ ili čak „oblik feminizma“.

No, taj privlačni, seksualno nabijeni narativ povremeno direktno potiskuje ženskocentrične priče koje o njima zapravo pričaju mnoge žene iz starijih generacija koje su te tetovaže nosile. U videozapisima projekta Sicanje Project, ove žene pričaju bogate priče o djevojaštvu, uprkos pokušajima istraživača da ih usmjere nazad na antiosmanski narativ. Govore o svojim prijateljicama, sestrama, tetkama i bakama koje su tetovirale jedna drugu. Bio je to društveni događaj, izvođen u proljeće oko praznika Svetog Josipa sredinom marta, koji je imao slavljenički i kreativan karakter. Za mnoge od ovih žena, njihove tetovaže bude sjećanja na žensku povezanost, prijateljstvo, domišljatost i vještinu.

Objave na Instagram profilu Melisse Pizović redovno izazivaju divljenje ali i pokreću rasprave o tome ko uopće može imati „tradicionalnu hrvatsku tetovažu“. Nedavno se jedna pratiteljica zapitala da li bi bilo „licemjerno“ uraditi takvu tetovažu; sviđa joj se kako izgledaju, ali „nije ni s Balkana ni katolkinja“. „Da, to bi bilo utjelovljenje aproprijacije“, upozorio je neko. „Naravno da ne, draga“, ubacila se druga. „Estetika je uvijek na prvom mjestu.“

Pitanje kulturne aproprijacije jednako je maglovito kao i same priče o porijeklu ovih tetovaža, te pogađa u samu srž kolektivnih identiteta moderne Bosne i Hercegovine. U 19. stoljeću, katolički podanici Osmanskog carstva počeli su se identificirati s hrvatskim nacionalnim identitetom, pa je i njihovo stvaralaštvo, uključujući kulturu tetoviranja, postalo hrvatsko. Nema sumnje da se danas tetovirane bosanske žene izjašnjavaju kao Hrvatice, i to ponosno. Ipak, opisivati ovu praksu isključivo kao „hrvatske tetovaže“ usložnjava ionako historijski opterećen narativ prepun tropa. Sicanje i bocanje mogu biti stari, čak i drevni običaji, ali nazivati ih ekskluzivno hrvatskim prilično je nova pojava.

Istraživanja iz sredine 20. stoljeća pokazuju da je, zapravo, ova vrsta tetoviranja bila raširena u mnogim stočarskim zajednicama u planinama širom Balkanskog poluostrva, u Makedoniji, Grčkoj i Albaniji, kao i u Bosni. Nadilazila je religije, dotičući katolike, naravno, ali i pravoslavce i muslimane. Ono što ih povezuje čini se da je sam ritam života. U projektu Sicanje Project, Mara i druge žene govore o tome kako su svoje prvo sicanje doživjele dok su „čuvale“. One nemaju potrebu precizirati šta su tačno čuvale: ovce, naravno. Ako postoji tradicija koja je neodvojiva od ovih tetovaža, onda je to upravo ta.

Iskazati poštovanje prema toj tradiciji znači pratiti njene tragove nazad do specifičnog načina postojanja u svijetu: do tijela koja se kreću sa životinjama, pobjeđujući dosadu kroz kreativnost i igru. Ta tradicija je živa, tjelesna i neposredna; njeno bogatstvo neodvojivo je od ritmova pastirskog života. Govoriti isključivo o hrvatskim tradicionalnim tetovacijama i neprestano ponavljati priče o Turcima znači previdjeti svijet u kojem su one zapravo imale stvarni značaj.

No, i sama ideja o tome da su ove tetovaže „tradicionalne“ podložna je raspravi. Raymond Williams piše da se pojam „tradicije“ vezuje uz bezvremensko, iako je mnogo toga u njoj zapravo novo. „Oni koji su proučavali specifične tradicije ponekad primjećuju“, piše on, „da su potrebne samo dvije generacije da bilo šta postane tradicionalno.“ Upravo u trenucima historijskih diskontinuiteta i rezova nova veza s prošlošću postaje neophodna.

Čini se da je ovo plodan način za razumijevanje savremenog oživljavanja tetovaža bosanskih katolika, posebno u dijaspori. I bosanska i hrvatska dijaspora danas broje milione ljudi raspoređenih širom Evrope, Sjeverne Amerike i Australije, u nekim slučajevima približavajući se ili čak premašujući broj stanovnika koji su ostali u domovini. Nije iznenađujuće da u takvim kontekstima koža postaje mjesto ispisivanja i arhiviranja priča o pripadnosti.

Ipak, ove tetovaže nikada nisu imale jedno jedinstveno, stabilno značenje. Križevi i geometrijski oblici mijenjali su se u stilu, smještaju i interpretaciji. Neki od najranijih autora, poput Truhelke, uočili su nestabilnost križa kao znaka, on je očito imao pretkršćansko porijeklo i koristio se kao simbol tetovaže u izrazito nekršćanskim kontekstima. Znakovi sami po sebi ne znače ništa dok se ljudi ne usaglase oko njihovog značenja.

Nova generacija ovu praksu prilagođava sebi. Tvrdnje da tetovaže sežu u prapovijest Balkana samo naglašavaju koliko su se njihova značenja dramatično promijenila. U tom smislu, tradicija se možda vraća na svoj početak: tetovaže nastavljaju označavati tijela u pokretu, iscrtavajući pripadnost kroz različite zajednice i geografije, i, kako su mnoge starije bosanske žene insistirale, urezane su ne samo u kožu, već, na neki način, i u same kosti.

Možda je jedina stvarna šteta što ovaj fenomen još uvijek rijetko dobija trezven i objektivan historijski tretman. Kako ove tetovaže postaju sve vidljivije u internetskom dobu, mit će putovati brže od naučnog istraživanja. Zapravo, već putuje. Pitanje ostaje: kada će historiji biti dopušteno da usloži baštinu, a da ne bude doživljena kao njen neprijatelj? Hoće li doći trenutak kada privrženost prošlosti neće zahtijevati uljepšavanje, kada pripadnost može koegzistirati s dvosmislenošću?

Ana Sekulić je historičarka i spisateljica, koja trenutno predaje na Univerzitetu u Pittsburghu; ovaj je tekst naisala za New Lines Magazine