U borbama, na vezirovoj strani, Deli Hasan-paša je poražen i zarobljen na prilazu Sarajevu, daleko četiri sata hoda od grada, novopazarski vojskovođa Adem-paša je pobjegao s poprišta nakon što je raz bijen kod Prače, a Bekir-paša, saznavši za kraj svojih saveznika, nije se ni usudio ulaziti u boj. «Poražen» je i Ali-paša Fidahić a ni Osman-paša Gradaščević, ostavši usamljen, nije mogao pomoći veziru.

Ujdurma, koja je potaknuta iz Sarajeva, pokazala se dvadeset šestog oktobra. Tog dana pobunili su se i Travničani, koji su nasrnu li i na sam vezirov Konak. Počeli su od javnog vrijeđanja vezirovih pašalija, nastavili zatvaranjem svojih radnji a završili uzimanjem oružja i jurišem na rezidenciju. Borba je bila paklena. Pobunjenici su napredovali sve do vezirovih avlija i zadržavale su ih još samo čete Arbanasa, vezirova lična garda.

Vezirova glava nikad nije bila jeftinija.

***

Vojska sarajevskih ustanika je «neočekivano» narasla na trideset pet hiljada ljudi. Bašaga Memiš-aga je iz sarajevskog kadiluka poveo petnaest hiljada, a brojčanu prevagu na njegovu stranu donijeli su Hadži Salih-beg, koji je pred vodio osam hiljada Srebreničana, te Osman-paša koji je vodio šest hiljada Fočaka i šest hiljada Crnogoraca, pravoslavnih pobunjenika. Za svoj tabor ova vojska je izabrala Busovaču, primakavši se Travniku na šest sati hoda. Napad na pomoćne odrede vezirove vojske, koji su dolazili iz daljih pašalučkih kapetanija i koji se nisu ni stigli sjediniti sa glav nim taborom u Jardolu, počeo je prvih dana novembra.

U kratkim, ali žestokim borbama, ustanici su razbili protivnike ili ih privoljeli da im se pridruže pa su tako spriječili opkoljavanje Sarajeva. Ipak, vijesti o porazima nisu pokolebale Derviš-pašu pa je na njih odgovorio udarom na borbene položaje ustanika u Busovači. Izveo ga je trećeg novembra sa tri hiljade ljudi, kao jakom izvidnicom kojoj je data i mogućnost da pregovara i privoli ustanike na predaju. Pregovori su odbijeni. Ovu Derviš-pašinu vojsku sačinjavali su jednako Bošnjaci i Arbanasi. Ona bi, izvjesno, imala značajan uspjeh budući da je imala topove dalekog dometa i bolje municije da bošnjačka vojska pašinog tabora nije prešla ustanicima. Arbanasi su ostali usamljeni, no i takvi borili su se dalje, odlučno i hrabro, sve dok nisu do posljednjeg izginuli ili pali u ropstvo. U borbama, na vezirovoj strani, Deli Hasan-paša je poražen i zarobljen na prilazu Sarajevu, daleko četiri sata hoda od grada, novopazarski vojskovođa Adem-paša je pobjegao s poprišta nakon što je raz bijen kod Prače, a Bekir-paša, saznavši za kraj svojih saveznika, nije se ni usudio ulaziti u boj. «Poražen» je i Ali-paša Fidahić a ni Osman-paša Gradaščević, ostavši usamljen, nije mogao pomoći veziru.

***

Derviš-paša, dobivši vijest o punom porazu svoje vojske na Busovači, te da mu se preostala ordija priklonila ustanicima, povukao iz Jardola. Bolje bi bilo kazati da je pobjegao odatle prema Travniku, jer je na Jardol, nakon pobjede u Busovači, navalila sva ustanička vojska.

I u Travniku je Derviš-pašu čekalo golemo razočarenje. Vezir Ali-paša, dotad samouvjeren, odlučan i smion, odjednom je samrtno poblijedio, izgubio se u nemoći da išta uradi. Tad je učinio ono što niko nije mogao ni naslutiti. Pobjegao je iz Travnika. Uz njega je pristao i ćehaja Sulejman-paša Skopljak. Iza njega su tu ostali samo kajmakam Resim-beg, oronuli starac koga Travničani nisu ni gleda li kao vlast, i vezirov tefterdar Asim efendija, koji, bez vezira, gradu nije značio mnogo. Vezir je smjesta ostavio sve što je imao. Samo sa odredom svojih Arnauta, dobrih binjedžija i ičoglana, odjurio je na sjever, prema Banjoj Luci. No ni u njoj nije naišao na otvorena vrata. Banjalučani nisu dali ni da im se približi. Shvatio je da bi to isto učinili i ostali Krajišnici. Usput mu se pratnja stala osipati. Svako je na svoj način tražio sebi spas.

Vezir je sav ostatak dana proveo u bijegu. Zaštitnika nije našao. Grozničavo je razmišljao ima li neko među ajanima ili kapetanima da mu je, i nakon bune, ostao vjeran. Ima li neko da je još uz sultana, da je za reforme. Naposljetku se sjetio jajačkog kapetana Mustafe Mehmed-bega Pašića, čija vojska u ovom boju nije sva prešla ustanicima. Kapetan je dosad redovno dohodio na travnički divan, savjesno je prihvatao i izvršavao Portine naredbe ne griješeći se nikad ni o zakonske ni o ljudske norme. Ostao je stabilan, istrajan, i pored toga što su mu najbliži saradnici, gradski dizdari Kulenovići, begovi Osman i Sulejman, sve vrijeme otvoreni protivnici, neumoljivi mrzitelji reformi. Ako će ga iko uljudno primiti, hoće ovaj Mustaj-beg, velikodušan i obrazovan čovjek. Dobro je govorio i turski.

Uvjerivši sebe da je dobro promislio, vezir je odlučio promijeniti smjer pa se sa sjevera vratiti na jug. Okrenuo se i jašući mirno tokom noći stigao do Jajca. Došao je u svitanje četvrtog novembra. Poslao je izaslanika kapetanu s pitanjem je li mu dobro došao.

Kapetan Mustaj-beg je mlad čovjek, približavao se tridesetoj. Bio je naklonjen Porti, ali ne iz ideoloških nego iz praktičnih razloga. Stalo mu je do vlastitog mira, rahatluka i serbezluka. Razborit u razmišljanju, realan i racionalan, stajao je na gledištu da je sila po kretačka snaga svake promjene pa se ni jednoj, većoj od svoje, nije suprotstavljao. Ponašao se kao biljka na vjetru. Takvim svojim stavom stekao je čast i ugled umjerenog i mirnog čovjeka, pasivnog carskog podanika. Prihvatao se oružja samo kad tuđe zaprijeti njemu.

Vezirovu najavu kapetan je primio hladno i bez straha. «Onaj ko bježi nije opasan», pomislio je, «bjeguncu je snaga samo u noga ma». Kako vezirov dolazak nije bio služben, već privatan, tako mu nije ni priredio svečan doček. Držao je da će s njim imati kratak razgovor, koji će se ticati samo njegove dalje sudbine i da će mu boravak ovdje biti ograničen. Nije se prevario.

Ugledavši visokog gosta, iznenadio se njegovom izgledu. Posve se izmijenio. Ukupnom svojom pojavom ostavio je dojam ne sretne osobe. Oči na nepomičnom, mračnom licu, bjehu duboko utonule, pogled bješe bez nade a pokreti tijela bez živosti i svježine.

– Meram mi je, Mustaj-beže – rekao je Ali-paša već na počet ku razgovora – da odavde provjerim uvjete prelaska granice i stu pim na austrijsko tlo. Tamo će me prijateljski primiti budući da je Austrija u dobrim odnosima sa Visokom Portom.

– Svijetli pašo – rekao je kapetan – kako će se Visoka Porta držati u tom slučaju, u tom, da tako kažem, ponižavajućem stanju…

– Bit ću ukoren, znam, nu drugog izlaza za sada nemam – prekinuo ga je vezir.

– Zar nije bolje ostati ovdje, utanačiti pregovore s ustanicima?

– Ne očekujem da bi ih oni prihvatili.

– Bi. Nemaju ni oni drugog načina da okončaju bunu. Uvjeren sam da bi njihove baše, Memiš-aga i Hadži Salih-beg, prihvatili divan s tobom, bezbeli ako imaš dobru volju za to.

– Imaš li kakav haber iz Travnika?

– Tvoj saraf, većil sarač i emin-beg su dobili utočište u austrij skom konzulatu…

– Ne to – prekinuo ga je vezir – znaš li šta izvještavaju o stanju trupa na poprištu?

– Znat ću to do kraja sutrašnjeg dana, a najkasnije prekosutra.

– Potrudi se za to. Sad bih da se odmorim, a i moj ćehaja. Težak dan smo imali i ja i moja pratnja.

U tih nekoliko dana, dok je Ali-paša razmišljao hoće li početi pregovore s ustanicima ili će nastaviti rat, Sulejman-paša se trudio da i svoju muku prenese na vezira. Bojao se da će ustanici, u žaru bijesa što je uz vezirov skut, a još više što je njih izdao, nasrnuti i na njegovu kasabu – Uskoplje – te da će i tamo hašer počiniti. Ali-paša je odbio da ga sasluša, nije htio čuti za njegovu brigu, sav predan sebi, dok tatari s terena ne dojaviše kako je Uskoplje napadnuto. Ustanici kasablijama nisu naudili, ali jesu poharali Sulejman-pašine konake. Tek tada je Ali-paša digao glavu s prsa i pogledao oko sebe. Poslao je poruku Sarajlijama da je voljan pregovarati.

U izvještaju koga je kapetan u kasni akšam trećeg dana dobio, stajalo je, pored ostalog, da ustanici tamo utvrđuju svoje položaje, da se prva prethodnica sarajevske ustaničke vojske, jačine hiljadu petsto ljudi, zadržala u Turbetu, odakle je poslala izaslanike u Travnik da objasne kasablijama ciljeve svoje borbe i obeća im «prijateljsko ophođenje». Druga prethodnica, dvostruko brojnija, zastala je pred samim gradom, odakle je uputila buljuke da zaposjednu gradsku tvrđavu. Posadu tvrđave su razoružali i poslali kućama a zato čenike oslobodili. Ustanici su naklonost kasablija, kojih tu živi šest hiljada, pridobili i svojim besprijekornim vladanjem. Ni jedan od njih nije darnuo ničiju imovinu, čak nije narušio ni vezirov Konak.

Kraj ustanka došao je brzo i uspješno, onako kako su ustanici i očekivali. Jedanaestog novembra Derendeli Ali-paša se vratio u Travnik i sastao sa ustaničkim vođama Memiš-agom i Hadži Salih-begom. Bez ustezanja i okolišanja pristao je da pobunjeni janjičari zadrže povlastice koje su dotad imali, odustao je od provođenja nizami džedida, od većeg oporezivanja stanovništva i, bez riječi, dao pristanak da u Sarajevu teče život na način kako su šeherlije naučili.

Time je i ovaj pokušaj Visoke Porte da provede reforme u Bosni propao.