Jürgen Habermas, najutjecajniji živući evropski filozof i teoretičar demokratije, govorio je 19. novembra na kolokviju o krizi zapadnih demokratija u Fondaciji Siemens u Minhenu i upozorio na dramatično ubrzavanje globalnih geopolitičkih potresa. Dok Kina gradi kineski-centrični poredak, a Sjedinjene Države klize u autoritarizam, Evropa ostaje bez pouzdanog saveznika i bez vlastite strateške autonomije. Rat u Ukrajini ogolio je njezinu vojnu ovisnost o SAD-u, a uspon radikalne desnice unutar EU potkopava svaku nadu u dublju integraciju. Habermas zaključuje da je političko ujedinjenje Evrope danas pitanje opstanka i nikada nije izgledalo teže, niti potrebnije

Globalna situacija je sumorna: Kina gradi svjetski poredak u čijem je središtu kineska moć, Sjedinjene Američke Države ubrzano demontiraju vlastitu demokratiju, autoritarni režimi bilježe napredak, a civilno društvo gotovo da ne pokazuje spremnost na otpor. Suočena s ovakvom slikom, Evropa mora razmotriti napredovanje, samostalnije i u mnogo većoj mjeri ujedinjeno. To je pitanje njenog opstanka.

Ruska invazija na Ukrajinu dovela je, između ostalog, do zakašnjelog uvida evropskog stanovništva u duboke promjene koje se odvijaju u globalnoj strukturi moći. Međutim, ova promjena je već neko vrijeme bila u nastajanju kao posljedica postepenog opadanja Sjedinjenih Američkih Država, supersile dvadesetog stoljeća. Jedan od ranih signala bilo je iznenadno promijenjeno raspoloženje američkog civilnog društva nakon 11. septembra 2001. Ova promjena, koja je izazvala strah i uznemirenost stanovništva, dodatno je pojačana retorikom administracije predsjednika Georgea W. Busha i njegovog neumornog i ratobornog potpredsjednika.

Odjednom se činilo da svako osjeća prijetnju međunarodnog terorizma neposrednom. U ozračju propagande koja je zagovarala rat protiv Sadama Huseina i Iraka u suprotnosti s međunarodnim pravom, ova promjena u javnom raspoloženju se ukorijenila i postala sve radikalnija. Institucionalno gledano, ona je najprije pogodila stranački sistem.

Već 1990-ih godina, pod vodstvom Newta Gingricha, duboko su promijenjene ne samo prakse Republikanske stranke nego i društveni sastav njenog biračkog tijela. Ipak, trendovi koji su nagovještavali još temeljitiju i naizgled nepovratnu transformaciju kompletnog političkog sistema kao cjeline dobili su puni zamah tek onda kada je predsjednik Barack Obama razočarao one koji su se nadali radikalnoj promjeni američke vanjske politike.

Danas je oslabljena međunarodna pozicija SAD neosporna, što se ponovo vidjelo na samitu APEC-a u Južnoj Koreji krajem oktobra. Saveznici Sjedinjenih Država, obuzeti nelagodom zbog američke nepredvidljivosti, sada sve intenzivnije traže sporazume s drugim partnerima, onima koji su neutralniji ili više ovisni o Kini. Nakon preranog odlaska američkog predsjednika sa samita, zainteresovanog prije svega za brze sporazume, kineski predsjednik Xi Jinping usmjerio je sastanak promovirajući svoju viziju multikulturalnog svjetskog poretka pod kineskim vodstvom.

Otako je Narodna Republika Kina pristupila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, njene vlade su s političkom inteligencijom težile pretvaranju zemlje u ekonomsku supersilu. No tek od Xijevog dolaska na vlast 2012. godine zamjena liberalnog globalnog trgovinskog sistema sinocentričnim svjetskim političkim poretkom postaje eksplicitno zacrtan cilj, predstavljen s određenom „defanzivnom agresijom“. Kineska inicijativa „Pojas i put“ već duže vrijeme ostvaruje šire strateške i sigurnosne ciljeve, koji naročito koriste Rusiji, Pakistanu, Maleziji i Indoneziji. Kina je također postala najveći donator državama u razvoju.

U globalnom smislu, znak pomjeranja moći jeste i činjenica da će presudni geopolitički sukobi budućnosti biti koncentrirani u jugoistočnoj Aziji. Biće važno posmatrati kako će ponovni uspon Donalda Trumpa utjecati na unutrašnji razvoj na Tajvanu. No sukob u toj regiji nije ograničen na podjelu između Kine i njenih saveznika s jedne te SAD-a i njihovih bliskoistočnih partnera, Japana, Južne Koreje i Australije, s druge strane. Indija, takođe, sada aktivno teži statusu velike sile.

Pomjeranja u geopolitičkoj ravnoteži moći javljaju se i izvan Pacifika: Brazil, Južna Afrika i Saudijska Arabija sve glasnije izražavaju ambicije za veću nezavisnost. Mnoge od ovih zemalja žele pristup proširenoj grupi BRICS. Transformacije u globalnom ekonomskom poretku nagovještavaju kraj američke hegemonije uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata.

Taj poredak, koji je sam Trump doveo do granica pucanja, ne može se jednostavno demontirati, što vidimo u sporovima oko snabdijevanja rijetkim metalima. Ništa, međutim, ne ilustrira promjene bolje od nedavne odluke njemačke vlade da javnim sredstvima spašava vlastitu industriju čelika, koja više nije konkurentna na globalnom tržištu.

Iako su se ove promjene odvijale godinama, i iako mogućnost Trumpovog povratka ni u jednom trenutku nije mogla biti isključena, zapadne vlade nakon početka ruske invazije nisu shvatile da, budući da nisu spriječile sukob, barem moraju nastojati da ga okončaju dok traje Bidenov mandat. U međuvremenu, s početkom Trumpovog drugog mandata ostvaruje se ono što je odavno predviđeno u programima Heritage Foundation: sada gotovo nepovratno demontiranje najstarijeg liberalno-demokratskog sistema na svijetu, kroz obrazac već viđen u Evropi, u Mađarskoj i drugim zemljama.

Ovi novi autoritarni režimi nisu rezultat specifičnih tranzicijskih uslova, već predstavljaju predvorje demokratski „legitimiranog“ ukidanja najstarije demokratije i stvaranja libertarijansko-kapitalističkog sistema kojim upravlja tehnokratski tim. U SAD-u smo svjedoci prijelaza iz jednog sistema u drugi, prijelaza koji se ne odvija prikriveno, nego zapravo sasvim otvoreno, dok je opozicija paralizirana. Posljednji demokratski izbori bili su najavljeni početak brzog, proizvoljnog i autokratskog širenja izvršne vlasti, koja je već prethodno bila očišćena i oslabljenja. Trump koristi ovu situaciju ignorišući upozorenja pravosudnog sistema, koji se urušava i potkopava s najviših nivoa vlasti.

Predsjednik je započeo uzurpiranje zakonodavnih ovlasti preko carinske politike i usmjerio se na ograničavanje nezavisnosti medija i univerziteta. Potom je prešao na zastrašivanje opozicije jednostranim slanjem Nacionalne garde u velike gradove poput Los Angelesa, Washingtona i Chicaga. Sama njihova prisutnost sugerira spremnost vlade da, ako bude potrebno, upotrijebi i vojsku, čiji su najviši činovi već potčinjeni predsjedniku, protiv vlastitih građana. I dok u okviru EU stranački sistem i izbori ostaju zaštićeni, makar i u zemljama poput Mađarske, njihova budućnost u Sjedinjenim Državama sada je ozbiljno dovedena u pitanje.

Nakon skromnih izbornih uspjeha Demokrata, Trump se posvetio marginaliziranju političke opozicije nizom optužbi. U vanjskoj politici, kao što pokazuju proizvoljne vojne akcije protiv krijumčara u blizini Venezuele, pokazuje malo ili nimalo obzira prema međunarodnom pravu. Najiznenađujući, a još uvijek neobjašnjiv fenomen jeste pasivnost civilnog društva i konformizam studenata i profesora, koji su do jučer spremno organizirali masovne proteste, barem protiv Izraela, tzv. „kolonijalne sile“.

Do sada ne vidim uvjerljive znakove da će se SAD odmaknuti od puta prema autoritarnom, tehnokratskom, ali ekonomski libertarijanskom sistemu. Trumpovi mogući nasljednici zagovaraju još uže „svjetonazore“ od predsjednika, patološkog narcisa fokusiranog na kratkoročne lične koristi, koji bi radije bio tajkun i dobitnik Nobelove nagrade za mir nego ozbiljan politički vizionar.

Za refleksije koje iznosim mogu se osloniti samo na svoje kapacitete čitatelja novina. Posebno me zanima šta trenutna promjena globalne ravnoteže, kao i politička podjela Zapada koja se godinama razvija, znače za Evropu. Polazim od pretpostavke da su vlade EU-a i dalje privržene normativnim osnovama svojih ustava i demokratskim praksama. Njihov cilj mora biti jačanje vlastitog utjecaja kako bi EU djelovala kao autonomni akter u globalnoj politici, nezavisan od SAD-a i autoritarnih država koje potkopavaju ovu viziju.

No u pogledu nastavka rata u Ukrajini, „mi“, iz evropske perspektive, ostajemo ovisni o američkoj podršci jer nam nedostaje ključna tehnologija za zračnu nadzor i satelitsko izviđanje. Bez SAD-a ukrajinski front ne bi mogao opstati. A ta zemlja, koja više ne ispunjava Bidenovo obećanje o legitimnoj pomoći Ukrajini u skladu s međunarodnim pravom, nego u najboljem slučaju isporučuje oružje koje finansira Evropa (prije svega Njemačka), postala je nepredvidljiv partner.

Zato je i u evropskom interesu brzo postizanje primirja, što i sama ukrajinska vlada traži. No to ima neugodnu posljedicu koju Evropa još nije artikulisala: EU se ne može politički distancirati od SAD-a, sada pasivnog člana NATO-a. Posljedica je da „Zapad“ i dalje djeluje kao cjelina, iako više ne govori jednim glasom. Rat u Ukrajini prisiljava EU da ostane vezana za SAD putem NATO-a, saveza čiji najvažniji član više ne može vjerodostojno govoriti o ljudskim pravima kao opravdanju za vojnu podršku Ukrajini.

Oni koji su slušali Trumpov govor u Generalnoj skupštini UN-a znaju da je retorika o odbrani međunarodnog prava, korištena prvog dana invazije, izgubila svaku težinu. Jedine zemlje koje stoje izvan ovog poniženja su trideset država koje, nezavisno od SAD-a, pod vodstvom Francuske i Velike Britanije, pomažu Ukrajini. Ironično, one su se nazvale „koalicijom voljnih“, istim nazivom koji je Bush koristio za savez koji je izgradio za invaziju na Irak, u suprotnosti s međunarodnim pravom.

Sada dolazim do ključnog pitanja: da li je realno očekivati širi politički konsenzus unutar EU-a kako bi Unija bila prepoznata kao politički subjekt sposoban za autonomno djelovanje u globalnom sistemu, ne samo kao ekonomski gigant, nego kao politički akter?

Istočne članice EU-a najglasnije zagovaraju rearmiranje, ali su najmanje spremne ograničiti vlastiti suverenitet. Inicijativa bi, stoga, morala doći od velikih zapadnih zemalja, a s obzirom na slabost Francuske, prvenstveno od Njemačke. Izgradnja zajedničke evropske odbrane mogla bi biti početni impuls.

Bundestag je već odobrio sredstva za proširenje njemačke vojske. No njemačka vlada time samo nastavlja politiku iz vremena Angele Merkel: dok je verbalno zagovarala Evropu, uporno je odbijala francuske inicijative za dublju integraciju, uključujući i one koje je zagovarao tada novoizabrani predsjednik Macron. Kancelar Merz, sljedbenik Wolfganga Schäublea, kategorično odbija euroobveznice. Ne postoje dokazi da Njemačka ozbiljno radi na stvaranju EU-a sposobnog za djelovanje na globalnoj sceni.

U većini zapadnih članica EU-a jačaju pokreti koji žele decentralizirati ili oslabiti ovlasti Bruxellesa. Desni populizam raste u gotovo svim zemljama. Stoga je danas manje vjerovatno nego ikada da EU može postići dublju političku integraciju.

Veliki izazov biće očuvati demokratski i liberalni karakter Evrope dok se globalni poredak raspada pred našim očima.

Na kraju političkog života koji je uveliko bio oblikovan sretnim okolnostima, nije mi lako izreći ovaj molbeni zaključak: veća politička integracija, barem u središtu EU-a, nikada nije bila toliko vitalna za nas kao danas. I nikada nije izgledala manje vjerovatna.

Ovaj tekst je blago revidirani rukopis predavanja koje je Jürgen Habermas održao 19. novembra na kolokviju o krizi zapadnih demokratija u Fondaciji Siemens u Minhenu. Objavili su ga Süddeutsche Zeitung i El Pais