Agresija SAD i cionističkog entiteta na Iran i odvijanje rata, asimetričnim iranskim odgovorom udarima na tzv. Izrael i američke baze i interese po zemljama Zaljeva te djelomičnom blokadom, bolje rečeno kontrolom Hormuškog prolaza, izazvala je pomutnju u svjetskoj ekonomiji koja može imati široke i vrlo ozbiljne političke i sigurnosne posljedice

Cijena nafte i ukapljenog prirodnog plina, helija i umjetnih gnojiva, strateških energenata i proizvoda bitnih za poljoprivredu i industriju širom Azije, ali i ostatka svijeta skočila je vrtoglavo, a opskrbni su lanci otežani ili čak prekinuti, što ima ozbiljne reperkusije na proizvodnju, od čipova, do hrane. Svaki skok cijena, a cijena plina je porasla za 70 posto, izaziva lančanu reakciju povećanja gotovo svih cijena, katkada i neopravdanih, po logici očekivane inflacije koju proizvođači ugrađuju u svoju konačnu cijenu koštanja, uvećanu za povećane rizike i premije osiguranja. Skok cijena uzrokuje  i nestašice, posebno energenata i goriva.

Neki su promatrači već počeli uspoređivati trenutnu situaciju sa naftnim šokom iz 1973., a svi se slažu kako je inflatorni udar već premašio onaj iz perioda Covid krize 2020/21. Vlade se na različite načine nose sa krizom, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i ograničenjima tzv. tržišne ekonomije, dakle koristeći se ograničenim sredstvima makroekonomskih politika koja ne „ugrožavaju“ tržišnu utakmicu. Vrlo je ograničen domet takvih mjera koje, smanjenjem poreznih i parafiskalnih opterećenja na jedinične cijene, mogu smanjiti njihov porast, ali i istovremeno smanjiti budžetske prihode.

Porast cijena je, osim zbog otežanog transporta, uzrokovan i spekulacijama, pa tako cijena američke nafte raste unatoč tome što doprema te nafte nije ničime ugrožena. Na te „tržišne“ faktore, vlade ne mogu uticati, pa je za očekivati restrikcije potrošnje naftnih derivata, inflatorne udare i budžetske rebalanse, nauštrb korisnika iz nevladinog sektora i socijalnih transfera jer će se dio planiranih rashoda morati preusmjeriti na pokušaje amortizacije inflatornih udara. Posebno u zemljama Evrope i Azije.   

S druge strane, zemlje proizvođači nafte, prirodnog plina, gnojiva i helija smanjuju proizvodnju, dakle i prodaju i snažno im se smanjuju vitalni prihodi. Zbog rata i realnih opasnosti, ostali prihodi privreda tih zemalja, poput turizma i finansijske „industrije“ ili potpuno presušuju ili trpe značajna smanjenja. Htjele to te zemlje priznati ili ne, sudjeluju u agresiji na Iran, samom činjenicom da su se iz američkih baza vršili i još se donekle vrše napadi balističkim raketama, sa njihovih aerodroma opskrbljuju gorivom i servisima agresorski avioni, a njihov se zračni prostor koristi za prelete američkih i izraelskih aviona koji bombardiraju iranske pogone i gradove, te vrše ciljane likvidacije političkih i vojnih lidera. Iranski odgovor je logičan i očekivan, zapravo jedini moguć. Ako ništa drugo, ova je agresija, osim blatantnog kršenja međunarodnog prava do kojeg Izrael nikada nije držao, a SAD su ga napustile, nedvosmisleno pokazala koliko vrijedi američki sigurnosni kišobran u koji su te zemlje uložile, ne samo ogroman kapital kroz direktne investicije u izgradnju baza, već i hiljade milijardi dolara reinvestiranja prihoda od nafte i plina u američku privredu kao i kupovinu (ne)najmodernijeg američkog naoružanja. Iz dosada viđenog, čini se, skoro ništa.

Zato i pokušavaju, osim izgleda dvije države, izvršiti diplomatski pritisak na američku administraciju koja se zaplela u vlastite virtualne projekcije stvarnosti u cilju okončanja rata. Dosada su pokušavale izbjeći direktno uključenje u ratna djelovanja angažmanom svojih vojski, posebno avijacija, između ostaloga i što su svjesne da je upravo cionističkim entitetu u interesu uvući ih u rat koji bi poprimio karakteristike sunijsko-šijitskog sukoba. Koliko je izgledan uspjeh diplomacije ovisi o procjeni kratkoročnih i dugoročnih efekata na američku privredu koja, ne zaboravimo, povećanjem cijena nafte i plina izvrsno dodatno zarađuje.

Isto tako, Trump i njegova akreba već su zaradili milijarde na pokretanju rata i lažnim najavama o pregovorima, ultimatumima i sličnim instrumentima propagandnog rata, ulaganjem u dijelove vojne industrije i naftne opcije, po nižoj cijeni da bi prodavali po višoj. To je zasigurno „insider trading“, dakle ozbiljno krivično djelo, za koje će se, za nadati se je, jednom u SAD tim likovima i suditi. 

Nadalje, i to se ne smije izgubiti iz vida, dio administracije je, najblaže rečeno, pod uticajem ideologije kršćanskog cionizma čiji je cilj ostvariti „biblijski“ Izrael (iako takav nikada nije postojao) kao preduvjet drugog Isusovog adventa u Posljednjem Vremenu, dok je takav Eretz Israel cionistički cilj od samoga početka, dakle jehudijska, etnički čita zemlja između Nila i Eufrata. Ovaj rat, dakle, sa stajališta američkih kršćanskih fundamentalista koji kontroliraju vladu i cionističkih ekstremista izraelske vlade ima sve više elemenata i karakteristika vjerskog sukoba.

Ministar rata, Pete Hegseth. eksponirani je fundametalista upravo te vrlo moćne grupacije u SAD. Koliko ne skriva svoju vjersku zaluđenost pokazao je „molitvom“ u Pentagonu u kojoj je svoga boga (to nije Bog) molio za uništenje protukršćanskih neprijatelja. Kao da smo slušali molitvu vitezova malteškog reda u jeku križarskih ratova. Dio šija u ovome ratu već vidi navještaj Jewmu-l Ahira (Posljednjeg Vremena) i dolaska Mehdija i to ne krije. Oni, ne bez osnove, agresore nazivaju Epsteinovom koalicijom, dakle samim sotonistima koji se klanjanju prastarom semitskom božanstvu Baalu, siluju i ubijaju djecu i protiv njih su svaki otpor i borba, ne samo opravdani, nego i nužni.  

Dakle, nastavak agresije i iranske aktivne odbrane na više frontova (Libanon, Jemen, Irak), osim što će promijeniti sigurnosne arhitekture, dovesti do povlačenja američke vojne prisutnosti iz Zaljeva i cionistički entitet dovesti u smrtnu opasnost i vjerovatan nestanak, mogao bi izazvati ekonomski kolaps malih država Zaljeva, poput Katara, UAE, Bahrejna i Kuvajta koje bi se mogle utopiti u veće političke entitete (S. Arabiju, Oman i Irak, čak i Iran), neke sa historijskom podlogom, a neke naprosto zbog ekonomske nužnosti.

Uz činjenicu da je Ukrajina gurnuta u drugi plan, odnosno, da se, zbog zamjenskih rusijanskih resursa, Evropa spremna odreći teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine na čitavoj teritoriji, kao i smrt međunarodnog prava, nije daleko od pameti predvidjeti nestanak ili podjele i drugih država, posebno onih koje računaju na američku zaštitu i evropske principe.

Tzv. bosanski lideri čije supruge sudjeluju na eventima Melanije Trump, ali i oni drugi koji ne bi baš prozivali Izrael, suočeni sa svim mogućim opstrukcijama političara „konstitutivnih“ naroda, trebali bi se upitati hoće li još dugo živjeti u državi sa istim, međunarodno priznatim granicama. Naravno, i ovaj moguć rasplet ovisi o odlučnosti snažnih zemalja, poput Turske da se tome suprotstavi ili da dopusti krojenje nove sigurnosne i političke mape Zapadne Azije i Balkana, bez vlastitog upliva.

Još je jedan aspekt važan. Nestankom cionističkog entiteta, na granicama Evrope pojavit će se nov soj imigranata, Jehudija sa evropskim državljanstvima. Kako bi izbjegli, ono što desničari vole zvati „zamjenom stanovništva“, njihov će masovni ulazak amortizirati usmjeravanjem prema slabijim ili krhkim evropskim državama, posebno tamo gdje su instalirani Mossadovi ljudi na čelnim mjestima privrede i infrastrukturnih projekata. Zato „lideri“ u Bosni i Hercegovini trebaju biti na dvostrukom oprezu. Jer se upravo u njihovom dvorištu može provesti zamjena stanovništva, odnosno izrazita promjena etničkog i nacionalnog sastava.