Kad god zakakažu institucije, kad god diplomatija pokaže svoju diletantsku prirodu ili kada se međunarodni namjesnici povlače nezavršena ili uprskana posla, pribjegava se istoj matrici: zaklanjanju iza kostiju ubijenih. Srebrenica je postala univerzalni moralni štit koji treba da amnestira nesposobnost, prikrije dvoličnost i ušutka svaku opravdanu kritiku
U savremenoj bosanskohercegovačkoj političkoj zbilji, Srebrenica je od simbola planetarne tragedije i opomene čovječanstvu prerasla u najeksploatisaniji „džoker“ političke elite. Kad god zakakažu institucije, kad god diplomatija pokaže svoju diletantsku prirodu ili kada se međunarodni namjesnici povlače nezavršena ili uprskana posla, pribjegava se istoj matrici: zaklanjanju iza kostiju ubijenih. Srebrenica je postala univerzalni moralni štit koji treba da amnestira nesposobnost, prikrije dvoličnost i ušutka svaku opravdanu kritiku.
Najsvježiji i možda najeklatantniji primjer ovakvog narativa vidimo danas nakon najave odlaska visokog predstavnika Christiana Schmidta. Njegova videoporuka snimljena ispred sjedišta Ujedinjenih nacija u New Yorku, dok u pozadini dominira „Cvijet Srebrenice“ duboko je problematičan, jadan pokušaj igranja sa emocijama. Schmidtov petogodišnji mandat završava u trenutku kada su ključna pitanja, poput državne imovine i ustavne funkcionalnosti, zahvaljuući njegovom kukavičluku i otvorenom stavljanju na jednu stranu, ostala neriješena. Ipak, umjesto podnošenja računa o tome zašto se povlači dok je udruženi zločinaki proces podrivanja ustavnog poretka i blokiranja funkcioniraja države na vrhuncu, on bira simbol genocida da bi opravdao svoj nerad i prisustvo međunarodne zajednice uopće.
Tvrdnja da je međunarodna zajednica „ovdje jednom zakazala i da se to više nikada ne smije ponoviti“ zvuči kao šuplja fraza kada se izgovara u trenutku političke predaje. Koristiti Srebrenicu kao odgovor na pitanje „zašto smo još uvijek tu“ u momentu kada se pakuju koferi, kada je jasno da odlazi ucijenjen i bez snage da se pritisku odupre, predstavlja vrhunac cinizma. Schmidt, zapravo, Srebrenicom maskira činjenicu da on odlazi, a da problemi koje je trebao riješiti ostaju da tište građane koje on, navodno, ostavlja u svojim mislima.
Ova matrica „pobjede u porazu“ nije rezervirana samo za strance. Domaći akteri su je doveli do apsurda. Egzaltacija ambasadora Zlatka Lagumdžije nakon sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, kojom pokušava proglasiti „pobjedu“ usred dramatičnih zaokreta američke politike koji Bosnu i Hercegovinu ostavljaju na margini, prepuštenu trećerazrednim trgovcima energentima, klasični je Lagumdžija.
Dok probosanski blok gubi tlo pod nogama pred novim globalnim prestrojavanjima, Lagumdžija populističkim frazama vrijeđa kritičare, proglašavajući diletantizam trijumfom. To je opasna igra u kojoj se stvarnost ignoriše, a javnost truje lažnim osjećajem sigurnosti, dok se suštinski odgovori na pitanja o budućnosti zemlje zamjenjuju slavljeničkim objavama na društvenim mrežama.
Treći nivo ove patologije je unutarbošnjački obračun u kojem se Srebrenica koristi kao mjerna jedinica za moralnu podobnost i oruđe za diskvalifikaciju neistomišljenika što počesto radi Lagumdžijin nekadašnji odlikaš, danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Optuživati kritičare da su „kanselovali Srebrenicu“ samo zato što propituju etičnost određenih političkih ili intelektualnih veza, zapravo je najgrublji oblik zloupotrebe Memorijalnog centra. Time se valjda sugerira da onaj ko je napisao dovoljno o genocidu stiče neku vrstu imuniteta na kritiku, pretvarajući naučni rad o Srebrenici u politički štit koji dozvoljava „bezglavo srljanje u globalne kulturkampfove“.
Zajednički imenitelj svim ovim primjerima je licemjerje. Srebrenica se više ne spominje da bi se iz nje učilo, već da bi se njome ovladalo javnim prostorom. Političari su shvatili da je to jedina tema na koju niko ne smije javno da uzvrati bez rizika da bude proglašen izdajnikom ili negatorom. To je stvorilo atmosferu u kojoj se svaka loša odluka, svaki propušteni voz i svaki diplomatski šamar može sakriti cvijetom srebreničke tragedije.
Ovakva politika alibija je duboko uvredljiva za žrtve genocida. Ona svodi Srebrenicu na valutu za potkusurivanje, na jeftini retorički ukras koji se vadi iz ladice po potrebi. Dok se međunarodna zajednica kune u „nikad više“, a domaći lideri u „vječnu odanost žrtvama“, Bosna i Hercegovina se polako urušava pod teretom njihove nesposobnosti. Srebrenica ne može niti smije biti odgovor na neugodna pitanja o ekonomiji, diplomatiji i vladavini prava.
Jer, ako je Srebrenica zaista odgovor na sve naše propasti, onda smo kao društvo i kao država poraženi mnogo strašnije nego što to bilo koja statistika može pokazati. Srebrenica zaslužuje pijetet, a ne da bude paravan za nečije loše mandate, promašene politike i lične sujete.
