Američki predsjednik ipak zna da bi rat protiv Irana bio prilično problematičan, skup, bez vojne pobjede i bez ostvarene većine ciljeva, a izazvao bi bijes domaće javnosti, posebno zato što je upravo on izbore dobio i na obećanju o povlačenju SAD iz besmislenih ratova. Ima li šta besmislenije za tu zemlju od ratovanja za račun jedne odmetnute državice koju se neutemeljeno naziva Izraelom i njezinih ekspanzionističkih ciljeva?

Nastavak američko-iranskih pregovora, s obzirom na uglavnom zapadnu medijsku histeriju i Trumpove nemušte objave na društvenim mrežama, već je osuđen na propast. Naravno, sudeći samo po ta dva pokazatelja. Ipak, iz Trumpove se retorike (ako se to brbljanje može smatrati retorikom), više nego iz izjava njegovih saradnika, može uočiti jedna konstanta. Stalno poziva na postizanje dogovora, iako je svako obraćanje začinjeno prijetnjama velikom silom, strašnim posljedicama, koje je namijenjeno njegovim suvlasnicima u Tel Avivu i u AIPAC-u, što je i ponovio u svom nadrealnom obraćanju pred oba kongresna doma o tzv. stanju nacije.

Američki predsjednik ipak zna da bi rat protiv Irana bio prilično problematičan, skup, bez vojne pobjede i bez ostvarene većine ciljeva, a izazvao bi bijes domaće javnosti, posebno zato što je upravo on izbore dobio i na obećanju o povlačenju SAD iz besmislenih ratova. Ima li šta besmislenije za tu zemlju od ratovanja za račun jedne odmetnute državice koju se neutemeljeno naziva Izraelom i njezinih ekspanzionističkih ciljeva?

Istovremeno, Trump je pod stalnim pritiskom svojih jastrebova ratnih huškača, povezanih sa kršćanskim cionistima, vjerovatno pod ozbiljnim ucjenama finansijskim aranžmanima s Moskvom za njegove propale projekte prije ulaska u politiku i, zasada još javnosti nepoznatim, materijalom iz dossiera Epstein.

Nadalje, osim cionističkog lobija, sve je jači i arapski, posebno nakon obećane četiri hiljade milijardi dolara zaljevskih investicija u uzdrmanu američku ekonomiju. Trump, još uvijek, uspijeva odolijeti cionističkim zahtjevima da u pregovore uključi i iranski raketni i balistički program, što je za Iran, iz razumljivih razloga, potpuno neprihvatljivo. Osim vlastite pojačane ugroženosti i ranjivosti, Iran mora imati i uvjerljive kapacitete odvraćanja.

Cionistički entitet je u prošlosti pokazivao agresivnost i prema udaljenijim zemljama, ako bi procijenio da je neki njihov razvoj potencijalno opasan za „izraelsku sigurnost“. Tako je 1981. usred zapadne podrške agresivnom iračkom ratu protiv Irana, bombardirao iračku nuklearnu elektranu u izgradnji. Dakle, smanjenje tih kapaciteta odvraćanja, ide na korist samo cionističkom entitetu. Naime, sekuritizacija svakog političkog, vojnog, tehnološkog ili čak i tehničkog pitanja koja znači apsolut izraelske sigurnosti i to po njihovim vlastitim procjenama, služi i kao stalan alibi, što Zapad papagajski ponavlja, za preemptivne napade na bilo koga za koga se samo smatra da bi u budućnosti mogao razviti neki oblik prijetnje svetoj izraelskoj sigurnosti.

Kako bi se Iran proveo  bez balističkih i raketnih kapaciteta kao stalna sigurnosna prijetnja iz cionističke perspektive, može se sa sigurnošću pogoditi. U odbranu svete sigurnosti spada i provedba genocida, što su, sve do izraženog bijesa vlastitih građana, ponavljale sve zapadne vlade za vrijeme kontinuirane agresije na Palestinu, dakle sigurnost cionističkog entiteta, prije života desetina hiljada ljudi.  

Čini se da Trumpove muke Iranci razumiju. Posebno zato što su neposredno uoči unilateralnog napada cionističkog entiteta na Iran u junu prošle godine, već imali gotov i usuglašen nacrt novog nuklearnog  sporazuma sa SAD. Napad je izveden zato što taj nacrt nije uključivao iranski arsenal i program konvencionalnog oružja, dakle, rakete i balističke projektile. Nakon iranskog najavljenog odgovora i uništenja dijela izraelske obavještajne i vojne infrastrukture, rat je okončan najavljenim američkim napadima na dio nuklearnih postrojenja Islamske republike.

Nešto slično, kao put prema operaciji spašavanja obraza, nakon nesmotrenog i pompoznog slanja „prekrasne armade“ (doista, je li taj Trump pročitao i jedno djelo lijepe književnosti u životu?) prema Iranu kao sredstva savijanja ruku za pregovore, predlaže se u indirektnim pregovorima u Omanu i ovaj puta, dakle, najavljen napad na manji broj manje važnih ciljeva i sličan odgovor druge strane po američkim bazama u Halidžu. 

Isto tako, Iranci su sami predložili da Trumpov zet koji očito, neslužbeno ima kontrolu nad dijelom vanjske politike, onom koja nosi najviše petrodolara nazad u SAD, bude dio američke pregovaračke ekipe. To je Trump odmah prihvatio jer je Kushner, ne zaboravimo, Jevrej i blizak moćnom jevrejskom lobiju u Washingtonu. Ovo je također signal iz Teherana da nisu Jevreji problem, već agresivni cionizam. Zapravo bi se moglo reći da je najveći problem između Irana i SAD ideologija Velikog Izraela.

Neki se analitičari nastoje dodvoriti SAD, pa izjavljuju kako je Iran na listi za odstrel kao kineski saveznik, čime se indirektno slabi Kinu kao globalnog takmaca od kojeg jedino strepi navodno snažna Amerika. Takvi ne shvaćaju barem jedan važan aspekt. Samo zato što je geopolitika engleski izum za opravdavanje kolonijalnih osvajanja u 19. stoljeću, ne znači da sve države svijeta primjenjuju, a posebno da vjeruju u aksiome te pseudoznanosti. Kina i Iran jesu saveznici, možda čak i strateški, ali ne kao protivnici ili neprijatelji SAD ili Zapada, već kao dvije zemlje koje vjeruju u pravo svakoga na razvoj, bez ideoloških kriterija i nametanja ekonomskih i političkih rješenja.

Kina je zato pokrenula izgradnju evroazijskog kopnenog mosta koji se širi i na obje Amerike te Afriku, pod nazivom Put i Pojas, kako bi poništila glavnu premisu geopolitike koja je ugrađena i u američku vojnu doktrinu još od T. Roosevelta – mornarička prevlast, odnosno kontrola trgovine morem, diplomacija topovnjača. Potpuna koncentracija na trgovinu morem, osim što je bila donekle logična prije tehničkih spoznaja o izgradnji brze i superbrze kopnene prometne infrastrukture, u „znanosti“ geopolitike determinirala je pojmove poput rimlanda ili rubne zemlje, hinterlanda ili zazemlja te formulirala doktrinu strateške dubine, između ostaloga.

Evroazijski kopneni most te aksiome i postulate stavlja pod velik znak pitanja, odnosno ostavlja ih zastarjelima. Ovo je jedan od razloga zašto se kineske investicije u takvu infrastrukturu mnogih zemalja svijeta smatraju „neprijateljskima“ SAD-u i Zapadu. Naravno, nije to sve idealno i nisu sve zemlje zadovoljne saradnjom sa Kinom, a posebno sa njihovim bankama. Neke su čak i otkazale buduću saradnju. Međutim, ovdje razmatramo konceptualne i idejne srazove, a ne politička ili imperijalna rivalstva koje Kina pokazuje recimo u međunarodnim vodama Južnog kineskog mora. Zato je potpuno pogrešno eventualnu američku agresiju na Iran stavljati u kineski kontekst. Ona, bude li je, rezultat je isključivo cionističkih interesa. Zato je to, po SAD pogubno.

Nakon intervjua koji je američki evangelički pop, aktualni ambasador u cionističkom entitetu, Mike Huckabee dao konzervativno, izrazito pro MAGA novinaru Tuckeru Carlsonu, a nakon izjave da „Izrael ima pravo na biblijske granice“, odnosno na zemlju od Nila do Eufrata, američka je javnost konačno počela shvaćati da su američki političari, iz obje stranke, zapravo više lojalni toj državici nego vlastitoj domovini i da interese „Izraela“ pretpostavljaju dobrobiti vlastite zemlje. Je li ovo „America first“ u svojoj biti, pitaju se mnogi u komentarima na društvenim mrežama koje su usijane.  

Dvije su stvari jasne i jasno komunicirane prema SAD. Prvo, u slučaju snažnog napada, Iran će snažno odgovoriti gađanjem ciljeva u cionističkom entitetu, bez najave i upozorenja. Ako je prošli , najavljen napad izbušio izraelsku odbranu i nanio vrlo ozbiljne štete, ovaj bi puta taj odgovor mogao dovesti i do teških i ireverzibilnih posljedica za tu nelegalnu i agresivnu državicu. Isto tako, gađanje američkih baza u zemljama Zaljeva i dijela Trumpove „prekrasne armade“ te bi države koje su više-manje američki klijenti moglo stajati njihovog razvoja i još više njihovog ozbiljnog pada standarda te posljedičnih nemira protiv autokratskih režima, u uslovima kada će, radi napada, stranci početi masovno odlaziti.

Drugo, iako su Arapi mahom lagali da neće dopustiti američkim snagama svoj prostor na napade na Iran, olakšavši pri tomu američke logističke i organizacijske  probleme, iranski autonomni saveznici koje Zapad voli zvati proxy snagama, posebno libanonski Hizbullah, irački Kataibi Hizbullah i jemenski Huthi dali su do znanja da se vojno pridružiti Iranu i napadati tamo gdje mogu i šta mogu, naravno u vodama Crvenog mora, u cionističkom entitetu, po američkim bazama u zaljevskim zemljama.

Iranski dužnosnici tvrde da su ti pokreti i organizacije autonomni i da djeluju u vlastitim interesu i prema vlastitim procjenama, što je teško provjerljivo. Međutim, u nekim su se trenucima ograđivali i nisu se uključivali u iranske vojne sukobe. Naravno, ovaj aspekt može služiti i samo kao alat za odvraćanje, bez stvarne namjere za uključivanje  u slučaju napada na Iran.

Iranske slabosti se mogu svesti načelno na tri. Prvo je manjak vode i ovisnost o uvozu hrane. Drugi je relativna nepoznanica kako će se u slučaju općeg i teškog napada s pokušajem rušenja vlasti ponašati pripadnici nacionalnih manjina, posebno onih koje imaju historiju pobuna, pa  i oružanih napada, poput Baludža ili dijela Arapa. Zato je za Iran krucijalna diplomatija sa prvim susjedima, od Pakistana na Istoku i Afganistana na sjeveru, do Iraka i drugih arapskih država s kojima dijeli morsku granicu.

Ne može se, doduše isključiti geopolitička logika grabljenja šanse za teritorijalnu ekspanziju nekih susjednih država u slučaju ozbiljnog političkog poremećaja do kojeg bi doveo snažan američki napad, posebno ukoliko će se formirati kritična masa iranskih demonstranata sa željom promjene režima. Rizici su jasni i mjerljivi te upravljivi, a najveća i najznačajnija nacionalna manjina, Azeri, nisu uzeli učešća u protestima u decembru u januaru.