Dogovoreni okvir obuhvata zajedničke vojne programe obuke, saradnju u humanitarnim i mirovnim misijama pod mandatom Ujedinjenih nacija, ali i otvaranje prostora za tehnološku saradnju i povezivanje odbrambenih industrija. Upravo taj industrijski aspekt sporazuma daje mu dodatnu stratešku težinu

Novi sporazum o odbrambenoj saradnji između Bosne i Hercegovine i Indonezije, potpisan početkom januara u Sarajevu, predstavlja više od pukog bilateralnog tehničkog aranžmana. Za analitičare, riječ je o još jednom pokazatelju šire strategije Džakarte da sistematski širi svoju mrežu sigurnosnih partnerstava izvan tradicionalnih zapadnih okvira, dok Sarajevo, istovremeno, nastoji diversificirati svoje međunarodne vojne i političke veze u osjetljivom trenutku evropskih integracija.

Sporazum su 11. januara potpisali indonezijski ministar odbrane Sjafrie Sjamsoeddin i njegov bosanskohercegovački kolega Zukan Helez. Kako je saopćilo indonezijsko Ministarstvo odbrane, cilj posjete bio je „jačanje bilateralnih odnosa i istraživanje mogućnosti strateške saradnje u sektoru odbrane“.

Dogovoreni okvir obuhvata zajedničke vojne programe obuke, saradnju u humanitarnim i mirovnim misijama pod mandatom Ujedinjenih nacija, ali i otvaranje prostora za tehnološku saradnju i povezivanje odbrambenih industrija. Upravo taj industrijski aspekt sporazuma daje mu dodatnu stratešku težinu.

Ministar Helez je nakon sastanka Indoneziju opisao kao „ključnog strateškog partnera“ za Bosnu i Hercegovinu, naglašavajući njen status četvrte najmnogoljudnije države svijeta i jedne od vodećih vojnih sila u Aziji. Posebno je istaknuo pitanje uspostavljanja stalnog vojnog atašea Indonezije u Sarajevu, budući da je BiH do sada bila pokrivena preko atašea sa sjedištem u Beogradu. Također je naveo da bosanskohercegovački inženjeri mogu ponuditi ekspertizu indonezijskom odbrambenom sektoru.

Za indonezijske analitičare, ovaj sporazum uklapa se u širi diplomatski obrazac u kojem Džakarta koristi odbrambenu saradnju kao instrument vanjske politike. Febry Triantama, docent međunarodnih odnosa na Univerzitetu Paramadina, ocjenjuje da Indonezija time potvrđuje svoj status relevantnog aktera u jugoistočnoj Aziji i Globalnom jugu.

„Indonezija je privlačna zemljama koje žele očuvati unutrašnju političku stabilnost i međunarodni kredibilitet, a istovremeno izbjeći potpunu zavisnost od velikih sila“, smatra Triantama. Zajedničke vojne vježbe i razmjena vojnih atašea, dodaje, nisu samo mjere izgradnje povjerenja, nego i konkretan način jačanja vojnih kapaciteta obje zemlje.

Sličan stav iznosi i James Guild s Univerziteta Islam Internasional Indonesia, koji Indoneziju opisuje kao „nesvrstanu srednju silu“ koja svjesno gradi raznovrsne sigurnosne, političke i ekonomske veze širom svijeta. Ta filozofija, ističe, dobila je dodatni zamah dolaskom predsjednika Prabowo Subianto, koji je obećao aktivnu i nezavisnu vanjsku politiku.

U tom kontekstu, sporazum s Bosnom i Hercegovinom nije izoliran slučaj. Indonezija paralelno širi vojne veze s Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Italijom, Turskom i Južnom Korejom, kroz obuku, nabavke i zajednički razvoj oružanih sistema. Prošle godine najavljena je i proširena sigurnosna saradnja s Australijom, dok se s Kinom vode razgovori o nabavci naoružanja.

U oktobru je Indonezija saopćila da planira kupovinu 42 kineska borbena aviona Chengdu J-10C, u sklopu modernizacije ratnog zrakoplovstva i smanjenja zavisnosti od zapadnih dobavljača. Istovremeno, Džakarta je već nabavila francuske Rafale avione, a očekuje se i isporuka američkih F-15EX lovaca i helikoptera Black Hawk. Razvija se i saradnja s vanjskim partnerima u jačanju podmorničkih kapaciteta.

Gatra Priyandita, viši analitičar Australijskog instituta za stratešku politiku, ocjenjuje da je sporazum s Bosnom i Hercegovinom motiviran zajedničkom ambicijom jačanja odbrambenih kapaciteta, ali i indonezijskom potrebom za strateškom diversifikacijom.

„Indonezija aktivno traži nove dobavljače i partnere kako bi smanjila oslanjanje na velike sile i povećala vlastitu samodostatnost“, ističe Priyandita, podsjećajući da je Jakarta slične sporazume potpisala i s Francuskom te Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Za Bosnu i Hercegovinu, sporazum ima izrazitu vanjskopolitičku dimenziju. Prema Priyanditi, Sarajevo nastoji ojačati globalne veze u trenutku kada je proces pristupanja Evropskoj uniji formalno započeo u martu 2024. godine. Paralelno s tim, saradnja s Indonezijom otvara mogućnosti u oblasti mirovnih operacija, uključujući potencijalne angažmane u postkonfliktnim zonama poput Gaze.

Posebno značajan segment odnosi se na odbrambenu industriju. Ekspertiza bosanskohercegovačkih proizvođača naoružanja mogla bi se uklopiti u indonezijske industrijske ambicije. U tom kontekstu spominje se moguća saradnja kompanija iz BiH, poput Pretisa i Igmana, s indonezijskim firmama Pindad i Dirgantara Indonesia.

Za Indoneziju je takva saradnja u skladu s nacionalnim ciljem jačanja domaće proizvodnje i smanjenja uvozne zavisnosti. Za Bosnu i Hercegovinu, ona predstavlja rijetku priliku da svoju vojnoindustrijsku tradiciju ponovo pozicionira u globalnim lancima sigurnosne saradnje.

U zbiru, sporazum potpisan u Sarajevu ukazuje na šire pomake u globalnoj sigurnosnoj arhitekturi: Indonezija se sve jasnije profilira kao ambiciozna, ali pragmatična sila Globalnog juga, dok Bosna i Hercegovina traži prostor za strateško manevriranje između euroatlantskih integracija i novih, izvanregionalnih partnerstava.

IZVOR: South China Morning Post