Dvotomna studija „Zvornik 1992–1995: Genocid na kapiji Bosne“, objavljena u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, na gotovo 1.400 stranica i sa više od 4.500 fusnota donosi najpotpuniju rekonstrukciju mehanizma nasilja uspostavljenog u Zvorniku od proljeća 1992. godine. U razgovoru za časopis „Bosna“, historičar dr. Muamer Džananović govori o ulozi SDB-a Srbije, dolasku paravojnih formacija, hapšenju i oslobađanju Legije, zločinima na Kula Gradu i u Bijelom Potoku, masovnoj grobnici Crni vrh te podatku da je na području Zvornika ubijeno ili nestalo najmanje 2.472 osobe, dok ukupni broj žrtava povezanih s ovim prostorom prelazi 7.000. Ovo kapitalno djelo predstavlja jednu od najvažnijih naučnih studija o genocidu u Istočnoj Bosni

U izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu objavljena je dvotomna studija „Zvornik 1992–1995: Genocid na kapiji Bosne“, jedno od najopsežnijih i najtemeljnijih naučnih istraživanja o sistematskim zločinima počinjenim u istočnoj Bosni i Hercegovini. Na gotovo 1.400 stranica, uz više od 4.500 fusnota i oslonac isključivo na primarne izvore, arhivsku i sudsku građu, vojne i policijske dokumente te stotine terenskih svjedočenja, autori dr. Muamer Džananović i dr. Elvedin Mulagić, rekonstruiraju cjelovit mehanizam nasilja uspostavljen u Zvorniku od 1992. godine.

Knjiga, nastajala punih deset godina, donosi detaljnu analizu političkih, vojnih i bezbjednosnih struktura uključenih u planiranje i izvršenje zločina, kao i sistematizirane podatke o 2.472 ubijene i nestale osobe, uključujući i stotine Zvorničana ubijenih u genocidu u Srebrenici.

Muamer Džananović je historičar i istraživač savremene bosanskohercegovačke historije, aktuelni direktor zaposlen na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. U svom naučnom radu fokusiran je na dokumentiranje ratnih zločina, Genocida nad Bošnjacima i institucionalnih mehanizama nasilja tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. Autor je i koautor više studija i istraživačkih projekata zasnovanih na arhivskoj i sudskoj građi, a njegov rad karakterizira metodološka preciznost i oslanjanje na primarne izvore.

BOSNA: Vojislav Šešelj 22. marta 1992. godine drži miting u Malom Zvorniku. Je li ono što je tada izgovarao bila najava zločina?

DŽANANOVIĆ: Važno je naglasiti da vojne i političke pripreme za zločine na području Bosne i Hercegovine, a posebno bosanskog Podrinja i Zvornika su počele puno ranije. One su u Zvornik intenzivirane još 1991. godine kroz uspostavljanje paralelnih struktura vlasti, naoružavanje, blokadu institucija i plansku militarizaciju prostora, pa i prvi miting pristalica Srpske radikalne stranke i Vojislava Šešelja u Malom Zvorniku još u augustu 1991. godine. Međutim, miting koji je Vojislav Šešelj održao 22. marta 1992. godine u Malom Zvorniku može se posmatrati kao jedno od posljednjih i vrlo otvorenih javnih istupanja na lokalnom nivou o tome šta se priprema i šta će se dogoditi već za petnestak dana.

Šešelj je na tom mitingu, organizovanom od strane Srpske radikalne stranke, glorificirao navodno junaštvo Srba, istovremeno otvoreno i brutalno dehumanizirajući Bošnjake. Tom prilikom je izjavio: “Očistićemo Bosnu od pagana i pokazaćemo im put koji vodi na istok, gde im je i mesto.” Takva izjava ne ostavlja prostor za različita tumačenja. Riječ je o eksplicitnom govoru mržnje koji zagovara nasilje, protjerivanje i isključivanje Bošnjaka s pojedinih prostora Bosne i Hercegovine.

Sličnu retoriku u to vrijeme podsticali su Radovan Karadžić i drugi lideri velikodržavnog projekta. Cilj takvog diskursa bio je dehumanizacija Bošnjaka kao jedne od ključnih etapa genocida. U slučaju Zvornika, ova retorika je imala funkciju uvoda u zločine: ona je pripremala lokalno stanovništvo i izvršioce da nasilje koje će uslijediti dožive kao legitimno i opravdano.

BOSNA: Kakva je bila uloga SDB-a Srbije u naoružavanju zvorničkih Srba?

DŽANANOVIĆ: Zvornik je, zbog svog geografskog položaja i razvijene mreže puteva, predstavljao svojevrsnu „kapiju“ između Srbije i sjeveroistočne Bosne. Upravo zbog toga bio je predmet ultimativnog interesa velikosrpskih nacionalista i jedan od ključnih strateških ciljeva u ranoj fazi realizacije velikodržavnog projekta.

Projekt naoružavanja formacija SDS-a u Bosni i Hercegovini vodio je SDB Srbije. Dokazi prezentirani u knjizi jasno ukazuju na rukovodnu ulogu struktura SFRJ i Srbije, a posebno SDB-a Srbije, u organizovanju, naoružavanju i logističkoj podršci opremanja i angažovanja tzv. paravojnih jedinica u Zvorniku tokom 1991. i 1992. godine. Ovi procesi nisu bili spontani niti lokalno inicirani, već su bili dio šire, centralizovane i planski vođene operacije.

Uloga kadrova SDB-a Srbije u događajima u Zvorniku u tom periodu potvrđuje ključnu povezanost između političko-vojnih struktura Srbije i kasnijih struktura samoproglašene Republike Srpske u izvođenju vojnih operacija na ovom prostoru. Posebno ilustrativan primjer predstavlja imenovanje Marka Pavlovića, kadra SDB-a Srbije, na ključne funkcije unutar lokalnih vojnih struktura u Zvorniku, kao i njegov angažman u deportaciji zvorničkih Bošnjaka i organizaciji izvršenja drugih zločina.

Formiranje i angažovanje tzv. paravojnih jedinica bilo je centralizovano i profesionalizovano kroz sistematsku obuku, logističku podršku i vođenje operacija. Jedinice poput Srpske dobrovoljačke garde, Crvenih beretki, Belih orlova, Žutih osa i drugih imale su ključnu ulogu u izvršenju ratnih zločina u prvoj polovini 1992. godine, posebno u fazi nasilnog preuzimanja vlasti i masovnih progona civilnog stanovništva. Njihovo formiranje i djelovanje nije bilo moguće bez podrške državnog aparata. Operativno rukovođenje tim strukturama vršili su Jovica Stanišić i Franko Simatović, veoma bliski saradnici Slobodana Miloševića. Dokazi izvedeni i predočeni kroz suđenja pred međunarodnim sudovima, a koji su detaljno predstavljeni u knjizi, potvrđuju postojanje sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata u kojem su učestvovali brojni visoki politički, vojni i policijski lideri Srbije, “Republike Srpske” i “Republike Srpske Krajine”. Ključni cilj tog poduhvata u Bosni i Hercegovini bio je nasilno uklanjanje i protjerivanje Bošnjaka i bosanskih Hrvata s teritorija koje su bile planirane da postanu dijelom “Republike Srpske”. U tom kontekstu, Zvornik je bio jedan od prvih i najbrutalnijih primjera kako je taj sistem funkcionisao u praksi.

BOSNA: Spremaju li uopće Bošnjaci odbranu i na koji način, ako se zna da je JNA već do tada podijelila više od 50 hiljada komada oružja?

DŽANANOVIĆ: Organizacija odbrane Zvornika bila je ozbiljno opterećena unutrašnjim političkim problemima, prije svega unutar općinskog odbora SDA. Taj odbor bio je duboko podijeljen između dviju struja koje su predvodili Abdulah Pašić i Asim Juzbašić, što je iziskivalo i uključivanje samog vrha stranke u pokušaju da se ti problemi prevaziđu. Ove unutarstranačke podjele imale su vrlo konkretne i teške posljedice po organizaciju odbrane od okupacije i agresije. Kao ilustrativan primjer iznijeću jedan slučaj.

Naime, sredinom marta 1992. godine predsjednik Skupštine opštine Zvornik Abdulah Pašić, na sastanku s aktivistima organizacije odbrane Zvornika i sjeveroistočne Bosne Sakibom Halilovićem i Vahidom Karavelićem, odbio je njihov prijedlog da se poduzmu mjere za organizaciju odbrane Zvornika. Tom prilikom je iznio stav da će tenkovska jedinica JNA s Dubrava kod Živinica koja je bila razmještena u Zvorniku odbraniti Zvornik. Takav stav pokazuje ozbiljno nerazumijevanje stvarne uloge i političkog pozicioniranja JNA u tom periodu.

Slično postupanje Abdulah Pašić je pokazao i ranije, u decembru 1991. godine, kada je ignorisao zahtjev bošnjačkih predstavnika mještana Međeđe da se spriječi razmještaj jedinice JNA u objekt osnovne škole u Sapni. Umjesto da se taj zahtjev razmatra u okviru legalnih općinskih struktura, pitanje je na kraju dodijeljeno na odlučivanje jednom od ključnih kadrova SDS-a u Zvorniku, čime je faktički omogućeno dalje jačanje vojno-političkog prisustva JNA na tom prostoru.

Posebno je indikativan podatak da je tek neposredno pred okupaciju Zvornika, 6. aprila 1992. godine u kasnim popodnevnim satima, osnovan Krizni štab Opštine Zvornik. Krizni štab činili su općinski funkcioneri, a njime je rukovodio Abdulah Pašić. Štab je dobio zadatak da izvrši procjenu sigurnosne situacije i poduzme mjere na organizovanju odbrane Zvornika. U zaključcima sa sastanka, pored ostalog, naloženo je formiranje tzv. muslimanskog pregovaračkog tima za podjelu općine Zvornik i intenziviranje priprema za odbranu.

Drugi sastanak Kriznog štaba održan je narednog dana. Tada je donesena odluka da se izvrši podjela naoružanja SJB Zvornik za rezervni sastav policije i da se poduzmu mjere u svrhu odvraćanja nadolazećeg napada na Zvornik. Međutim, važno je naglasiti da su te odluke donesene tek nakon što je formirana SJB tzv. Srpske opštine Zvornik i nakon što je izvršeno otuđenje većine naoružanja MUP-a Zvornik. U trenutku kada je JNA već ranije podijelila desetine hiljada komada oružja srpskom stanovništvu i “paravojnim” strukturama, ovakvi zakašnjeli i ograničeni potezi nisu mogli predstavljati stvarnu i efikasnu pripremu za odbranu, već prije refleks institucionalnog kašnjenja i političke dezorijentacije uoči same okupacije.

BOSNA: Koje sve srpske paravojne formacije dolaze u Zvornik i šta su tamo radile?

DŽANANOVIĆ: U aprilu 1992. godine razmještanje paravojnih jedinica u Zvorniku predstavljalo je dio šire strategije uspostavljanja potpune kontrole nad ovim područjem. Obrazac njihovog angažovanja, koji je uključivao direktnu ili posrednu involviranost političkih i bezbjednosnih struktura iz Srbije i Bosne i Hercegovine, potvrđuje da su ovi događaji bili rezultat koordinacije na najvišem nivou.

Nakon što su ove snage uspostavile potpunu kontrolu nad susjednom Bijeljinom, okupacija Zvornika započela je 8. aprila 1992. godine. Srpska dobrovoljačka garda, predvođena Željkom Ražnatović Arkanom, uz podršku Jugoslovenske narodne armije i drugih “paravojnih” jedinica iz Srbije, te uz učešće TO tzv. Srpske opštine Zvornik, izvršila je 8. i 9. aprila 1992. godine okupaciju cjelokupnog gradskog dijela Zvornika. Tokom same okupacije počinjeni su brutalni i masovni zločini nad civilnim stanovništvom. Oni su obuhvatali masovne egzekucije, premlaćivanja, silovanja, prisilne deportacije, mučenja, kao i organizovano uklanjanje i prikrivanje tijela ubijenih. Nasilje nije bilo incidentno, nego sastavni dio metode okupacije i zastrašivanja.

U periodu od aprila do juna 1992. godine u Zvorniku je uslijedilo sistemsko počinjenje zločina nad preostalim bošnjačkim stanovništvom. Kroz koordinisanu kampanju raznih jedinica, bošnjačko stanovništvo je masovno hapšeno, torturisano, zatvarano u logore, mučeno i ubijano. Svjedočenja preživjelih i brojni drugi dokazi dokumentuju monstruozne oblike mučenja i masovne egzekucije, naročito u zatočeničkim objektima i logorima. Žene su bile masovno izložene silovanjima i drugim oblicima seksualnog nasilja, dok ni muškarci nisu bili pošteđeni tog oblika zločina. Zvornik je, kao ključno komunikacijsko čvorište, postao epicentar masovnih i sistematskih zločina, što potvrđuje i veliki broj ubijenih i nestalih žrtava.

BOSNA: Zanimljiv je podatak u knjizi o tome kako su bošnjački intelektualci dezavuirali narod kada su u pitanju pripreme za rat. O čemu je riječ?

DŽANANOVIĆ: Pojedini bošnjački intelektualci, javne ličnosti i društveni autoriteti uoči Agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i u njenim ranim fazama, umanjivali su stvarnu opasnost koja se nadvijala nad bošnjačkim narodom. U javnom prostoru često su slali poruke smirivanja, uvjeravajući građane da do rata neće doći, da nema razloga za strah ili da će eventualni sukobi biti kratkotrajni i ograničeni.

Takav diskurs, iako često motiviran željom da se izbjegne panika, objektivno je djelovao dezavuirajuće. Umjesto pripreme i budnosti, kod dijela stanovništva stvorio je lažni osjećaj sigurnosti, u trenutku kada su agresija i masovni zločini već bili planski pripremani. Knjiga upravo na tim primjerima pokazuje koliko su pogrešne procjene i javne poruke imale ozbiljne posljedice po nespremnost naroda da se suoči s nadolazećim nasiljem.

Ta pojava nastala je kao rezultat snažnog propagandno-psihološkog djelovanja JNA, SDB Srbije i drugih organa koji su djelovali u službi velikosrpskog projekta. Paralelno s tim, dodatni problem predstavljalo je djelovanje pojedinaca i struktura bosanske provenijencije koje su, svjesno ili nesvjesno, radile u korist tog projekta, relativizirajući prijetnju, umanjujući opasnost i uvjeravajući građane da do otvorenog nasilja neće doći.

Posljedica tog dezavuiranja bila je duboka društvena paraliza. Umjesto pravovremene pripreme i mobilizacije u cilju zaštite stanovništva, velik broj ljudi ostao je pasivan, nespreman i bez osnovnih mehanizama samoodbrane. U kombinaciji s već provedenim procesima razoružavanja i institucionalnog sloma, ovakvo psihološko stanje dodatno je olakšalo realizaciju okupacije i masovnih zločina.

BOSNA: Kakva je bila uloga Fadila Banjanovića Bracike u tim danima tik pred agresiju?

DŽANANOVIĆ: Fadil Banjanović Bracika nakon agresije svjedočio je u više postupaka pred ICTY-em o događajima u Zvorniku, a na osnovu njegovih, ali i drugih svjedočenja moguće je izvršiti rekonstrukciju određenih događaja i sagledati ulogu pojedinih ličnosti u tom periodu.

Iz dostupnih izvora proizilazi da je sredinom aprila, zajedno s Pejićem, posjetio Zvornik i Mali Zvornik. Njegova uloga u spašavanju većeg broja stanovnika Kozluka i Šepka nije sporna, pri čemu je organizovano protjerivanje stanovništva u tom trenutku predstavljalo svojevrsnu beneficiju, imajući u vidu masovne i brutalne zločine koji su tada već činjeni u Zvorniku i njegovoj okolini.

Istovremeno, činjenica je da je Banjanović često prisustvovao sastancima ili zajedno sa srpskim predstavnicima obilazio bošnjačka sela, pri čemu je stanovništvo ubjeđivano da preda oružje uz uvjeravanja da neće biti nikakvih problema. Takvi obrasci ponašanja zabilježeni su, između ostalog, na sastanku u Malešiću, kao i prilikom dolazaka u Klisu i okolnim selima. Ovaj fenomen u knjizi nije dublje istraživan, već je konstatovan na osnovu dostupnih izvora i svjedočenja. Pitanje da li je to morao činiti, da li je u to zaista vjerovao ili je djelovao pod pritiskom okolnosti, ostavljeno je čitateljima na sud.

BOSNA: Osmog aprila 1992. godine u Zvorniku je uhapšen Milorad Ulemek Legija. Prema nekim navodima sa njim je bio i Zvezdan Jovanović. Zašto je pušten i ko je stajao iza te odluke?

DŽANANOVIĆ: U jedan sat 8. aprila 1992. godine, na barikadi na Vidakovoj Njivi u Zvorniku, uhapšena su četiri naoružana vojna lica u putničkom motornom vozilu Mercedes 123, žute boje. Uhapšeni su predati organima SJB Zvornik i pritvoreni u prostorijama stanice. Pretresom i legitimisanjem utvrđeno je da su među uhapšenima bili Vojin Vučković zvani Žućo, njegov brat Dušan Vučković zvani Repić i Milorad Ulemek Legija. Prema izvorima četvrto lice bio je Miroslav Bogdanović, dok neki izvori kazuju da je riječ o Zvezdanu Jovanoviću.

Uhapšeni su bili opremljeni dugim i kratkim naoružanjem, fantomkama, potkraćenim rukavicama, žicom za davljenje i drugom opremom karakterističnom za specijalne i paravojne formacije. Vučkovići su kod sebe imali članske kartice SČP-a i SRS-a te su izjavili da im je Vojislav Šešelj vođa. Milorad Ulemek Legija posjedovao je vojnu knjižicu iz koje je bilo vidljivo da je pripadnik vojne pošte Pančevo. U izjavi su naveli da ih je uputio pukovnik Nedeljko Bošković te da su bili na putu na sastanak s Željkom Ražnatovićem Arkanom u hotel „Jezero“ u Malom Zvorniku.

Načelnik kriminalističke službe SJB Zvornik Fadil Mujić naveo je da je oko 11 sati 8. aprila zaprimio telefonski poziv Marka Pavlovića, koji mu je saopćio da u Malom Zvorniku drži zatočeno nekoliko desetina Bošnjaka te predložio razmjenu za četvoricu zarobljenika. Mujić dalje navodi da je oko 13 sati zaprimio poziv pukovnika Nedeljka Boškovića, koji se predstavio kao načelnik Vojne policije Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, raspitivao se za Legiju i zahtijevao da zarobljenici budu pušteni.

Prema Mujićevim navodima, i general Savo Janković je u više navrata kontaktirao SJB Zvornik po istom osnovu. Mujić tvrdi da je, nakon početka napada na Zvornik u popodnevnim satima 8. aprila, uz saglasnost načelnika SJB i Abdulaha Pašića, zarobljenike prebacio službenim vozilom do brane na hidrocentrali, odakle su prešli na teritoriju Srbije. Nakon toga, prema njegovom iskazu, njega je uhapsio Marko Pavlović.

S druge strane, Asim Alić iznosi bitno drugačiju verziju događaja. Prema njegovim tvrdnjama, Mujić je samovoljno prevezao i oslobodio zarobljenike, navodno u zamjenu za svoj nesmetan prolazak u treće zemlje. Ovakvu verziju dodatno potkrepljuje i izjava Vojina Vučkovića, koji navodi da je Mujić postigao dogovor s Nedeljkom Boškovićem o prebacivanju pritvorenika u Mali Zvornik, dok je zauzvrat porodica Fadila Mujića prebačena u Srbiju.

Ono što se iz svih dostupnih izvora može sa sigurnošću zaključiti jeste da oslobađanje Milorada Ulemeka Legije i ostalih uhapšenih nije bilo rezultat regularne policijske ili sudske procedure, već posljedica snažnih pritisaka vojnih i bezbjednosnih struktura povezanih sa Srbijom. Činjenica da su u proces oslobađanja bili uključeni visoki oficiri JNA, kao i lokalni i republički kadrovi SDS-a, jasno ukazuje da je odluka donesena izvan Zvornika i izvan nadležnosti lokalnih organa vlasti. Ovaj slučaj ilustrira stepen kontrole i uticaja koji su političko-vojne strukture Srbije imale nad događajima u Zvorniku u prvim danima agresije, ali i potpunu paralizu legalnih institucija koje, i kada su formalno hapsile pripadnike “paravojnih” formacija, koje će poslije činiti stravične zločine, nisu imale stvarnu moć da ih zadrže ili procesuiraju.

BOSNA: Kula Grad. Šta se tamo dešavalo? Iznosite stravičan podatak o Bošnjacima koji su nakon pada živi bacani sa tvrđave.

DŽANANOVIĆ: Napad na Kula Grad započeo je istog dana kada i napad na Zvornik, 8. aprila 1992. godine. Tog dana se na Kula-Grad sklonilo između 5.000 i 6.000 Bošnjaka iz gradskog dijela Zvornika, bježeći pred masovnim zločinima koji su već bili započeli u gradu.

Tenkovske jedinice JNA započele su intenzivno granatiranje Kula-Grada, pri čemu je ubijeno više osoba. Kula-Grad je granatiran s vatrenih položaja na teritoriji Srbije – iz pravca Vila, Vlaških Njiva, Brda Orlovine, vojne kasarne u Malom Zvorniku i Gučeva u Banji Koviljači. Dodatno je djelovano i s položaja u Čelopeku, kod Hidrocentrale „Zvornik“ i s drugih tačaka. Granatiranje je vršeno iako se na Kula-Gradu u tom trenutku nalazio veliki broj civila, uključujući žene, djecu i starije osobe.

Utočište izbjeglom stanovništvu pružile su manje jedinice Patriotske lige Bosne i Hercegovine raspoređene na Kula-Gradu. Samir Ništović navodi da je riječ o približno 150 pripadnika, što je važno naglasiti kako bi se izbjegle netačne tvrdnje o nekakvom masovnom ili ozbiljno organizovanom vojnom otporu, koji u realnosti nije postojao.

Nakon više neuspješnih pokušaja, ojačane vojne i policijske velikosrpske snage pokrenule su odlučujući napad na Kula-Grad ujutro 26. aprila 1992. godine. U vrijeme napada, teška artiljerijska vatra sa srbijanske obale Drine bila je usmjerena i na Kula-Grad i na Divič. U zauzimanju Kula-Grada učestvovala je 72. specijalna (gardijska) brigada JNA iz Pančeva, pod komandom potpukovnika Milorada Stupara, kao i druge jedinice JNA. Nakon ranijih neuspjeha, Komanda 1. vojne oblasti JNA naredila je angažman specijalnih snaga. Operacijom okupacije Kula-Grada rukovodila je Operativna grupa „Drina“ JNA iz Srbije, dok je neposrednim borbenim dejstvima rukovodio potpukovnik Stupar. Pored jedinica JNA, u napadu su učestvovali i Beli orlovi, Gogićevci, vojne i policijske snage tzv. Srpske opštine Zvornik i druge formacije.

Nakon zauzimanja Kula-Grada počinjeni su stravični zločini. Jedan od najmonstruoznijih zločina, koji se navodi i u knjizi, odnosi se na masovna ubistva Bošnjaka na samoj tvrđavi. U tvrđavi je zatečeno devet mladića Bošnjaka u donjem vešu, među kojima su bila i dvojica braće, Hajrudin i Mevludin Dedić iz Srpske Varoši. Pripadnici srpskih snaga naredili su im da se jedan po jedan penju na prozor tvrđave, nakon čega su ih gurali u ambis provalije. Pored toga, zabilježeni su i drugi stravični zločini. Svjedokinja koja se krajem aprila 1992. godine još uvijek nalazila u gradskom dijelu Zvornika svjedoči da je bila očevidac vučenja tri zavezana tijela Bošnjaka automobilom iz pravca Kula-Grada prema centru Zvornika.

Važno je naglasiti i da je Zvornik bio grad u kojem su pojedini komšije, uprkos općem teroru, pomagale Bošnjacima, a neki su zbog toga i pogubljeni. Nakon opisanih zločina, zabilježene su i rijetke, ali važno za naglasiti, velike geste ljudskosti.

BOSNA: U decembru 1992. godine objavljeno je da je Zvornik „očišćen“, grad u kojem su Bošnjaci činili oko 60 posto stanovništva. Šta ta formulacija zapravo znači?

DŽANANOVIĆ: Branko Grujić, predsjednik tzv. Srpske opštine Zvornik, 19. septembra 1994. godine javno je izjavio da u Zvorniku ima još pet Bošnjaka. Ta izjava jasno pokazuje razmjere nasilnog demografskog sloma bošnjačkog stanovništva u gradu u kojem su prije agresije činili većinu. Još eksplicitniji je pomenuti dokument iz decembra 1992. godine u kojem je Drinski korpus VRS konstatovao da je “Zvornička opština oslobođena od strane Turaka, dolaskom na njen teren od strane paravojnih organizacija, posebno Arkana i njegovih ljudi. Opština je imala 60% turskog življa i sada je očišćena, i etnički čista sa srpskim življem“, uz posebno naglašavanje doprinosa Marka Pavlovića, pukovnika JNA Tačića i drugih lica. Ovakva formulacija predstavlja otvoreno priznanje nasilnog “uklanjanja” bošnjačkog stanovništva i ne ostavlja prostor za drugačije tumačenje.

U tom kontekstu, “čišćenje“, odnosno zločini u kojima je realizirana genocidna namjera u Zvorniku značilo je masovna ubistva, sistematske deportacije, zatočenja u logorima, mučenja, silovanja i trajno onemogućavanje potpunog povratka. Brojno bošnjačko stanovništvo gradskog dijela Zvornika je, kroz različite oblike izvršenja zločina, u potpunosti uklonjeno iz grada. Ne radi se o spontanom egzodusu, već o planskom i koordiniranom procesu čiji je cilj bio trajna promjena etničke strukture. Time su u Zvorniku ostvareni prvi i treći velikosrpski strateški ciljevi, ali i širi cilj sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata, koji je podrazumijevao eliminaciju bošnjačkog stanovništva s teritorija predviđenih za integriranje u Republiku Srpsku.

Izjave i dokumenti koji govore o „etnički čistom“ Zvorniku danas imaju posebnu dokaznu vrijednost, jer ne dolaze od žrtava, već od struktura koje su zločine planirale, provodile i administrativno verifikovale njihov ishod.

BOSNA: Ostaje zabilježeno da je u jednoj od zvorničkih džamija na mihrabu zaklana svinja. Koliko je islamskih sakralnih objekata uništeno na području Zvornika?

DŽANANOVIĆ: Na području Zvornika srušene su sve džamije i islamski vjerski objekti. To nije bio niz izolovanih incidenata, već planska i sistemska politika uništavanja islamskog sakralnog i kulturnog naslijeđa prisutna na širem prostoru Bosne i Hercegovine. U knjizi ovom pitanju posvećeno je posebno poglavlje upravo zato što razmjere i obrasci tog uništavanja jasno ukazuju na namjeru zatiranja tragova bošnjačkog postojanja na ovom prostoru.

Zabilježeni su brojni primjeri krajnjeg skrnavljenja vjerskih objekata, uključujući i slučaj u kojem je u jednoj od zvorničkih džamija na mihrabu zaklana svinja. Takvi postupci nisu imali nikakvu vojnu svrhu, već su predstavljali svjesno dodatno ponižavanje, vrijeđanje i dehumanizaciju Bošnjaka, kao i poruku da za njihovu vjeru, identitet i historijsko prisustvo u Zvorniku više nema mjesta. Postoje i dokazi da su tokom i nakon rušenja džamija sa razglasa puštane četničke i ekstremno nacionalističke pjesme, što dodatno potvrđuje da se radilo o ritualizovanom nasilju nad vjerskim simbolima. Džamije na okupiranim područjima su sistematski rušene do temelja, dok su one na prostoru Sapne granatirane i teško oštećene.

Na mjestima gdje su džamije srušene, prostor je svjesno prenamijenjen kako bi se izbrisalo svako sjećanje na njihovo postojanje. Veći broj njih je obnovljen nakon agresije.

BOSNA: Bijeli Potok je najteži ratni zločin počinjen u Zvorniku 1992. godine?

DŽANANOVIĆ: Zločin počinjen nakon razdvajanja vojnosposobnih muškaraca i starijih maloljetnika od ostalih civila na Bijelom Potoku 1. juna 1992. odnosno zločina nad Bošnjacima petkovačkog kraja predstavlja najteži i najmasovniji pojedinačni zločin počinjen u Zvorniku tokom 1992. godine i jedan od najjasnijih primjera realizacije genocidne namjere nad Bošnjacima u tom periodu. Riječ je o planski pripremanom i sistematski izvršenom zločinu, iza kojeg su stajali rukovodstvo tzv. Srpske opštine Zvornik te njene vojne i policijske strukture.

U periodu od aprila do kraja maja 1992. godine provedene su opsežne pripreme za protjerivanje i zatočenje Bošnjaka iz Đulića, Klise i okolnih sela. Te pripreme kulminirale su 1. juna 1992. godine, kada je izvršeno masovno sprovođenje stanovništva iz Klise i drugih naselja, te njihovo dovođenje u Bijeli Potok. Na tom mjestu izvršeno je sistematsko razdvajanje muškaraca od žena i djece. Žene i djeca su potom protjerani prema Kalesiji, dok su muškarci prevezeni i zatočeni u logor TŠC „Karakaj“.

Zatočenici u TŠC „Karakaj“ bili su izloženi višednevnim, izuzetno teškim torturama i masovnim ubijanjima. Tokom pet dana zatočenja vršena su svakodnevna premlaćivanja, mučenja i likvidacije. Posebno je važno naglasiti da su mnogi logoraši podlegli i uslijed nametnutih nehumanih uslova zatočenja, prije svega zbog ekstremne pretrpanosti prostorija i nesnosne toplote, što je dovodilo do gušenja.

Preživjeli zatočenici iz TŠC „Karakaj“ prebačeni su 5. juna 1992. godine u Dom kulture u Pilici, čime se proces zločina nije okončao. Naprotiv, 8. juna 1992. godine izvršeno je masovno strijeljanje preostalih preživjelih u tzv. ”Gerinoj klaonici“, što dodatno potvrđuje upornost i kontinuitet u realizaciji genocidne namjere. U tom završnom činu zločina ubijeni su svi preostali zatočenici, osim dvojice koji su nekako preživjeli strijeljanje.

U zločinu “Bijeli Potok” ubijeno je najmanje 631 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Tom broju treba dodati i nekoliko lica, čije smo identitete utvrdili, ubijena neposredno prilikom razdvajanja u Bijelom Potoku, kao i tokom i nakon protjerivanja iz Klise. Ukupan broj žrtava ovog zločina time je i veći, ali i ovaj minimalni broj jasno govori o njegovim razmjerama.

BOSNA: Šta je otkrila masovna grobnica Crni vrh?

DŽANANOVIĆ: Prije svega, važno je naglasiti da brojne porodice žrtava i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih ubijenih ili nestalih na području Zvornika u periodu 1992–1995. godine. Proces traženja i identifikacije žrtava još uvijek nije završen, što dodatno govori o razmjerama zločina i sistematskom prikrivanju njegovih tragova.

Crni vrh je sekundarna masovna grobnica otkrivena na području općine Zvornik. Iskopavanja su započela u julu 2003. godine i već drugog dana bilo je jasno da se radi o izuzetno velikoj grobnici. Kako je tada svjedočio Derek Congram, već u ranoj fazi ekshumacija bilo je evidentno da se u grobnici nalazi više od 600 tijela ubijenih osoba.

Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe, Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, iz masovne grobnice Crni vrh ekshumirano je ukupno 629 posmrtnih ostataka. Po tom aspektu, Crni vrh predstavlja najveću masovnu grobnicu do sada otkrivenu na prostoru Bosne i Hercegovine.

Forenzička i istražna dokumentacija pokazala je da se radi o sekundarnoj grobnici, u koju su tijela žrtava naknadno premještana radi prikrivanja zločina. Žrtve su u Crni vrh prebačene sa dva groblja, odnosno iz tri primarne masovne grobnice u mjestu poznatom kao Šahbegovići (Grbavci). Do danas je identifikovano 449 žrtava iz masovne grobnice Crni vrh. Od tog broja, najmanje 315 identifikovanih žrtava direktno je povezano sa zločinom „Bijeli Potok”.

BOSNA: Koliko je ukupno Bošnjaka ubijeno na području Zvornika tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu?

DŽANANOVIĆ: Na osnovu sistematskog istraživanja predstavljenog u knjizi, a posebno u prilogu pod naslovom „Pregled žrtava zločina: Ubijeni i nestali na području općine Zvornik u periodu 1992–1995“, utvrđeno je da su na području Zvornik u periodu od 1992. do 1995. godine ubijene ili nestale najmanje 2.472 osobe. U prilogu knjige ti podaci su tabelarno predočeni, uz identitete žrtava, osnovne podatke o prebivalištu i okolnostima zločina. Ovaj broj uključuje i 392 Zvorničanina ubijena u Genocidu u Srebrenici i oko nje 1995. godine, jer je većina tih osoba ubijena upravo na teritoriji Zvornika.

Riječ je o osobama koje su prije agresije 1992. godine živjele u Zvorniku, a koje su tokom 1992. i 1993. godine protjerane sa zvorničkog područja prema južnim donjopodrinjskim enklavama, a potom 1993. godine u Srebrenicu. Nakon što su prethodno preživjele zločine u zvorničkim enklavama, Cerskoj i Konjević-Polju, te opsadu Srebrenice, ubijene su u masakrima tokom jula 1995. godine,

Važno je naglasiti da broj od 2.472 žrtve ne predstavlja konačan podatak. Više poglavlja knjige pouzdano argumentuju da potpuni obuhvat svih žrtava još uvijek nije moguć, posebno kada je riječ o zbjegovima civilnog stanovništva koji su se tokom 1992. i 1993. godine probijali preko Crnog vrha prema teritoriji Tuzlanskog okruga pod kontrolom ARBiH, kao i o osobama ubijenim ili nestalim prilikom prelaska graničnih prijelaza. U tim slučajevima, uprkos velikom istraživačkom naporu, nije bilo moguće prikupiti potpune podatke, jer su žrtve dolazile iz gotovo svih donjopodrinjskih općina koje su do početka 1993. godine činile jedinstven prostor pod kontrolom ARBiH.

Uzevši u obzir da je na području Zvornika ubijeno, nestalo i u masovne grobnice ukopano oko 70 posto žrtava Genocida u Srebrenici 1995. godine, te da je u periodu 1992–1995. na području općine Zvornik ubijeno ili nestalo preko 2.000 žrtava, uglavnom Bošnjaka, dolazi se do zaključka da je na prostoru općine Zvornik tokom agresije 1992–1995. godine ubijeno ili nestalo više od 7.000 uglavnom bošnjačkih civila.

Zvornik je time postao lokalna zajednica s najvećim brojem ubijenih i nestalih civilnih žrtava na svom teritoriju u Bosni i Hercegovini, čime se potvrđuje njegova uloga kao epicentra Genocida nad Bošnjacima u periodu 1992–1995. godine i jedne od ključnih geografskih tačaka masovnih zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije krajem 20. stoljeća.