Ako me neko upita ko je bio Salim Šabić, reći ću da je bio dobar čovjek i požrtvovan musliman, da je bio, usprkos skromnoj formalnoj naobrazbi, živ i djelatan duh velike intelektualne živosti, čija je misao oblikovana iz žudnje po kojoj svijet spoznajemo a svijest kreiramo.

Panta rei, sve teče! Jedni odlaze, a neki novi klinci dolaze i pitaju: šta vi nama ostavljate, kao što su vama vaši stari ostavljali? Jedan istaknuti mladi čovjek mi je priznao: “Vaši su nam autobiografski fragmenti tek odškrinuli uvid na neke od značajnih ljudi koji su ostavili svoj trag u historiji, ne samo naše zajednice u Hrvatskoj, kakvi su Enver Čolaković, Ismet Ico Voljevica, dr. Sulejman Mašović i drugi o kojima ste pisali u autobiografskoj knjizi Samo prolaznik. Nemojte prestati pisati!”

Uvjerio sam se da ima ljudi i u vodećim strukturama bošnjačkih društava koji ne znaju za Čolakovića, za Voljevicu ili za dr. Mašovića. Neću ni pitati za ime osnivača i prvog predsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. A ima i onih kojima ime nadjenuto Kongresnoj dvorani u Zagrebačkoj džamiji, hadži Salima Šabića, ništa ne govori i ništa ne znači.

Ako me neko upita ko je bio Salim Šabić, reći ću da je bio dobar čovjek i požrtvovan musliman, da je bio, usprkos skromnoj formalnoj naobrazbi, živ i djelatan duh velike intelektualne živosti, čija je misao oblikovana iz žudnje po kojoj svijet spoznajemo a svijest kreiramo.

Slabo sam poznavao Salima Šabića prije rata. Ta ratna razdjelnica kojoj je prethodio raspad Jugoslavije, zatekla me nakon dužeg boravka u Turskoj i povratka u Zagreb, s proljećem 1990., kad započinje dramatičan proces tranzicije države iz komunističko-socijalističke u kapitalističku i samostalnu državu. Vratio sam se baš u dane završetka svibanjskih izbora, na kojima je Hrvatska demokratska zajednica generala dr. Franje Tuđmana osvojila 205 od 315 mjesta u Saboru, pa Tuđman zauzima mjesto predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. U kolovozu pobunu su podigli Srbi oko Knina i u Kninu, balvan-revolucijom: blokiraju prometnice i počinje novi scenarij s “gostima” iz Srbije i Jugoslavenskom narodnom armijom s “logistikom i osiguranja goloruka naroda”.

Salim dolazi prvi put u Zagreb

U Zagreb je došao iz rodnog Gradačca kao 18-godišnjak, upisao je i završio krojački zanat 1957. a godinu kasnije otvorio samostalni obrt (Muška moda Šabić), uspinjući se od zanatlije do modnog kreatora zavidne reputacije. U zgusnutoj leksikografskoj natuknici piše da je bio istaknuti član Islamske zajednice u Zagrebu – angažiran na izgradnji Zagrebačke džamije. Godine 1973. je član, a 1978. predsjednik Odbora za njezinu gradnju. Prvi put sam ga susreo kad sam , u munduri JNA ušao u čitaonicu IZ u Tomašićevoj ulici sa Enverom Čolakovićem, kojeg je na svojoj tribini predstavio dr. Sulejman Mašović. Unutar IZ u Zagrebu i uopće u strukturi hijerarhijske ljestvice Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Salim je zauzimao visoke pa i najviše pozicije, i, paralelno s tim – u hrvatskim i jugoslavenskim institucijama državnog demokratskog aparata: bio je zastupnik u Saboru RH i delegat u Saveznoj Skupštini Jugoslavije. Među osnivačima je Stranke demokratske akcije u BiH i u Hrvatskoj, a do osamostaljenja BiH, bio je drugim čovjek u SDA BiH, iza predsjednika Alije Izetbegovića.

U prvoj tranzicijskoj godini, Vjesnik je (14. travnja 1991.), uz Bajram, donio panoramu misli probranih muslimanskih sugovornika, što oni očekuju od demokratskih promjena, kako se snalaze u tim procesima, posebno u pretvorbi društvenog vlasništva u privatno itd. Međutim, za demokracijom su svi posegnuli, očekujući je.

Novinarka piše o Salimu Šabiću: „Nada se da će se kroz ideju demokracije i ljudskih prava smanjiti mogućnost da se drugima nameće određeni način života. Također vjeruje da novo vrijeme demokracije odgovara svima, a posebno muslimanskom narodu, koji sada može izraziti svoje nacionalno biće i trenutnim popisom stanovništva. Šabić se optimistički nada da i u najvećim kataklizmama dolazi bolje sutra. Vjerujući u ljude i u život s ljudima koji imaju duboko usađenu želju za slobodom – s radošću dočekuje Bajram, naročito bajramsko jutro, nakon mjesec dana strogog režima posta.“ (Željka Godeč, Vjesnik, 14. travnja 1991., str. 10)

 Naši susreti i suradnja započinju uz rat u Hrvatskoj posebice od 1992., s agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Često smo i na putovanjima, sudjelujemo nerijetko u istim temama i u bliskim ulogama, u Hrvatskoj kao i u Njemačkoj, Austriji, Libiji. O tome govori moj prilog u knjizi Hadži Salim Šabić, čovjek vizije i misije ((2021.)

Mujo je umakao smrti s ruba jame Golobnjače

Naša češća sretanja i dobrohotna saradnja započela je pozivom na razgovor oko netom pokrenutog političkog mjesečnika Ogledalo. Upoznao samo glavnog urednika novog glasila, dotadašnjeg Vjesnikovog dopisnika iz Sarajeva Mustafu Mujagića. U listu nisu navedena imena urednika niti sam ih mogao saznati. Nakladnik – “Prvo muslimansko dioničko društvo” iz Zagreba. Ponudili su mi lektorsko-korektorske poslove i, naravno, suradnju po svojoj vlastitoj vokaciji. Upravo se zaključivao prvi broj, pa sam im ponudio tekst o bošnjačkom selu Turan köyu kraj Burse, Spašeni jezik, davnih bošnjačkih iseljenika. Magazin je izašao u studenom 1990. Salim mi je ispričao kako je prije mjesec dana u Krajini upoznao Muju Derviševića, koji je jedini preživjeli uhićenik četničkih satrapa pobjegao sa samog ruba jame Golubnjača, u presudnom hipu se otrgnuo i odjurio u noć poput ustravljene gazele! U drugom broju Ogledala, u prosincu 1990., izašo je moj stravični tekst Pakao Vakuf Golubnjača, o živom i zdravom Muji, koji je tada, g. 1941., imao samo 17 godina. (U tim masovnim zločinima u Kulen Vakufu stradalo je 3500 ljudi, a 400 muškaraca je bačeno u jamu Golubnjača kod Martin Broda.)

 Magazin je, grafički, izgledao prelijepo. Naklada ogromna! Ljepotu tiska potpisivala je jedna štamparija u Firenzi, u kojoj sam se, iznenada, našao jednoga siječanjskog jutra 1991., nakon cijele noći putovanja sa Salimom i, za volanom, neumornim Nuhbegovićem. U tiskari nas je čekao posljednji dvobroj Ogledala, 3-4/1991. Ogledalo se više nije nikada pojavilo!

Salima pamtim i po britkom govoru na Mitingu za Goražde koji smo zajedno priredili, a izgleda da sam ja jedini i zabilježio većinu govora.

Akcenti iz Salimova govora na mitingu za Goražde

Plato pred Zagrebačkom džamijom, 22. IV. 1994, Zagreb,

Dragi Bosanci, dragi prijatelji, dragi Hrvati!

Danas je ovaj skup jedan u nizu širom Europe, s kojeg šaljemo narodima svijeta poruku da se u Bosni i Hercegovini ostvaruje srpski cilj osvajanja Bosne i Hercegovine, ali bez Bošnjaka i bez Hrvata u njoj. Oni su cilj uništenja. (…)

Noćas na Radio-Sarajevu, radio-amateri javljaju da je Goražde grad boli i da tijela djece lete u nebo. Svijetom vladaju ubojice predvođene stalnim članovima VS i Butrosom Galijem. To nam potvrđuju ove parole. Svugdje tražimo ukidanje embarga, svugdje tražimo oružje. Tražimo od hrvatske Vlade i njihovih suradnika u Hercegovini da se odmah otvore granice i oslobode prolazi Hrvatima i Bošnjacima koji su spremni da se bore protiv srpsko-crnogorskog agresora i četnika. To je jedino u ovom trenutku moguće učiniti – ukidanje vlastite blokade i embarga. Inače, draga braćo i poštovane sestre, sutra će sve ovo oko nas biti Goražde. Ovdje smo se sakupili svijetla obraza, u ovom gradu, u ovom državi, mi Bošnjaci i Hrvati iz Bosne i Hercegovine – jer smo se borili i za slobodu svoje domovine Hrvatske, kao što se želimo boriti i za slobodu naše domovine naše domovine BH. Nama se vezuju ruke.

Kažu: “Ne možemo ukinuti embargo, jer će biti žrtava.” Da nema embarga, ne bi bilo 200.000 žrtava u Bosni i Hercegovini. Da nema embarga, bilo bi 20,000 žrtava, imalo bismo mir, imali bismo Srbe preko Drine. Danas tražim i zahtijevam da to potvrdite: Da hrvatska Vlada sa svojim suradnicima u Hercegovini koji i sada blokiraju konvoje i prolaze ljudima, otvori granice i omogući prolaz u našu zemlju, da bismo se borili za nju. Ovdje to govorim kao Bošnjak. Na mojoj karti potraživanja i dugovanja, strana dugovanja nam je svima čista! Ne dugujemo nikom ništa! Nama svijet duguje 200.000 ubijenih, 200.000 ranjenih, 1,000.000 raseljenih, 20.000 ljudi bez ruku i nogu, bez očiju, bez svoje domovine.

Preseljenje

Na ovaj svijet Salim je došao 1. VI. 1936. u Gračanici, a na drugi je preselio 20. II. 2001. Dženaza je proučena i pokop obavljen na zagrebačkom groblju Mirogoju. Mir duši njegovoj, plemenitoj.