Šestoaprilsko međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine omogućilo je da naša zemlja 22. maja 1992. godine postane članicom Ujedinjenih naroda – Rezolucijom 757, čime je, kao sukcesor SFRJ, postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je ratificirala bivša Jugoslavija. Tada je, 6. aprila 1992., počela opsada Sarajeva, koja je u konačnici odnijela 11.541 života. Vojnici Jugoslavenske narodne armije ponovo su pred kapijama grada, ali ovog puta ne kao oslobodioci, već u ulozi u kojoj su bili fašisti 1941. godine. Pola stoljeća ranije ista ta Jugoslavenska narodna armija započela je akciju oslobađanja Sarajeva te je nakon žestokih borbi 6. aprila 1945. godine slomljen otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno. Doduše, kakva su krvava kola partizani priredili nakon oslobođenja građanima Sarajeva, još uvijek ostaje pod velom tajne, a ne bi trebalo tako biti.
Dramatična sudbinska vezanost Sarajeva za 6. april učinila je da se ovaj datum smatra danom grada. Međutim, to se ponekad brka s rođendanom Sarajeva, što je potpuno pogrešno. Ima evropskih gradova koji dan grada slave na neki važan datum u njegovoj historiji, ali pritom dan grada ne izjednačavaju s rođendanom.
“Najraniji i najznačajniji izvor za proučavanje nastanka Sarajeva i njegovog najranijeg razvoja jeste Vakufnama Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine. Ta se godina uzima kao godina osnivanja Sarajeva. U tom dokumentu Sarajevo se naziva kasabom, a da bi jedno naselje dobilo status kasabe, bilo je potrebno da ima džamiju i naselje oko te džamije, kao i trg, tj. postojanje čaršije i održavanje sedmičnog pazarnog dana”, piše Behija Zlatar u knjizi Zlatno doba Sarajeva. U samoj je Vakufnami spomenuto da je ona napisana u mjesecu džumadel-ula 866. hidžretske godine, što odgovara periodu od 1. februara do 3. marta 1462. godine. Tada je službeno rođeno Sarajevo, koje je nastalo na teritoriji srednjovjekovnog sela Brodca. Međutim, prva javna ustanova i islamska građevina u Sarajevu bila je zavija na Bentbaši koju je Isa-beg Ishaković utemeljio još ranije, 1451. godine, a tek 1556. postaje tekija u punom smislu te riječi. Punih 105 godina ona djeluje kao gostinjac i imaret o kojem se brinu mevlevijski šejh i derviši.
Sarajevo, dakle, izrasta u grad izgradnjom tekije i otvorenom knjigom Kur’ana Časnog i Mesnevije Hazreti Dželaluddina Rumija. Možda upravo to nekome smeta, pa se zbunjuje kada umjesto polumjeseca i zvijezde na Bentbaši 1451. godine rođenje grada vidi uz crvenu zvijezdu partizanskog štaba iz 1945. Doduše, svako se ima pravo identificirati s čime god hoće, ali ne može tvrditi da je to historijski fakt.
Iz obilježavanja 6. aprila kao rođendana Sarajeva proizlazi da je Sarajevo staro 72, a ne 555 godina. Čak i ako se 6. april obilježava kao dan grada, jer je riječ o važnom datumu u historiji Sarajeva, to ne treba brkati s rođendanom. Ima i drugih važnih događaja u historiji grada, kad se Sarajevo kao feniks ponovo rađalo i dizalo iz pepela. Među njih svakako treba uvrstiti izgradnju Sarajeva nakon pohoda Eugena Savojskog, te traumatični odlazak osmanske uprave i dolazak Austro-Ugarske. Ne treba ni spominjati ulogu Gazi Husrev-begovog i Skender‑pašinog vakufa u urbanizaciji Sarajeva. Sve je to sudjelovalo u oblikovanju grada, ali se istinskim rođendanom Sarajeva treba smatrati dan donošenja vakufname Isa-bega Ishakovića.
Kao jedan od najkrvavijih sarajevskih ratnih dana ostao je upamćen 5. april. Tog je dana ubijeno 133 građana Sarajeva, među njima Suada Dilberović i Olga Sušić, po kojima Vrbanja most danas nosi ime. Međutim, netačno je da su te dvije djevojke prve žrtve napada na Sarajevo jer je toga dana, ranije, na istom mostu ubijen Muhidin Šabanović. Vjerovatno u želji da istaknu da meci nisu birali žrtve po nacionalnosti, što je tačno, ove su djevojke izabrane kao simbol početka stradanja.
Sutradan, 6. aprila 1992. godine Bosna i Hercegovina je doživjela svoje puno međunarodno priznanje s obzirom na to da su je kao međunarodni subjekt i nezavisnu državu priznale Evropska zajednica i Savezna Republika Njemačka, a dan poslije i Sjedinjene Američke Države.
Iako je Bosnu i Hercegovinu prije ovog datuma priznalo već nekoliko zemalja (Bugarska, Turska, Španija i Iran), šestoaprilsko međunarodno priznanje naše države dalo je zamaha stjecanju punog međunarodnog priznanja jer je poslije ovog datuma najveći dio zemalja svijeta priznao državu Bosnu i Hercegovinu. Kao subjekt međunarodnog prava imala je pravo da postane članica Organizacije UN, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, kao i članica svih drugih međunarodnih organizacija i agencija.
Šestoaprilsko međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine omogućilo je da naša zemlja 22. maja 1992. godine postane članicom Ujedinjenih naroda – Rezolucijom 757, čime je, kao sukcesor SFRJ, postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je ratificirala bivša Jugoslavija. Tada je, 6. aprila 1992., počela opsada Sarajeva, koja je u konačnici odnijela 11.541 života. Vojnici Jugoslavenske narodne armije ponovo su pred kapijama grada, ali ovog puta ne kao oslobodioci, već u ulozi u kojoj su bili fašisti 1941. godine. Pola stoljeća ranije ista ta Jugoslavenska narodna armija započela je akciju oslobađanja Sarajeva te je nakon žestokih borbi 6. aprila 1945. godine slomljen otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno. Doduše, kakva su krvava kola partizani priredili nakon oslobođenja građanima Sarajeva, još uvijek ostaje pod velom tajne, a ne bi trebalo tako biti. Uglavnom, od tada se 6. april slavio kao Dan oslobođenja, a devedesetih je preimenovan u Dan Grada Sarajeva.
