Dok se u sali parlamenta jednoglasno dižu ruke za zabranu ustaških simbola, u realnosti tog istog entiteta ministri i visoki zvaničnici ponosno koračaju na obilježavanja godišnjica hapšenja Draže Mihailovića. Nedavno polaganje cvijeća na spomenik u takozvanoj Draževini monstrumu koji je predvodio pokret odgovoran za sistematsko etničko čišćenje i masovne zločine nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom, ali i nad sopstvenim narodom koji se odupirao fašizmu, direktna je negacija svakog slova tek usvojene rezolucije
Umjesto da bude civilizacijski iskorak i univerzalna osuda zla, rezolucija koju je danas usvojila Narodna skupština Republike Srpske postala je školski primjer političkog licemjerja, selektivne memorije i opasnog historijskog revizionizma. Pod krinkom borbe protiv jedne totalitarne ideologije, NSRS je zapravo ozvaničila amneziju nad zločinima druge, podjednako pogubne formacije, četničkog pokreta.
Osuditi Nezavisnu Državu Hrvatsku i njene simbole nije stvar političke volje, već elementarne ljudske i moralne obaveze. Međutim, kada se ta osuda koristi samo za poliranje sopstvene historije od mrlja kvislinštva, onda je to obično revizionističko licemjerje. Odbijanje amandmana bošnjačkih poslanika da se u tekst uvrsti osuda četničkih zločina i njihove ideologije ogolilo je stvarnu namjeru predlagača: stvoriti narativ u kojem je zlo uvijek „nečije tuđe“, dok je domaće kvislinštvo, u najmanju ruku, nebitno ili, u najgorem slučaju, vrijedno spomenika.
Dok se u sali parlamenta jednoglasno dižu ruke za zabranu ustaških simbola, u realnosti tog istog entiteta ministri i visoki zvaničnici ponosno koračaju na obilježavanja godišnjica hapšenja Draže Mihailovića. Nedavno polaganje cvijeća na spomenik u takozvanoj Draževini monstrumu koji je predvodio pokret odgovoran za sistematsko etničko čišćenje i masovne zločine nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom, ali i nad sopstvenim narodom koji se odupirao fašizmu, direktna je negacija svakog slova tek usvojene rezolucije.
Ovakva diskrepancija između papira i prakse nije slučajna. Ona je dio osmišljene strategije u kojoj se kvislinzi koji su sarađivali s nacistima i fašistima rehabilituju kroz institucionalnu podršku, dok se istovremeno fingira privrženost antifašističkim vrijednostima. Nemoguće je biti antifašista ponedjeljkom dok osuđujete NDH, a biti poklonik Ravnogorskog pokreta utorkom dok slavite njegove vođe. Potpuna moralna šizofrenija.
Rezolucija se poziva na Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, ali istovremeno zanemaruje činjenicu da je četnički propagandni aparat sistematski koristio antisemitsku i ksenofobnu retoriku. Ignorisati saradnju četnika s NDH i nacistima, o čemu postoje neoborivi historijski dokazi i dokumenti, nije samo falsifikovanje istorije, već i saučesništvo u njenom prekrajanju.
Posebno zabrinjava ton rezolucije koji stradanje Jevreja i Roma stavlja u podređen položaj u odnosu na stradanje srpskog naroda. Iako se Holokaust i zločoni nad Romima formalno spominju, oni u ovom tekstu služe tek kao sporedna potvrda dominantne nacionalne teze. Degradiranje jevrejskih i romskih žrtava u drugorazredne statiste sopstvene nacionalne tragedije sramotan je čin koji diskredituje cijelu instituciju Narodne skupštine. Stradanje u logorima smrti bilo je univerzalno zlo koje ne trpi hijerarhiju, a pokušaj da se ono „uklopi“ u dnevnopolitički narativ predstavlja vrhunac neukusa.
Korištenje stradanja srpskog naroda iz devedesetih godina kao direktne posljedice „oživljavanja ideologije NDH“ još je jedna manipulacija kojom se pokušava opravdati politika iz bliže prošlosti. Povezivanje historijskih perioda na taj način služi isključivo za održavanje stanja stalne ugroženosti i netrpeljivosti, što je u direktnoj suprotnosti s deklarisanim ciljevima rezolucije o sprečavanju mržnje.
Nalozi Vladi da izmijeni Krivični zakonik i Zakon o grobljima kako bi se sankcionisalo veličanje ustaštva zvuče kao uvođenje reda. Međutim, u kontekstu u kojem su četnička obilježja, spomenici i imena ulica postali dio javnog dekora, jasno je da će ti zakoni biti primjenjivani selektivno. Dok će se uklanjati (opravdano) simboli jedne mračne ideologije, simboli druge će nastaviti da krase trgove i javne institucije, često uz direktno finansiranje iz budžeta.
Poziv vjerskim organizacijama i javnim institucijama da se uzdrže od saradnje s onima koji promovišu etničku mržnju zvuči groteskno u situaciji kada te iste institucije nerijetko blagosiljaju spomenike kvislinzima i pružaju logističku podršku organizacijama koje baštine četničku tradiciju. Licemjerje je ovdje postalo zvanična državna doktrina: osudi zločinca koji ti politički ne odgovara, a prigrli onoga koji se uklapa u tvoju verziju „patriotizma“.
Naglašavanje važnosti obrazovanja mladih o opasnostima ideologija mržnje, koje se nalazi u rezoluciji, u ovakvim okolnostima poprima zlokoban prizvuk. Kakvu poruku dobijaju mladi ljudi kada im se u udžbenicima i javnom prostoru servira polovična istina? Učenje o zločinima ustaša uz istovremeno prešućivanje pokolja nad Bošnjacima u Podrinju ili saradnje četnika s okupatorom nije obrazovanje, već indoktrinacija. To je stvaranje novih generacija koje će biti slijepi sljedbenici selektivnih istina, nesposobni za istinsko suočavanje s prošlošću.
Rezolucija NSRS-a je, nažalost, propuštena prilika da se pošalje jasna poruka o odbacivanju svih oblika kvislinštva i zločinačkih ideologija bez obzira na njihovu nacionalnu predznaku. Umjesto toga, dobili smo dokument koji služi kao smokvin list za rehabilitaciju četništva. Ovakav pristup samo produbljuje jaz u društvu i onemogućava bilo kakvu stvarnu pomirbu zasnovanu na činjenicama.
Pijetet prema žrtvama zahtijeva istinu, a ne političku trgovinu. Svaka žrtva, bila ona srpska, jevrejska, romska, bošnjačka ili hrvatska, zaslužuje da se njenog dželata nazove pravim imenom, bez obzira na uniformu koju je nosio. Sve dok se zločini budu vagali na apotekarskoj vagi trenutne politike, rezolucije poput ove biće samo bezvrijedni komadi papira koji služe za pranje nečiste savjesti onih koji danas, u 21. vijeku, još uvijek nisu spremni da raskrste s duhovima prošlosti.
Historija se ne može dekretom svesti na jedan smjer. Istina o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima je suviše krvava i složena da bi stala u jednostranu rezoluciju. Dok god se spomenici kvislinzima podižu pod okriljem vlasti, svaka njihova priča o borbi protiv fašizma ostaće samo šuplja retorika. Vrijeme je da se prestane sa igranjem kostima iz prošlosti i da se žrtvama oda pošta onako kako zaslužuju, potpunom i neselektivnom istinom. Bez toga, svaka osuda zla je samo polovična, a samim tim i lažna.
Ova rezolucija nije trijumf pravde, već poraz morala. Ona je svjedočanstvo o vremenu u kojem se istina žrtvuje za jeftine političke poene, a prošlost koristi kao oružje za buduće sukobe. Dok se u NSRS-u aplaudira selektivnoj osudi, sjenke nepopisanih i nepriznatih žrtava četničkog terora i dalje opominju da mir izgrađen na lažima nije mir, već samo privremeni prekid neprijateljstva.
