Pokret predvode mladi, rođeni između 1995. i 2010. godine, tzv. Generacija Z,  koji se okupljaju pod hashtagom #GenZ212, referencom na marokanski telefonski kod. Njihove poruke su jasne i direktne: “Nećemo stadione, hoćemo bolnice!”, “Ne želimo Svjetsko prvenstvo, želimo zdravstvenu zaštitu!”

Rabat, Casablanca, Marakeš, Agadir… Posljednjih dana marokanske ulice ponovo odjekuju povicima koji podsjećaju na Arapsko proljeće 2011. godine. Ali ovaj put, protesti nemaju lica poznatih opozicionara, niti vođa političkih partija. Umjesto toga, pokret predvode mladi, rođeni između 1995. i 2010. godine, tzv. Generacija Z,  koji se okupljaju pod hashtagom #GenZ212, referencom na marokanski telefonski kod. Njihove poruke su jasne i direktne: “Nećemo stadione, hoćemo bolnice!”, “Ne želimo Svjetsko prvenstvo, želimo zdravstvenu zaštitu!”

Za razliku od Arapskog proljeća, današnji pokret ne okuplja opoziciju, sindikate ili tradicionalne partijske strukture. Oslonac su društvene mreže, TikTok, Discord i Instagram. Dvije anonimne grupe, Gen Z 212 i Morocco Youth Voices, koordiniraju proteste pozivajući na mirne skupove i raspravu o ključnim problemima: zdravstvu, obrazovanju i borbi protiv korupcije.

Na ulicama najmanje 11 gradova okupljaju se hiljade mladih, tražeći dostojanstven život. “Nema više nade. Ne tražim samo reformu obrazovanja i zdravstva, tražim reformu čitavog sistema”, kazao je Jusuf, 27-godišnji inženjer iz Casablance. Njegove riječi odzvanjaju osjećajem izgubljene generacije.

Vlada je na prve skupove reagovala hapšenjima. Prema podacima Marokanskog udruženja za ljudska prava (AMDH), samo u Rabatu uhapšeno je više od 100 ljudi, dok su u drugim gradovima poput Marakeša, Agadira i Souk Sebta evidentirani deseci privođenja.

Iako su većina demonstranata ubrzo pušteni, vlasti su nastavile s praksom zabrane okupljanja i targetiranja “recidivista”, onih koji su se vratili na proteste. Protiv njih se vode postupci za “narušavanje javnog reda”. Unatoč represiji, pokret ostaje uporan. “Volimo ovu zemlju u kojoj smo odrasli i želimo da izgleda bolje”, poručio je jedan od mladih prije nego što je uhapšen.

Srž protesta je duboka ekonomska i društvena kriza. Stopa nezaposlenosti mladih u drugom kvartalu 2025. godine iznosila je gotovo 36%, dok je veliki dio zaposlenih prisiljen na rad u neformalnoj ekonomiji ili na emigraciju.

Marokanski kralj Muhamed VI. je u govoru povodom Dana prijestolja i sam priznao postojanje “dvobrzinskog Maroka”: zemlje sa supersavremenim željeznicama, megaportu Tanger Med i milijardama uloženim u organizaciju Afričkog kupa nacija 2025. i Svjetskog prvenstva 2030., ali i zemlje u kojoj milioni ljudi i dalje nemaju osnovne uslove za život.

U ruralnim područjima, više od 53% domaćinstava nema tekuću vodu, a situacija se dodatno pogoršala nakon zemljotresa u septembru 2023. godine. Deseci hiljada ljudi i dalje žive u šatorima, bez zdravstvene njege i obrazovanja za djecu.

Konačni okidač za talas protesta bio je skandal u bolnici Hassan II u Agadiru, gdje je u samo deset dana tokom augusta preminulo osam porodilja nakon carskog reza. Svjedoci su opisali operacione sale “pune žohara” i bolnicu bez osnovnih medicinskih potrepština. Ministar zdravstva smijenio je tadašnju upravu i regionalne zvaničnike, ali šteta je već bila učinjena. Građani su izašli na ulice, a slučaj je postao simbol šire sistemske krize: korupcije, zapuštenog zdravstva i nejednakosti.

Pokret Generacije Z u Maroku pokazuje kako digitalna era mijenja obrasce društvenog djelovanja. Mladi nemaju formalne vođe niti političke ambicije, ali koriste jezik koji razumije cijela zemlja: zahtjev za dostojanstvom, pravednošću i budućnošću koja nije ograničena na emigraciju.

I dok vlast pokušava suzbiti proteste hapšenjima i zabranama, jasno je da je frustracija mladih postala ozbiljan izazov za režim. Podsjećanje na 2011. godinu nije slučajno, ali ovoga puta bunt dolazi iz srca digitalne generacije koja ne poznaje granice između ulice i mreže.