Kompletne su porodice zbrisane. Selo koje je prije rata brojalo stotine duša, izgubilo je četvrtinu populacije u jednom danu. Zločin je bio planiran do najsitnijih detalja – ljudi su zlostavljani, likvidirani, a kuće spaljene. Preživjeli svjedoče da su u zločinima učestvovali i njihovi bivši učitelji, komšije i poznanici.

Kada se govori o masovnim zločinima koje su srpske snage počinile nad Bošnjacima od 1992. do 1995., neka stratišta u Bosni i Hercegovini često budu zanemarena i ne pokloni im se dovoljno pažnje. Jedno od takvih je i područje oko Ključa, gdje su ciljano i planski vršene masovne egzekucije bošnjačkog stanovništva, u kojima su, strijeljajući svoje đake, učestvovali čak i seoski učitelji i nastavnici, poput Marka Samardžije u Biljanima, ili učitelja Stojana iz Prhova.

Ljeto 1992. godine ostaje duboko urezano u kolektivno pamćenje Bošnjaka Ključa kao jedno od najstrašnijih i najmračnijih razdoblja njihove historije. U organiziranoj i brutalnoj kampanji etničkog čišćenja, pripadnici vojske i paravojnih formacija bosanskih Srba, uz aktivnu podršku lokalnih srpskih civila i političkih struktura, počinili su masovne zločine nad bošnjačkim stanovništvom širom općine. Sela Biljani i Prhovo, među brojnima, postala su simboli nezamislive patnje i genocidne namjere.

Nakon što su srpske političke i vojne snage preuzele kontrolu nad općinskim strukturama u Ključu, počela je planska operacija etničkog čišćenja Bošnjaka. Cilj je bio jasan – protjerati, ubiti i izbrisati svaki trag bošnjačkog prisustva u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Napadi na sela bili su koordinirani, ubistva masovna, a mučenja i pljačke svakodnevna pojava.

Uništavana je i kulturna i vjerska baština – svi islamski vjerski objekti na području Ključa su porušeni. Ubijeno je više od 700 bošnjačkih civila, a iza njih je ostalo više od hiljadu jetima – djece bez jednog ili oba roditelja.

Najveći pojedinačni zločin na području Ključa dogodio se 10. jula 1992. godine u selu Biljani. U samo nekoliko sati, više od 260 civila bošnjačke nacionalnosti ubijeno je na najbrutalnije načine. Među njima su bile žene, djeca, starci – čitave porodice. Ljudi su okupljani na unaprijed odabrane lokacije, među kojima su školsko dvorište, šumski predjeli i seoski putevi, gdje su strijeljani ili ubijani iz neposredne blizine.

Nakon egzekucije, tijela su zakopavana u masovne grobnice, od kojih su mnoge otkrivene godinama kasnije. Žrtve su pronađene sa svezanim rukama, povezanim očima i jasnim tragovima mučenja.

A Samo mjesec ranije, u selu Prhovo, vojska Republike Srpske – sastavljena uglavnom od lokalnih Srba – izvršila je masakr nad svojim dojučerašnjim komšijama. Tog 1. juna 1992. godine, u samo nekoliko sati, ubijeno je 53 Bošnjaka, od čega je njih 37 likvidirano na licu mjesta, dok ih je 16 odvedeno i ubijeno na području sela Peći. Među njima bilo je jedanaestero djece – najmlađa žrtva bila je sedmogodišnja Indira Medanović, dok je najstariji bio osamdesetčetverogodišnji Arif Medanović.

Kompletne porodice su zbrisane. Selo koje je prije rata brojalo stotine duša, izgubilo je četvrtinu populacije u jednom danu. Zločin je bio planiran do najsitnijih detalja – ljudi su zlostavljani, likvidirani, a kuće spaljene. Preživjeli svjedoče da su u zločinima učestvovali i njihovi bivši učitelji, komšije i poznanici, poput zloglasnog Marka Adamovića, koji je zapovijedao akcijom i, prema svjedočenjima, na dan masakra hladno izgovorio: „Pokoj im duši.

Preživjeli iz Biljana i Prhova godinama pokušavaju ispričati istinu o onome što se dogodilo. „Zločin u Biljanima je bio genocid u malom. Htjeli su nas izbrisati iz našeg kraja“, kazao je jedan od svjedoka, koji je tog dana izgubio oca i trojicu braće. U Prhovu, mnogi su izbjegli smrt skrivajući se danima po šumama i minskim poljima. Mnogima su članovi porodica ubijeni pred njihovim očima.

Uprkos težini i obimu zločina, pravda je za žrtve Ključa spora i djelimična. Za više od 700 ubijenih Bošnjaka, izvršioci su osuđeni na svega 36 godina zatvora. Haški tribunal osudio je neke od političkih i vojnih lidera, poput Radovana Karadžića, ali lokalni egzekutori u mnogim slučajevima nisu ni procesuirani.

U Biljanima je podignut spomenik žrtvama, a svake se godine organiziraju komemoracije. Međutim, mnoga mjesta zločina u Prhovu i drugim selima Ključa i dalje su neobilježena. Udruženja žrtava upozoravaju na šutnju institucija, nedostatak obrazovanja o ratnim zločinima i pokušaje historijskog revizionizma.

Zločini u općini Ključ – naročito u Biljanima i Prhovu – predstavljaju jedno od najstrašnijih svjedočanstava o genocidnoj politici koja je vođena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. To nisu bili izolirani incidenti, već dio šire strategije uništenja bošnjačkog naroda. I danas, trideset i tri godina kasnije, sjećanje na nevine žrtve ostaje moralna obaveza svih nas, a zahtjev za pravdom – stalna obaveza prema istini i budućnosti.