Amerikanci su na vojnu intervenciju u Afganistanu potrošili 730 milijardi eura da bi se na koncu povukli podvijena repa. Cijena američke vojske u Iraku bila je još veća, 756 milijardi, pitanje je dana kada će se potpuno povući, naravno, podvijena repa.

Mora da na italijanske, britanske, francuske i njemačke vojnike ostavlja snažan dojam kada ih neko ko je pet puta izbjegao obveznu vojnu službu naziva “kukavicama”, piše u današnjem komentaru Corriere della Sera. Pogotovo ako je taj čovjek Donald Trump, koji je tokom Vijetnamskog rata izbjegao poziv u vojnu službu zahvaljujući svojim vezama i liječničkoj potvrdi u kojoj je dijagnosticirana neočekivana deformacija stopala. Otkad se vratio u Bijelu kuću, bivši investitor nekretnina više je puta optužio svoje saveznike za nedovoljno trošenje sredstava za zajedničku obranu. Nedavno je podigao razinu, tvrdeći da “nije siguran da će u nevolji” njegovi NATO partneri biti spremni priskočiti u pomoć Sjedinjenim Državama. I, u svakom slučaju, dodao je, “kada se to dogodilo, savezničke trupe su ostale iza”.

Pretenzije prema Iranu

Rat protiv Irana najnovija je demonstracija Trumpove mržnje prema Evropljanima, koja graniči s uvredom, piše Corriere. Britanac Keir Starmer, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz izjavili su da neće sudjelovati u vojnim operacijama, ali su odobrili korištenje američkih vojnih baza na svom tlu za patrolne misije ili logističku podršku. Premijerka Giorgia Meloni rekla je da SAD još nije zatražio od Italije korištenje baza Aviano ili Sigonella, ali ako bi to učinili, Italija bi slijedila primjer Francuske i Njemačke. Sve to unatoč tome što su američki i izraelski predsjednik Benjamin Netanyahu odlučili napasti Teheran bez da su čak i obavijestili svoje glavne saveznike, i unatoč tome što je rat uzrokovao porast cijena energije u Evropi i izložio je valu izbjeglica i riziku od terorizma. Ali to nije bilo dovoljno za Trumpa. Španjolskom Pedru Sanchezu, jedinom vođi koji je uskratio pristup bazama, obećao je trgovinsku odmazdu. A zatim je kritizirao britansku vladu što nije sudjelovala u bombardiranju Teherana. “Starmer”, zaključio je, “nije Churchill.” Za Trumpa, marginalizirani stav Londona daljnja je potvrda njegove teorije: saveznici uvijek ostaju korak iza. Međutim, povijest nam predstavlja potpuno drugačiju stvarnost.

Prva zajednička inicijativa datira iz 1995. godine na Balkanu, koji je bio potresen raspadom Jugoslavije. Daytonskim sporazumom, u Ohiju (21. novembra 1995.), priznata je nezavisnost Bosne i Hercegovine. Međutim, postavilo se pitanje kako jamčiti mir. Rezolucijom 1031, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je odobrilo uspostavu “Multinacionalnih provedbenih snaga (IFOR)” povjerenih zapovjedništvu NATO-a. Ovako su tereti raspoređeni među glavnim zapadnim saveznicima: Sjedinjene Države 20.000 jedinica, Ujedinjeno Kraljevstvo 11.000, Francuska 3.800, Italija 2.500, Njemačka 1.700 i Holandiju 850. Ukupan broj poslanog vojnog osoblja je jednak: 20.000 za Sjedinjene Države, 19.800 za pet evropskih zemalja. Posljedično, rashodi koje su podnijele Sjedinjene Države i Stari kontinent su zapravo slični, oko 10 milijardi, s obzirom na to da je svaka država plaćala svoje vojnike, dok je NATO struktura doprinijela neznatno. Međutim, brojke ne govore cijelu priču. Evropljani se nisu rasporedili u pozadini, već u ugroženim područjima: Italijani u Mostaru, Francuzi u Sarajevu, Britanci su preuzeli zapovjedništvo u ključnim sektorima.

Godine 1999., srbijanski vođa Slobodan Milošević pokrenuo je kampanju etničkog čišćenja na Kosovu, usmjerenu na muslimansku albansku zajednicu, većinu stanovništva. Ovaj put Vijeće sigurnosti UN-a nije uspjelo donijeti odluku jer su Kina i Rusija najavile svoj veto. Američki predsjednik Bill Clinton pritisnuo je NATO da ipak djeluje. NATO-ovi avioni bombardirali su Beograd 10 sedmica, sve dok se Miloševićeve trupe nisu povukle s Kosova. Milošević je kasnije optužen za ratne zločine od strane Međunarodnog kaznenog suda, ali je umro prije završetka suđenja. Bombardiranje Beograda bio je traumatičan događaj za Evropu i ostaje kontroverzan. U svakom slučaju, američki partneri nisu odustali. Evo popisa evropskih zemalja koje su prihvatile Clintonov poziv: Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska, Italija, Španija, Portugal, Danska, Norveška, Holandija i Belgija. Ovo sudjelovanje spriječilo je političku izolaciju Sjedinjenih Država.

U decembru 2004. godine, SAD su predale odgovornost za operacije u Bosni i Hercegovini Evropskoj uniji. Tada je započela misija EUFOR, pod okriljem rezolucije Ujedinjenih naroda. U početku je mobilizirano 6000 vojnika, ali su snage postupno smanjivane. Čak i danas, 1100 vojnika Evropske unije podržava svojih otprilike 10.000 kolega u lokalnoj vojsci. Konačno, pokrenuta je treća mirovna misija na Balkanu, KFOR (Kosovo Force), kako je utvrđeno drugom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. Od lipnja 1999. godine raspoređeno je 15.700 vojnika iz 33 zemlje. Sjedinjene Države poslale su 1454 vojnika, manje od Njemačke (2508), Italije (2152) i Francuske (1953).

Najvažnija misija, ona izazvana Trumpovim uvredama, ostaje Afganistan. Nakon napada na Twin Towers i Pentagon 11. rujna 2001., George W. Bush proglasio je “totalni rat terorizmu”. Po prvi put, i zasad posljednji, aktiviran je Članak 5. NATO-ovog Ugovora: svi saveznici moraju priskočiti u pomoć napadnutom partneru. Nije bilo oklijevanja: dan nakon napada, 12. septembra 2001., Sjevernoatlantsko vijeće, tijelo Saveza koje donosi odluke, a sastoji se od predstavnika zemalja članica, jednoglasno je odlučilo intervenirati u znak podrške američkoj kampanji protiv “islamskog terorizma”.

Dvadesetgodišnju okupaciju Afganistana provelo je američko vodstvo, u svakom pogledu, mobilizacijom 100.000 vojnika i izdvajanjem od približno 730 milijardi dolara. Ali doprinos saveznika nije bio marginalan. Brojke uzimamo iz možda najopsežnije studije “Cijena rata”, koju je proveo Watson Institute, odjel Sveučilišta Brown, a koja je fotografirala situaciju 2011. godine, u trenutku maksimalnog napora. Iza američkih vojnika bilo je 9500 iz Ujedinjenog Kraljevstva; 4920 iz Njemačke; 4000 iz Francuske; 3770 iz Italije, s ukupnim evropskim izdacima od 52 milijarde dolara. Naravno, te se brojke moraju pomnožiti ako uzmemo u obzir rotacije. Samo da navedemo primjer: od 2001. do 15. augusta 2021., dana povlačenja, otprilike 50.000 italijanskih vojnika služilo je u Afganistanu.

Prisutnost Evropljana omogućila je bolju pokrivenost velikog i neravnog afganistanskog teritorija. Italijani su čuvali zapadnu stranu, sa svojom bazom u Heratu. Britanci su, zajedno s Kanađanima, bili angažirani na možda najtežem frontu: južnom krilu s bazom u Kandaharu i ispostavom u Helmandu, u bliskom kontaktu s talibanskim gerilcima. Amerikanci su izgubili 2461 život; Evropljani 886.

Kampanja u Iraku

Sjedinjene Države predvođene Georgeom W. Bushom započele su 2003. još jedan rat, najkontroverzniji: invaziju na Irak. Amerikanci su bili uvjereni da režim Saddama Husseina posjeduje “oružje za masovno uništenje” sposobno destabilizirati cijeli Bliski istok. Međutim, ta oružja nikada nisu pronađena. Ovaj put, Bushov izbor podijelio je Evropljane. Samo su se Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španija i Poljska upustile u avanturu koja se pokazala daleko težom od očekivane. Američko raspoređivanje bilo je snažno: 160.000 vojnika u maksimalnim naporima. Blair je, u ime “povlaštenog odnosa” sa SAD-om, bio najspremniji partner, poslavši 8500 vojnika u Irak. Aznar je poslao 1300, ali su povučeni sljedeće godine, kada je na vlast došao José Luis Rodriguez Zapatero. Berlusconijeva vlada doprinijela je s 2600 jedinica; poljski predsjednik Aleksander Kwansievski 1400. Vlade u Rimu i Varšavi djelovale su s jasnim političkim ciljem: učvrstiti svoje bliske veze s Washingtonom, unatoč tome što se veliki dio javnog mnijenja, posebno u Italiji, protivio intervenciji.

Između 2003. i 2008. Sjedinjene Države su proćerdale 756 milijardi dolara, Ujedinjeno Kraljevstvo 9,9 milijardi dolara, Italija 3 milijarde dolara, a Poljska 449 miliona dolara. Britanski, italijanski i poljski porezni obveznici tako su platili visoku cijenu.

Invazija na Irak imala je razoran utjecaj na stanovništvo: prema procjenama Watson School of International Affairs, poginulo je otprilike 200.000 iračkih civila. Dok su Amerikanci izgubili 4.487 vojnika, Britanci 179, Poljaci 23, Italijani 33…

Posljednja operacija koju je NATO proveo bila je 2011. godine: “Ujedinjeni zaštitnik”. Muammar Gaddafi, vladar zemlje 42 godine, nasilno je ugušio prosvjede “Arapskog proljeća “. Ustanak se brzo pretvorio u građanski rat. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je dvije rezolucije kojima se poziva na zaštitu civilnog stanovništva, “svim potrebnim sredstvima, isključujući vojnu akciju”. Zemlje NATO-a prihvatile su zahtjev. Američka flota stacionirana u Sredozemlju krenula je naprijed, ali Obama je radije ostavio prostor svojim saveznicima. Dugi niz zračnih napada započeo je zaustavljajući napredovanje Gaddafijeve vojske prema Bengaziju, gradu pod kontrolom pobunjenika.

Protagonisti su postali francuski predsjednik Nikolas Sarkozy i britanski premijer David Cameron. Na web stranici NATO-a navodi se da su tokom sedmomjesečne operacije, od 19. marta do 31. oktobra 2011., savezničke zračne snage izvele približno 26.000 napada. Prema izvještajima raznih medija (od New York Timesa do BBC-a ), Francuska je završila 33% misije, Ujedinjeno Kraljevstvo 21%, Italija 10%, Sjedinjene Američke Države 16%, a ostatak je podijeljen između Danske, Kanade i Norveške.

To znači da su Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i druge evropske države pokrile otprilike 70% operacija. U tom slučaju, Amerikanci su ostali u drugoj liniji.

Mora se uzeti u obzir da su, podržavajući Sjedinjene Države u Afganistanu i Iraku, zemlje Starog kontinenta prihvatile ozbiljan rizik da i same postanu mete džihadista. Proglašeni neprijatelji Osame bin Ladena i Al-Qaide bili su Izrael i Sjedinjene Države. Ali Aznar, Blair, Chirac i Berlusconi nisu bili svjesni da ih je Washingtonu iskoristio i pretvorio u mete: prvo Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska ili Italija. Činjenica je da je u sljedećim godinama Evropa krvavo pogođena – 11. marta 2004. teroristi su napali prigradske vlakove na madridskoj stanici Atocha: 192 mrtvih, 7. jula 2005. bombaši samoubice detonirali su bombe u londonskom metrou: 56 žrtava, 13. novembra 2015. na ulicama Pariza i u Bataclanu ubijeno je 130 osoba.

Bosna, Kosovo, Afganistan, Irak, Libija: priča koja prepričava trideset godina saradnje i solidarnosti između dviju strana Atlantika. I to razotkriva, do ismijavanja, Trumpovu propagandu. U međuvremenu, danas je sve jasnije da je Bijela kuća odlučila ostaviti Evropu da sama pomaže Ukrajini. Američki predsjednik više ne šalje oružje Kijevu osim ako evropski partneri ne plate za njega. I nadrealno veliko finale – sada Amerikanci traže od Zelenskog dronove kako bi potaknuli vojnu kampanju u Iranu, prenosi Express.