Westad ističe da takva situacija otvara vrata ozbiljnim zabludama o tome što se može postići političkim pritiskom ili vojnom akcijom, kao što se vidjelo 1914. godine. Iako danas ne postoje čvrsti savezi koji bi, kao tada, mogli uvući sve strane u rat nakon jednog incidenta, Westad vidi drugu opasnu sličnost.
“Nadolazeća oluja”, esej Odda Arnea Westada, norveškog historičara i politologa koji predaje na Yaleu, povlači paralele između današnjih međunarodnih odnosa i razdoblja koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu. Prema njegovoj analizi, današnja Kina nalikuje tadašnjem Njemačkom Carstvu, dok Sjedinjene Države preuzimaju ulogu nekadašnje Velike Britanije.
U razgovoru za Corriere della Serra, u kojem je komentirao očekivanja od susreta Donalda Trumpa i Xi Jinpinga, Westad kaže kako je upravo taj sastanak primjer onoga o čemu piše u knjizi.
“Njihov je summit ogledni primjer onoga o čemu govorim: razgovora bez međusobnog razumijevanja. Svjetski vođe danas mnogo komuniciraju, što je samo po sebi dobro. No, slično kao i prije 1914., slabo razumiju ciljeve i namjere suprotne strane”, pojašnjava Westad. “Očekujem da će Trump i Xi voditi važne razgovore o trgovini i tehnologiji, ali teško je zamisliti ozbiljan dijalog o širim strateškim pitanjima.”
Westad smatra da Trump pati od međunarodne izolacije koja, kako kaže, izvire iz samih Sjedinjenih Država. “Tu vidim još jednu sličnost s Britanijom uoči Prvog svjetskog rata. Ona je tada iz razdoblja u kojem je utjecala na gotovo sva svjetska zbivanja prešla u fazu velike nesigurnosti, a ta je nesigurnost izvirala iz samog Londona. To podsjeća na današnju situaciju u SAD-u, gdje se Amerikanci sami povlače iz brojnih interakcija, osobito onih s prijateljima i saveznicima”, kaže.
Takvo povlačenje, upozorava Westad, stvara neizvjesnost, napetost i nestabilnost koja može dovesti do budućih sukoba. “Kina i Rusija sve to promatraju. One će same procijeniti funkcionira li američki angažman u NATO-u, Evropi ili sigurnosnim sporazumima s Japanom i Južnom Korejom i dalje kao nekad. Ili ne.”
Westad ističe da takva situacija otvara vrata ozbiljnim zabludama o tome što se može postići političkim pritiskom ili vojnom akcijom, kao što se vidjelo 1914. godine. Iako danas ne postoje čvrsti savezi koji bi, kao tada, mogli uvući sve strane u rat nakon jednog incidenta, Westad vidi drugu opasnu sličnost.
“Problem 1914. dijelom su bili formalni savezi. Trebali su odvratiti protivnike od rata, ali revizionističke sile poput Njemačke sumnjale su u njihovu vjerodostojnost. Ista me stvar danas brine kod sila kao što su Rusija, ali i Kina”, navodi. “U ono doba, vlade su vjerovale da će se ono što se događa na Balkanu zadržati na Balkanu. Sve dok to odjednom više nije bila istina.”
Osvrćući se na sukobe u Ukrajini i Iranu, Westad kaže kako oni postaju hronični, ali zasad ograničeni na područja gdje se odvijaju. “Neki od tih ratova postaju dugotrajni. U Ukrajini bi se, primjerice, sukob mogao nastaviti smanjenim intenzitetom u Donbasu. Slično vrijedi i za Iran. U dugotrajnom primirju nijedan temeljni problem ne bi nestao”, smatra on.
Takvi se sukobi, kaže, mogu promatrati kao hronični i lokalizirani, ali postoji i druga mogućnost. “Drugi je pogled na njih taj da imaju potencijal postati endemski, odnosno postupno uvući i druge zemlje.”
