Nisu to samo građevine preko rijeka i planina. To su nečije ruke ispružene kroz vrijeme, znak da je netko jednom vjerovao u susret, u mir, ljubav, u zajedništvo. Tiho šapuću, pozivaju na druženje s jedne obale drugoj. Svaki most, ma koliko star i oronuo u sebi nosi otkucaje srca onih koji su ga gradili. Poklonjeni Bosni, zidali su ih ne samo malterom i željezom, nego su ugradili u njihovu dušu čarobna zrnca ljubavi koja spajaju korake što prolaze. U toj želji ostavljena je tiha molitva, kao amanet generacijama koje dolaze:
Ne ruši ono što povezuje. Ne gasi svjetlo koje pokazuje put

Bože, koliko prelijepa i s koliko je mostova okićena ta zemlja…

Starih i novih, kamenih, drvenih, metalnih, šumskih, gradskih, seoskih… svaki od njih nosi priču, nosi povijest. Neki su tiho srasli s vremenom, urezani u stijene rijeka i planina, drugi blistaju starim – novim sjajem, povezavši daleke krajeve, spajajući ljude s obje strane. I dok ti mostovi prelaze rijeke, doline i dolaze do vrhova, čini se kao da još jedan nedostaje.

Most prema Nebu. Jedan koji bi mogao spojiti zemlju sa zvijezdama, onaj koji ne bi bio od drveta, betona ili čelika, već od svjetlosti, sna i vjere. Taj most, kad ga smislimo, bio bi onaj koji spaja ne samo ljude, već i snove, želje, našu težnju da premostimo različitosti, svaki problem, prostor i vrijeme. Nazvat ćemo ga Nebeski most, čist, čišći od najbistrije vode koja teče ispod njih, jer ispod njega teku naša dobra djela, dobre duše, nošene svjetlom svaka ista onoj ispred i onoj iza nje.

Pa krenimo, zamisli male drvene mostiće obrasle lijanama bršljana, u tišini šumskog proplanka koju remeti cvrkut ptica u ranojutarnje sate. Toliko glasno pjevaju da se pjesma razlama do deset sela, zapravo ne znaš svađaju li se ili veselo bude jedna drugu.

Sunce kao da je prihvatilo njihovu igru, svjetlosnim zrakama pleše po površini vode pa između grana i izrasle trave oko obale obasjava stazice koje vode do njih, a mostići, sazreli od vremena lebde nošeni vjetrom što se u njegovoj igri klate lijevo desno između proplanaka. Oni hrabrijeg srca prelaze i prepuštaju se milosti vjetra, a on kao da osjeti zrnce straha jače zapuše, zanjiše mostić i njih na njemu. Vragolast, nepredvidljiv, voli uzbuđenje što ga stvara u naletima. Neki mostovi su pak čvrsto ukorijenjeni, stari kao ona sama, jednostavni, živi i rastu s vremenom jer su od šumskog korijenja koje se pruža preko potoka i manjih rječica što napajaju žedna šumska stvorenja. Tako su čudesno lijepi, svaki most kao da skriva čaroliju, jedinstveni u svom obliku, a opet povezani nevidljivim nitima prošlosti. Oni kameni nose svoje priče, šapatom ispričane kroz vjekove. Neke glasnije od drugih.

Nisu to samo građevine preko rijeka i planina. To su nečije ruke ispružene kroz vrijeme, znak da je netko jednom vjerovao u susret, u mir, ljubav, u zajedništvo. Tiho šapuću, pozivaju na druženje s jedne obale drugoj. Svaki most, ma koliko star i oronuo u sebi nosi otkucaje srca onih koji su ga gradili. Poklonjeni Bosni, zidali su ih ne samo malterom i željezom, nego su ugradili u njihovu dušu čarobna zrnca ljubavi koja spajaju korake što prolaze. U toj želji ostavljena je tiha molitva, kao amanet generacijama koje dolaze:
Ne ruši ono što povezuje. Ne gasi svjetlo koje pokazuje put.

Srušiti most znači oteti budućnosti ljubavima, mogućnost susreta mladih i sjećanja starih na izmaku svojih godina, koji žive za proživljene uzdahe iz mladosti. Grijeh je to, ne prema kamenu, već prema dušama koje su ga s ljubavlju izgradile, dušama koje ga laganim korakom prelaze, ushićene, na njemu su se pronašle, zagrlile i pomirile.
Zato čuvajmo mostove i one vanjske i one unutar nas.

Svaki od njih, ma koliko skroman bio, dio je jedne velike priče, priče o snovima, ljubavima što ne poznaju granice. I danas stoje uspravno, ponosni, drži ih snaga snova i ljubavi onih koji su ih stvarali. Nisu to mostovi od kamena, to su mostovi od srca, sagrađeni da spajaju duše.

Jedan takav veličanstven je Stari most, most nad mostovima, kruna svih stvarnih i zamišljenih prijelaza, možda baš kao onaj Nebeski most s početka priče, spleten od nedosanjanih snova, kamena i molitava. Kad je pao, nisu ga samo ljudi oplakivali, oplakivale su ga i vile Neretve.

Uživale su one spokojno odmarati se pod njegovim nogama, pletući sebi najljepšu, mirisnu postelju od cvijeća i mekane trave. Ležeći na toj raskošnoj postelji, promatrale bi zlaćani zalazak sunca kako nebo polako obavija toplim nijansama. Nakon što bi se spustilo čarobno predvečerje, dok bi prve zvjezdice sramežljivo treperile, prosute po beskrajnom nebeskom svodu poput kristala, njihova je čarolija polako jenjavala, odlazile su na počinak.

Tada bi poput tajanstvenih čuvarica noći svojom magičnom svjetlošću kristala zvjezdice počele zrcaliti mjesečevu svjetlost po površini vode, stvarajući čarobne odsjaje. A uz tihi šapat pjeva sova što odjekuje u mraku, svijet bi se preobrazio u svjetlost i tišinu, gdje se snovi i stvarnost prepliću u savršenoj harmoniji, kao što se nebeski svod zrcali po površini vode.

Neki ljudi jednostavno ne vole ljepotu, noge Starog nisu izdržale, pao je.

Uznemirene uzletjele su vile u svojim smaragdnim haljinama što se nisu odvajale od rijeke, a kapljice vode su se kao suze prosipale sa njih, caklile se poput kristala sa krune koju su pokušavale vratiti Starom. Uzletjele su iz dubine, suzama svojim prale i vraćale na mjesto svaki kamen, čistile ga od boli, od zla, vjerujući da će samo dobro od sad pa zauvijek držati taj luk u visinama da krasi njeno zeleno srce. Kad ga sunce obasja, on se smije u vodi, zrcali se u njenom smaragdu, kao da zna, nije sam. Sretan, ima čuvare, tihe, vječne, vilinske čuvare, što ga štite snagom srca. I tako, nastavlja Stari kao svjetionik nade, kao uspomena i opomena ljudima, na ponos za sve vijeke vijekova.

Drugi most je sanjao smiješne snove, čobani su ga nazvali Ovčji brod. Sanjali su čobani da su kapetani na uzburkanim vodama što protiču ispod njegova tri luka.

Mostić se na pogled činio istrošen od vremena, oronuo. Mahovina se počela penjati uz njegova stopala, ali on se ne da, spaja obale preko rijeke Zalomke, on ima dušu.

Svakog proljeća, kad bi planine počele mirisati na svježu travu, čobani bi preko njega vodili stada ovaca na ispašu, a on bi tiho škrgutao od radosti, da može, ma poskočio bi sa ona svoja tri luka kao s tri noge za ovcama na ispašu. Pazio bi da se ne izgube. Volio je taj šušur, naguravanje i smijeh. Kamenčići što su se usitnili od vremena pod njihovim nogama poskakivali su od sreće. Iako je bio na kopnu, imao je i on svoje snove, sanjao je da je pravi brod da plovi morima, svakog je ljeta prevozio rijeke ovaca, pazio da ne padnu u more s njegovog pramca, prevozio je on šapat borova i zvuk vode što mu je stopala ispirala.

Očuvala ga je ljubav onih koji su ga prelazili, čobana, pasa, ovaca i djece što su se igrala na njegovim leđima i smijehom razbijala blejanje ovaca i šum rijeke. Obnavljala ga je radost djece, njihov smijeh je za njega bio čaroban, svaki kamenčić koji bi pao u vodu čarolija osmijeha bi izronila iz vode i postavila ga na mjesto s kojeg je skliznuo. A on pamti sva proljeća koja su prošla.

Oni su nečiji snovi i nade. Ma kako ih nazvali – drveni, čelični, viseći, kameni i ma kako izgledali jednostavni ili velebni svi mostovi povezuju ono što je bilo razdvojeno.

Te stare ćuprije, što su im kamene kocke izlizali koraci generacija prelazeći s jedne na drugu stranu, kao da im je to i bio zadatak, često su znale iznjedriti najveće ljubavne priče, iako, ako ih nisu čuvali od zlih pogleda znale su završiti u suzama, istrgnute iz srdaca ljubavnika. Na njima su se doticale ruke koje će kasnije zajedno kročiti kroz život, tu su se rađali osmijesi što su govorili više od stotinu riječi. Pogledi su se krišom tražili, sramežljivo zadržavali, sjajili od neizgovorenih osjećaja. Neka lagana čarolija nošena povjetarcem po površini mostova je nježno grlila prolaznike i držala ih grčevito u zagrljaju omamljene jer uvijek su s druge strane ćuprije slike bile ljepše.

Na ovoj su pak ćupriji lijepe djeve i kršni momci ašikovali, pod otvorenim nebom, dok je rijeka ispod njih tiho pričala priče onih prije njih. Jedna djevojka plahog pogleda, često bi šetala ćuprijom, tražeći mir. Pogled joj je bio tužan i spas je pronalazila gledajući vodu kako teče kao da odnosi i njezine brige. Duša joj je gorjela, kao da će iskočiti iz grudi, još su u njoj odzvanjale očeve riječi: „Vrijeme ti je, kćeri. Trebala si već pronaći ženika.“

Nije njezino srce nikoga odabralo. Svi prosci koji su dolazili činili su se kao da ne vide ono najvažnije, njezinu čežnju, njezin san. Za takvog se nije mogla udati. Zar bi se sve njezine želje trebale ugasiti, osmijeh izbrisati, ne, nije tako mogla živjeti, njezina vedra duša to joj nije mogla dozvoliti. Sigurno negdje postoji netko čiji su snovi slični njezinima.

Pa je ocu odgovarala: „Ima još vremena, oče!“

Jednog predvečerja, dok je stajala na mostu nad rijekom, grijale su ju posljednje zrake zalazećeg sunca, gledala je kako patke klize po vodi i veselo se vraćaju iz zaronjenih dubina, ispred nje pojavio se on.

Dolazio je s druge strane mosta. Koraci su mu bili sigurni, ali pogled nekako zamišljen, kao da nosi stotinu briga na leđima. Nije ona to znala, ali on je prehranjivao obitelj, dvije mlađe sestre i majku, oca je rano izgubio. Prodao nije ništa taj dan pa ga je teret neimaštine stiskao. Trebalo je kupiti sestrama nove opanke, a novaca nije bilo, pa su one istrošene morale nositi još neko vrijeme.

Njihovi su se pogledi sreli na pola puta, tik iznad vode. Bila je to kratka iskra ali dovoljna da u njezinim očima te noći zasvijetli jače od zvijezda.

Sutradan je poranila, san joj je bio nemiran. Kroz prozor sobe ugledala ga je, bio je u crnim hlačama i bijeloj košulji zavrnutih rukava, na nogama opanci, nosio je košaru punu povrća. Išao je na tržnicu, znala je. Poželjela ga je ponovno susresti, praveći se da je slučajno. Pošla je za njim. Nije ju zanimala njegova košara iz koje je izvirivalo nekakvo zeleno lišće. Željela je čuti njegov glas. Makar samo rečenicu. Morala je, to je bilo jače od nje, morala je čuti njegov glas. Ona prilazi tezgi: „Oprostite imate li jabuke?“ Osmjehne se blago, znala je da nema jer ih nije vidjela… Odmah ju je prepoznao, a iako mu je glas zatreperio, ostao je miran, brzo se sabrao, nasmiješio joj se te uspio izgovoriti: „Nemam jabuke, ali djevojka ako želi nabavit ću za nju.“

Nježno kako je samo ona to znala odgovorila mu je: „Bilo bi lijepo od Vas ako možete.“ Ostavio je sve i nestao u gužvi, nije ga uspjela pogledom pratiti, tek za minut iza leđa joj je došao s jabukama u rukama.

 „Sve za djevojku zlatne kose“, Rekao je.

 Srce joj je zatreperilo.

Bio je tamnokos, visok, stasit, s ramenima oblikovanim radom i tijelom koje je sunce označilo. Izgledao je kao da nosi zemlju na rukama, a zvijezde u očima.

I on je nju primijetio. Već odavno. Kako i ne bi. Svaki dan je prolazio pored njezinog dvora čiji prozori su gledali na most. Bila je djeva s najnježnijim pogledom u šoru, djevojka čiji je osmijeh proizvodio melodiju u njegovom srcu, a kosa lagano pokrivena prozirnom maramom što je lepršala iz nje, kao prve zrake izlazećeg sunca, odiše toplinom. Dugi uvojci blago su joj padali niz ramena, a par pramenova nošeni blagim povjetarcem veselo je plesalo uz njezino lice. I on bi plesao po njezinim taktovima, ali nije joj se usudio prići. Mislio je da je od onih imućnih, nedodirljivih, predodređenih za druge svjetove. A ona, bila je samo djevojka koja je u tišini sanjala ljubav.

Sanjala je dvorac pod zvijezdama, vrt pun latica najljepših ruža, koje pjevaju svojim đul mirisom i tajanstvenog mladića s osmijehom koji topi zime. Svaki put kad bi se probudila, osjećala bi da joj je srce korak bliže njemu, iako ga je samo naslućivala. Oduvijek je vjerovala je da negdje postoji netko čije srce kuca istim ritmom kao njezino. Nisu se pitali ko su ni otkuda dolaze. Nisu morali. Njihova srca već su sve znala, kad su se ruke dotaknule na mostu, svijet je za trenutak prestao disati, a onda zauvijek izmiješao boje. Svaki dan joj je na mostu pružio jabuku, a ona ih je odlagala na policu pored jastuka i mirisala prije spavanja.
I možda, baš na toj ćupriji, sudbina je odlučila povezati ovo dvoje kao i druge prije njih.

Na žalost neki mostovi pričaju tužne priče, nose tugu na svojim lukovima. Građeni da povežu Istok i Zapad, da spoje čaroliju, prenose više od ljudi, donose prah začina što pleše u zraku i škaklja nosnice mladih djeva koje u svojim malim drvenim kuhinjama, uz osmijeh i stid, te začine pretvaraju u ljubav, mirisima i okusima koji pričaju sami za sebe. U tim domovima, nitko ne odlazi gladan na put, jer ko jednom kuša te okuse, vraća se iznova i iznova.

A, Ćuprija i danas stoji kao iz starih zaboravljenih legendi, što stoljećima prkosi vodi i vjetru. Veličanstvena, sa svojih jedanaest lukova zakrivljenih poput jedanaest polumjeseca, a do nje vodi izlizani pokockani put, pored kojeg sramežljivo procvjeta pokoji cvijet. Nije to ona ruža iz snova mlade djeve što sanjaše ljubav obavijenu njezinim mirisom i stasitog junaka što čvrstim korakom dolazi s druge strane mosta s jabukom u ruci i osmijehom koji topi njezine zime, što sanja iste snove kao i ona. Snove su im srušili, oboje su ispratili u vječnost. Njezin dvor bijaše srušen, ruže počupane, kao da nije bilo snova, kao da nije bilo dvoje mladih što su sanjali zajedničke snove.

Prekinuše ljubav, iščupaše iz korijena, zbog sebičnih pogleda na boje, baciše sjenu na svjetlost njihove čežnje.

I danas se jutrima ćuprija budi obavijena izmaglicom kao da se sjenke vuku kroz tu maglu, sjenke nekih prošlih vremena prikrivajući sudbine što su bez glasa ostavile samo šapat za sobom, tako nježne, tako dobre plahe nevine duše, što su sanjale nedosanjane snove svojih skromnih želja, što su sanjale ljubav. Provlače se kroz njegove lukove što su se protezali od obale do obale, bojeći se da ne probude one koji su usnuli snove svoga doba. Lijepa neukrotiva rijeka svojim je zelenim suzama u tišini mirno klizila kroz te tužne i nesretne nijeme svjedoke, ispirala sudbine ljudi koji su tu živjeli i odnosila tihe odjeke što su još zvonili u noćima, kao da su zvijezde padale s neba i ostavljale tragove u vodi.

Nisu smjele uzburkati vodu, koja teče tako da ne dotiče dno, jer ga se boji. Zaboravljeni su njihovi koraci nošeni ljubavlju. Izbrisani, puni tuge, ostavljali su tihe otiske što još odzvanjaju u noći, a rijeka nije smjela plakati da ne probudi hiljade skrivenih priča što su u tišini zauvijek uspavane, čekajući da ih neko čuje.

Ponekad bi i sam kamen zaplakao, raspukao se od težine neizgovorenih osjećaja. Ali drži ih paučina što je ispod splela mrežu u kojoj čuva krikove što nisu s ovog svijeta, o kako tužno govori tišina.

Na žalost, možda bi bilo bolje da neke Ćuprije nikada nisu nikle iz snova arhitekata što su vjerovali da će njihova ljepota prevladati. Jer, uzdižući se u svojoj velebnosti, one su, poput oronulog starca što podnosi teret vremena, nosile nevidljive rane prošlih vijekova, tihe ali neizbrisive.

Mirsada Delić Šerifović rođena je u Zagrebu 1975. godine, magistrirala je Menadžment bankarstva osiguranja i financija na Međunarodnom Sveučilištu Libertas u Zagrebu i stekla naziv Magistar menadžmenta bankarstva osiguranja i financija. Dugi niz godina radila je kao bankarska savjetnica u Zagrebačkoj banci d.d. Od 2025. godine zaposlena je kao administrativna tajnica u Nacionalnoj koordinaciji Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – „Bošnjaci Zajedno!“