Objavljivanjem privatnih poruka svjetskih lidera na društvenim mrežama, Donald Trump briše granicu između diplomatije i spektakla. Slučaj poruke Emmanuela Macrona o sastanku G7 otkriva kako curenje informacija više nije nuspojava, već svjesna metoda moći: zastrašivanje, destabilizacija i razaranje povjerenja. U svijetu u kojem je dijalog nužniji nego ikad, Trumpova politika potpune izloženosti prijeti da presuši same arterije međunarodne komunikacije

Riječi privatno i povjerljivo nikada nisu imale naročitu težinu za Donalda Trumpa. U razgovorima s drugim svjetskim liderima rijetko je primjenjivao bilo kakav filter, rado iznoseći ne samo činjenicu da je neki razgovor vođen, nego i njegov sadržaj i ton, uz opise koji su se kretali od „prelijepo“ do „odvratno“. No, novo je, uz izuzetak dijelova blago ulizičke poruke ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog prošle godine, to da je jednostavno kopirao i zalijepio čitav sadržaj privatnih poruka na društvene mreže, kao što je učinio u slučaju prijedloga francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da se u Parizu održi sastanak G7 radi razgovora o Grenlandu, Ukrajini i Siriji.

Objavom poruka Trump je brutalno prekršio nepisano pravilo povjerljivosti komunikacije među svjetskim liderima. Radilo se o diplomatski intoniranim, ali politički osjetljivim porukama u kojima Macron predlaže održavanje sastanka G7 u Parizu kako bi se raspravljalo o Grenlandu, Ukrajini i Siriji, uz naglašavanje potrebe za koordinacijom saveznika i zajedničkim pristupom krizama.

Iako sadržaj poruka nije otkrivao licemjerje ili dvostruku igru francuskog predsjednika, naprotiv, bio je u skladu s njegovim javnim stavovima, njihova objava imala je jasnu namjeru političkog poniženja i demonstracije moći. Trump je poruke objavio ne da bi informirao javnost, nego da bi povrijedio sagovornika, pokazao prezir prema diplomatskoj diskreciji i signalizirao da privatni kanali za njega ne predstavljaju obavezu, već još jedno oružje u političkom obračunu.

Objavljivanje Macronove poruke bilo je osmišljeno da povrijedi, jednako kao što je i poruka kojom je napao Keira Starmera imala za cilj da nanese udarac. Srećom po Macrona, prijedlog sastanka G7, tipično smjela Macronova inicijativa, nije otkrio da on jedno govori u javnosti, a drugo privatno. Stavovi koje je iznio o Grenlandu, Siriji, Iranu i potrebi zajedničkog djelovanja bili su sažeto, iako pomalo ulizivački, formulisani i u velikoj mjeri usklađeni s njegovim javnim pozicijama. No, ovaj slučaj ponovo naglašava da Trumpove metode uklanjaju osnovni minimum povjerenja nužan da bi dva lidera mogla efikasno sarađivati. Jedan lider pokušava djelovati u skladu s ustaljenim pravilima diplomatske efikasnosti. Trump ih raznosi.

Trump je možda bio iznerviran Macronom, čovjekom kojeg rado omalovažava, zato što je Francuz odbio ponudu mjesta u njegovom Odboru za mir, odbijanje koje prijeti da razmrsi Trumpov plan da Ujedinjene nacije zamijeni tijelom koje bi on sam kontrolirao. Trump je možda bio ljut i ranije te sedmice zbog curenja vlastite poruke norveškom premijeru Jonasu Gahru Støreu, u kojoj je naveo da se više ne osjeća obaveznim da razmišlja isključivo o miru nakon što je bio zaobiđen za Nobelovu nagradu za mir. No, objavljivanje Macronove poruke nije bilo samo čin odmazde ili pokušaj privlačenja pažnje kroz ličnu nepromišljenost; riječ je o Trumpovom korištenju masovne komunikacije kao sredstva zastrašivanja i destabilizacije rivala, dominiranjem protokom informacija i mijenjanjem konvencija.

Kako ističe francuski autor Philippe Corbé u svojoj novoj knjizi Armes de Distraction Massive: „Nijedan predsjednik nikada nije postigao takvu sveprisutnost. U ovoj rascijepljenoj zemlji, to mu daje jedinstvenu moć. Nije ga pogurao novac, nego razgovor. Stvaranje haosa nije slučajna nuspojava Trumpa, to je metoda. Svaku prazninu ispunjava provokacijom. Iz dana u dan pali više požara nego što ih je moguće ugasiti, probija se kroz maglu, zasićuje ambijentalnu buku.“

Doista, čitava njegova karijera izgrađena je na kršenju normi i izbjegavanju posljedica. U tome postoje i rizici. Ogorčenje se uvlači u duše njegovih nekadašnjih saveznika, bijesnih zbog nedoličnosti, a ponekad i poniženja, jer ponovo moraju okrenuti drugi obraz. Lideri u nekom trenutku moraju pokazati svojim biračima, ali i samima sebi, da mogu sačuvati dostojanstvo i samopoštovanje. Arterije otvorene razmjene mogle bi presušiti ako se očekuje da će svaka komunikacija biti objavljena na Truth Socialu. Obavještajne službe bit će oprezne u dijeljenju informacija ako Trump može imati pristup imenima agenata ili njihovim izvorima. A upravo je ovo vrijeme u kojem je dijalog potrebniji nego ikada, što je i bila osnovna svrha Macronove poruke.

Trump poštuje neke svjetske lidere, ali priznaje da nikome ne vjeruje, čak ni izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, a taj osjećaj je uzvraćen. Niko mu ne vjeruje. Ljudi ga se samo boje, i njegove nepredvidive, nefiltrirane psihologije. Zapravo, može se reći da Trump u 79. godini više uopće nije zainteresiran za privatnost. U svom prvom mandatu brinuo se zbog curenja informacija. Danas, međutim, nema tihih, refleksivnih povlačenja radi osmišljavanja politika. Umjesto toga, vrata su širom otvorena i vlada se kroz spektakl. Predsjedništvo je potpuno izloženo u jednom dugom medijskom susretu, u avionu, u Bijeloj kući ili na društvenim mrežama. Više nema šta da procuri.

IZVOR: The Guardian