Spjev koji broji 14.233 stiha opisuje putovanje kroz Pakao, Čistilište i Raj, vođeno rukom pjesnika Vergilija. Iako je djelo nezaobilazan dio zapadnog kanona, ono je neodvojivo od političkog i religijskog naboja vremena u kojem je nastalo, perioda krstaškog mentaliteta. Profesor Miguel Asín Palacios, katolički svećenik i orijentalista, u svojoj studiji „Islamska eshatologija u Božanstvenoj komediji“ prvi je sistematično ukazao na to da je Danteov kosmos gotovo preslikan iz islamskih izvora


Danteova „Božanstvena komedija“, kamen temeljac zapadne književnosti i djelo koje je oblikovalo italijanski jezik, stoljećima se izučava kao vrhunac kršćanske alegorije. Međutim, savremena kritička čitanja sve češće osvjetljavaju duboke, paradoksalne korijene ovog spjeva, koji sežu direktno do islamske tradicije. Od same strukture onostranog putovanja do opisa paklenih krugova, Danteovo djelo pokazuje zapanjujuće sličnosti s muslimanskim predanjima o Miradžu, uzvišenom usponu Poslanika Muhammeda na nebesa, kao i sa filozofijom Ibn al-Arabija. Ipak, taj intelektualni dug stoji u oštrom kontrastu s autorovim otvorenim neprijateljstvom prema islamu, čineći Dantea paradigmom bolnog odnosa između zapadnog prosvjetiteljstva i Orijenta.

Spjev koji broji 14.233 stiha opisuje putovanje kroz Pakao, Čistilište i Raj, vođeno rukom pjesnika Vergilija. Iako je djelo nezaobilazan dio zapadnog kanona, ono je neodvojivo od političkog i religijskog naboja vremena u kojem je nastalo, perioda krstaškog mentaliteta. Profesor Miguel Asín Palacios, katolički svećenik i orijentalista, u svojoj studiji „Islamska eshatologija u Božanstvenoj komediji“ prvi je sistematično ukazao na to da je Danteov kosmos gotovo preslikan iz islamskih izvora.

Jedan od ključnih dokaza ove teze je arhitektura pakla. Prije pojave „Božanstvene komedije“, zapadne predstave pakla bile su lišene precizne strukture. Danteov pakao, smješten u središte Zemlje s preciznim nivoima grijeha, spiralnim hodnicima i jamama vatre, gotovo u potpunosti korespondira s opisima iz Kur'ana i kasnijih islamskih tumačenja.

Slično je i sa vizijom raja; dok su raniji kršćanski izvori bili šturi, Danteov raj, sa zasljepljujućim svjetlima i vodičem koji se povlači pred samim Božijim prisustvom, neodoljivo podsjeća na strukturu Miradža. Čak i scena u kojoj putnik, zaslijepljen božanskom svjetlošću, stavlja ruke na oči, nalazi svoj direktni pandan u islamskim tekstovima.

Intelektualna razmjena srednjovjekovne Evrope s Istokom, potaknuta prijevodima arapskih djela na latinski, izrodila je i sektu „Fedeli d'Amore“ (Vjerni ljubavi), kojoj je Dante pripadao. Pod utjecajem Ibn al-Arabija, ovi mislioci su koristili sliku voljene žene kao šifru za božansku ljubav kako bi izbjegli gnjev Crkve. Baš kao što je Ibn al-Arabi kroz lik Nizam opisivao sjedinjenje s Bogom, tako je Dante koristio Beatriče kao metaforu za teološku istinu.

Međutim, ovdje nastaje moralni i umjetnički rascjep. Iako se obilno hranio naučnim i mističnim naslijeđem Istoka, Dante je u svoj spjev utkao najteže uvrede upućene poslaniku Muhammedu i hazreti Aliji, smještajući ih u najdublje slojeve Pakla. Palacios ovaj čin naziva svojevrsnim licemjerjem i intelektualnom krađom; Dante preuzima formu i suštinu islamskog putovanja, ali autore tog istog sistema kažnjava najsvirepijim stihovima. Njegov prezir nije poštedio ni velike mislioce poput Ibn Rušda (Averoesa) i Ibn Sine (Avicene), koje, uprkos doprinosu svjetskoj nauci, smješta u prostore vječnog ispaštanja.

Ova kontradiktornost dodatno je naglašena Danteovim veličanjem vitezova templara. Dok ih historija pamti po okrutnosti nad muslimanskim stanovništvom, pjesnik ih postavlja u središte moralne čistote, idealizirajući njihovu borbu kao prosvjetiteljsku misiju.

„Božanstvena komedija“ ostaje neprikosnoveni kanon, ali njena islamofobija danas djeluje kao duboka pukotina koja uznemirava čitaoca. Odnos zapadnih intelektualaca prema islamu oduvijek je oscilirao između krajnosti: od divljenja Tolstoja i Lamartinea do mržnje Dostojevskog i Dantea.

Interesantan je primjer Cervantesa, koji je od ratnika i protivnika, tek nakon što je iskusio zarobljeništvo među muslimanima, transformisao svoje stavove. Dante, s druge strane, ostaje zarobljen u svom vremenu, genije koji je dosegao zvijezde koristeći ljestve Istoka, dok je istovremeno pokušavao srušiti one koji su te ljestve sagradili.

IZVOR: GZT