Već od početka maja prosrpski opredijeljeni Muslimani počeše izdavati svoj sedmičnik «Novo vrijeme», političko-informativni list, koji je slavio radikale, a ružio Jugoslovensku muslimansku organizaciju.

Godina se završila usvajanjem Zakona o beglučkim zemljama u pokrajini, prema kome je tek neznatno povećano obeštećenje za oduzetu zemlju, ali ni ono nije stiglo u ruke bivših vlasnika pošto je odmah nakon toga, 6. januara 1929. godine u zemlji se zbila veoma krupna promjena – pukao pravni sistem. Kralj Aleksandar Karađorđević je ukinuo Ustav, raspustio Narodnu skupštinu te zabranio stranke i udruženja koji su imali narodno i vjersko obilježje. Ne dozvoljava da između sebe i naroda ima bilo kakvog posrednika. S nakanom da uništi identitet ustavotvornih nesrpskih naroda promijenio je ime države u Kraljevina Jugoslavija. To mu bješe odgovor na zahtjev za autonomiju Hrvatske njenog ideologa Vladimira Mačeka, koga je dao zatvoriti.

Prosti svijet Bosne i Hercegovine, ogrezao u siromaštvu i duhovnoj bijedi, posebno seljaci, ovu promjenu je doživio s hladnom uzdržanošću, čije bi se razmišljanje moglo svesti na jednu zajedničku misao: «Očekivanja su nam stara deset godina pa, kad je već toliko dugo trajala jalova politička borba narodnih stranaka, možda će kralj, mjesto njih, učiniti makar malo više, jer gore nego što je sada ne može nam biti». Oni drugi, svjesniji i promućurniji, razmišljali su dublje i raspravljali o biti samog svog opstanka.

– Misliš li, Mehmed-aga – pitao je imam Džafer ef. Begović načelnika – da će poslije ovoga velikosrpska čizma biti još tvrđa?

– Nažalost, hoće – odgovorio je načelnik i dodao: – Centralizmom i apsolutizmom, po mišljenju beogradske čaršije, jedino mogu Hrvate i Slovence dovesti u potčinjen položaj prema sebi, a nas muslimane utopiti u se. Ta im nakana zapravo traje od početka državnog života Kraljevine.

– To ipak ne može bit´. Imamo svoje ajane koji će im se oduprijeti.

– Kralj ih je ovim odstranio pa ih više ne benda. Znade da imamo među sobom Spahine protivnike, pristalice svojih radikala, pa će nam takve postaviti za vođe i takvi će nas ubjeđivati da smo Srbi islamske vjere.

– Zar muftija Maglajlić, doktor Karamehmedović, doktor Hasanbegović, čelnik vakufa Šerif Arnautović, dojakošnji načelnik državnog ministarstva Osman Nuri Hadžić i ini da dođu mjesto reisu-l-uleme Džemaludin ef. Čauševića, doktora Spahe, Behmena, Hrasnice, Mulabdića, rahmetli Hamzalije Ajanovića…

– I ne samo to – prekide ga sagovornik – u kraljevskoj vladi će visoko poletjeti gavran dr. Srškić, naš dindušmanin, koji veli: «Ja ne mogu gledati minareta, oni moraju da nestanu». Nama u Doboju njegovi istomišljenici odmah zatvoriše Medresu. Uz to, dat će sve od sebe kako bi nas odvojio od Spahe. Očigledno je već spremio nož kojim će zemlju isparcelisati prema svojoj mjeri i raskomadati nam Bosnu kako više ne bi bila administrativno-upravna cjelina.

– Šta u ovom belaju očekuješ za sebe? – upitao je imam.

– Već sam malo govorio sa Spahom: da l´ da dam ostavku ili da čekam da me sami smijene. «Ne odstupaj, imenjače», veli mi on, «prilike su takve da treba igrati na dvije karte. Već nosiš dva kraljeva odličja, a i ovdašnji Srbi, računajući i radikale, visoko te cijene i poštuju i – to je tvoj i naš adut, jer i pored zabrane stranke mi ćemo, kako budemo znali i mogli, štititi i braniti interes i položaj svog naroda. Trebaš nam na tom mjestu». Još je kazao da će se žaliti kralju na smjene općinskih uprava. Daj Bože da prođe bez kakvog zijana zbog toga.

– Ne bi bilo čudo. Radikali su mu više puta htjeli dohakati.

– To je bivalo u ranijim međustranačkim razmiricama. Sada se suprostavlja izravno kralju, a to… to… to bi ga moglo skupo koštati.

Već od početka maja prosrpski opredijeljeni Muslimani počeše izdavati svoj sedmičnik «Novo vrijeme», političko-informativni list, koji je slavio radikale, a ružio Jugoslovensku muslimansku organizaciju. U prvom broju, u uvodnoj riječi, pored ostalog kaže: «Prva riječ koju upućujemo našim cijenjenim čitaocima je, da im jasno kažemo, što nas je najviše potaklo sada na izdavanje našega lista.

U deset godina našeg narodnog i državnog jedinstva, zbilo se je upravo pet veoma jakih, presudnih momenata, koji su nas muslimane Bosne i Hercegovine, a prema tomu i učinak njihov, u koliko nije svakoga ih po naš položaj bio negativan, a ne shvaćajući presudnost momenata mi se nismo njima mnogo koristili.

Prvi momenat je akt ujedinjenja 1918. koji dugo nije mogao da naiđe na razumno i stvarno shvaćanje ogromnog broja naših muslimana.

Drugi momenat je način donošenja i bit agrarne reforme godine 1919, koja u sebi nosi osjetljiv odjek neshvaćanja onog prvog momenta od strane muslimana, pa ih je ta reforma u socijalnom i privrednom pogledu jako potisnula…

Treći momenat je onaj, kad su u svom zaslijepljenom partizanstvu izvjesni krugovi u januaru godine 1925. pokušali kod Saveza Naroda bosansko-hercegovačke muslimane oličiti, kao nacionalnu manjinu, a radi svoje lične ili stranačke supremacije.

Četvrti momenat je bivši političko-parlamentarni aranžman između bivše H.S.S. kao pretežno katoličke i bivše N.R.S. kao pretežno pravoslavne političke skupine, koji je stvaran godine 1926. kada su muslimani kao takovi ostali potpuno izvan utjecaja u javnom životu. Tu se osjećala ona fatalna pogrješka grupisanja mal ne svih bivših političkih stranaka na vjerskoj ili plemenskoj podlozi.

Peti i najveći momenat u našoj desetogodišnjoj državnoj i narodnoj zajednici je velika gesta Njegovog Veličanstva Kralja od 6. januara o. g. Kraljevska je strpljivost to bila cio decenij čekati da oni koji su se gerirali kao narodni ljudi stave se jednom zbilja na bazu narodnih i državnih interesa. I onda, kad to ovi nijesu htjeli da učine, pa kad je uslijedio Njegov Manifest, narod nije trebao nikakova daljnjeg komentara, svi smo osjetili potrebu n o v o g  v r e m e n a, nove ere, jer smo sa punom vjerom 6. januara uskliknuli, da je ovo onaj momenat koji, iako je političke partijske prvake iznenadio, da će za nas ostale biti sretan i blagoslovljen. O nama samima ovisi, da jasno vidimo, da se upravo danas stvara fundament našeg političkog, socijalnog i ekonomskog života unutar naše državne zajednice – za sva buduća vremena.

Razdoblje od 28. oktobra 1918. do 6. januara 1929. služit će nam bezuvjetno kao snažna opomena za naš budući stav. Svi nabrojani momenti neposredno tangiraju naš elemenat u Bosni i Hercegovini, a kada se uzmu u obzir i sve druge nedaće teških vremena, koje stoički podnosi Herceg-Bosna, ne treba nikakove smjelosti pa da kažemo da smo do danas bili žrtva partijske razroženosti, da ova zemlja nikada nije toliko trpila kao u ovom minulom deceniju i sada ona hoće, koristeći se velikom i viteškom riječi svoga Kralja, da zauzme ono mjesto u našoj državnoj zajednici koje joj i pripada»…

Ovaj list ne steče širi krug čitalaca jer na njegove strane poleže miris tuđe avlije a nije imao ni novinarska pera kakva je, dok je bila slobodna, imala «Pravda». Ugledni muslimanski prvaci čak nisu željeli ni da im se ime čuje u njemu. U bajramskom broju list je želio razgovarati sa doktorom Spahom, ali je mjesto toga mogao donijeti samo naslov «Gosp. dr. Mehmed Spaho ne govori» a u tekstu samo jednu njegovu rečenicu: «Ja sam odlučio da uopće ništa ne govorim, da sada ne dajem nikakovih izjava». Jednom, na početku, oglasio se u listu reisu-l-ulema Hadži ef. Čaušević i dr. Safvet-beg Bašagić kratkim razgovorom i jednom pjesmom. To bijaše sve.

3. oktobra objavljen je zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na banovine, nova upravna područja, mjesto dotadašnjih oblasti i srezova. Bješe ih devet. Bosna i Hercegovina je potpuno pocijepana jer su mnogi njeni dijelovi pripali srpskim, hrvatskim i crnogorskim upravnim područjima. Njeno ime se, u administraciji, ugasilo, a «Novo vrijeme» je pisalo: «U onom nizu svojih velikih djela za dobro svoje države i svojega naroda Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar potpisavši jučer zakon o novoj administrativnoj podjeli naše države u njezinom imenu, koje uistinu odgovara visokom principu našeg narodnog ujedinjenja, on je ponovno svojemu narodu pružio mogućnost napretka u njegovom privrednom jačanju i nacionalnoj slobodi»…

(Halid Kadrić, Dugo svitanje, drugi dio)