Kako je moguće da se Izrael uvijek svrsta na pogrešnu stranu historije, pravde i humanosti? Kako to da je uvijek uz negativce? Zašto se čini da ga pokreću gramzivost i prevrtljivost, uz arogantan stav da mu niko nema pravo držati lekcije jer je njemu, zapravo, sve dopušteno?

Teško je bilo ostati iznenađen istraživačkim izvještajem koji je ove sedmice objavio Avi Scharf (Haaretz, 26. april). Izrael od Rusije kupuje pšenicu koju je ona opljačkala u Ukrajini. Ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar okrivio je Ukrajinu jer nije blagovremeno uložila protest. Uskoro će Ukrajina biti optužena za antisemitizam, baš kao što su bile i druge gnjevne evropske zemlje. Evropa će se ponovo uplašiti i ušutjeti, a Izrael će nastaviti kupovati ukradenu pšenicu po bagatelnim cijenama s brodova koji na pučini gase radio-veze kako bi prikrili svoju kriminalnu aktivnost.

Historija ove zemlje prepuna je diplomatskih spletki kojima se ovdje oduvijek dive. Sjećate li se kako smo Francuskoj u Cherbourgu ukrali pet brodova? O, to su bila vremena! Izrael je obožavao heroje koji su izveli taj diplomatski poduhvat, a niko se nije zapitao priliči li takvo ponašanje državi koja poštuje zakon. Francuska je uvela embargo na prodaju oružja Izraelu, što je bilo njeno pravo, a Izrael joj je ukrao robu ispred nosa, iako je samo dio bio plaćen. Izraelska legenda.

Dopušteno je snabdijevati oružjem najgore režime na svijetu, uključujući Gvatemalu, huntu u Argentini, Pinochetov Čile, šahov Iran, Mijanmar, Zair i aparthejdsku Južnu Afriku, uz malo ili nimalo kritika u samom Izraelu.

I zašto je Izrael među rijetkim državama koje nisu potpisale najprosvjećenije i najvažnije međunarodne ugovore? Od Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja, preko Ottawske konvencije o zabrani protivpješadijskih mina, do Ugovora o trgovini oružjem. Zašto se Izrael nije pridružio Rimskom statutu, čime bi postao član Međunarodnog krivičnog suda?

Zašto nije potpisao Međunarodnu konvenciju o zaštiti prava svih radnika migranata niti ratificirao ugovor o prisilnim nestancima, koji treba spriječiti situacije u kojima državne vlasti otimaju ljude kojima se gubi svaki trag? Kako se takvim uzvišenim inicijativama može reći “ne”?

Izrael poručuje svijetu da je on džungla u svjetskoj vili. Ne pridružujemo se nijednoj humanoj ili prosvijećenoj inicijativi. Većina tih ugovora nastala je nakon Drugog svjetskog rata i Holokausta, a Izrael, od svih zemalja, vjeruje da je izuzet. Kakve veze “izabrani narod” ima s međunarodnim ugovorima?

Izgovora je napretek. Izrael je tobože u stanju rata za opstanak, lokalna sila s ogromnom vojskom koja ne može birati prijatelje. Zbog te “nemogućnosti izbora”, sada mu je jedva ostala polovina jednog prijatelja. Zašto bi kupovao pšenicu po tržišnim cijenama kao i svi ostali, ako umjesto toga može jeftino nabaviti pšenicu natopljenu krvlju? Posljednje što Izrael može tvrditi jest da je taj gnusni proizvod morao kupiti jer je u besparici.

Odnosi Izraela s Ukrajinom i njenim predsjednikom Volodimirom Zelenskim izvitopereni su od samog početka ruske okupacije. Umjesto da stane uz zemlju koja se bori za slobodu, Izrael je tvrdio da mora održavati dobre odnose s obje strane. Kao element komičnog olakšanja, Naftali Bennett je čak pokušao posredovati između dvije strane. Čemu to? Samo da bismo mogli nesmetano nastaviti bombardovati po Siriji, što je valjda cilj sam po sebi vrijedan pažnje? Jadni Izrael, jedina zemlja s konfliktnim interesima.

Iza svega ovoga krije se mračna istina: Izrael, koji izvozi ukradene poljoprivredne proizvode s okupiranih teritorija, baš kao i ukrajinsku pšenicu, u tome ne vidi ništa sporno. Suzdržavajući se od učešća u međunarodnoj zajednici, Izrael poručuje da su mu ruke uprljane i da svijetu pokazuje prezir. Protivpješadijskim minama se ne protivimo jer ih i sami želimo postavljati; nismo za prava migranata jer ih želimo protjerivati. A nakon svega toga, možemo kukati kako je cijeli svijet protiv nas.