• Nova arka sadrži posljednje pjesme koje je Sead Begović napisao za života, a njegov sin Filip Mursel u pogovoru o ocu piše nadahnuto, iskreno i intimno, evocirajući i slike iz jednog iščezloga pjesničkog svijeta

U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga stihova rahmetli pjesnika Seada Begovića, preminulog 2018. u Zagrebu, u 64. godini života. Knjiga sadrži 22 pjesme, predgovor akademika Dražena Katunarića i pogovor Begovićeva sina Filipa Mursela, piše Alen Galović u zagrebačkom Expressu.

To su posljednje pjesme koje je Sead Begović napisao za života, a o tom osobitu čovjeku njegov je sin piše nadahnuto, iskreno i intimno, evocirajući pritom i sjećanja iz svoga djetinjstva, slike iz iščezloga svijeta zagrebačkih poetskih kavana, pjesnika koji su kroz njih prolazili, intenzivnog, snažnog, katkad i destruktivnog života u kojem je Begović mnogo puta pisao posve oprečnu liriku- nježnu i podatnu, meku i toplu. 

Takve su i neke slike koje sada nalazimo u knjizi Nova arka, tu su stihovi u kojima se zlo “napokon sagiba ka vlastitoj smrti”, u kojima je “krtica željna prijateljstva”, u kojim pjesnik kaže: “Ne želim svijet prožet mojom tjeskobom/ Želim plavu omču mora”. Ali u tim posljednjim stihovima mnogo je više jednog drugog senzibiliteta, katkad gorkog, prožetog egzistencijalnim sumnjama, filozofskim zapitkivanjima, a doista često i očajem, zamalo beznađem prožetim jetkom ironijom, pa i nagovještajima smrti, odlaska.

U potonjem je značenju silno snažna pjesma “Ugaslo ognjište”, pjesma čiji stihovi nose poruku one antičke Memento te mortalem esse, a koja završava stihovima: “Kakva samoća!/ Sve je pred tobom i ti pred Njim/ a nisi oživio/ nisi zamirisao/ i On se ne zanosi tobom”. Zbirka se zaključuje pjesmom “Portret za vječnost”, stihovima koji na trenutak zrače jesenjinovskom tugom, sjetom, a onda se iznova razbijaju o neke ogorčene hridi, kao što se razbije čovjek kad mu se bliži kraj: “Ošamari te neka bolest i ti/ se razbiješ o plafon/ Tamo ima slika i voća i cvijeća/ i ptica koje te razonode pjevajući/ o povrću koje ćemo tek zasaditi/ udišući duhanski dim”.

I kad pjesnik na tren zađe u sliku koja nudi toplinu, nježnost, kad u njegovom stihu “plodna i čađava zemlja/ obećava dobrotu”, onda ona to odmah potom čini “kao i svaki otmjeni grob/ šutljiv i otuđen od društva/ osobenjak i neženja”.

Ko je poznavao Seada Begovića, lako će zaključiti koliko je u ovim stihovima mnogo baš njega samoga, stvarnoga, precizno oslikanog čovjeka koji se naizmjenično lopta vedrinom i stalnom tegobom, pjesnik koji uvjerljivo i dugo žonglira od radosti i lakoće do zatomljene zlovolje, sjete, pa i gorčine (one o kojoj je davno u pjesmi “Ovo je prolog“ pjevao Lorca, a u čuvenom prijevodu Nikole Miličevća kazuje: “Poezija je gorčina,/ nebeski med što teče/ iz nevidljiva saća/ što ga stvaraju duše./ Ljupke knjige stihova/ zvijezde su što prolaze/ kroz nijemu tišinu/ u kraljevstvo ničega,/ ispisujući po nebu/ svoje strofe od srebra”.)

Begovićeva Nova arka se na kraju ipak ne razbija o one “ogorčene hridi” iz njegova “Portreta za vječnost”, ona na kraju posve spokojno plovi kroz nijemu tišinu, baš kao što plove vječne Lorcine zvijezde. Ove pjesme čine se prirodnim nastavkom temeljne zbirke Begovićeve poezije, prelijepe i snažne knjige “Nova kuća” (Naklada DHK, 1997.).

Nije slučajno da o toj knjizi piše u pogovoru i Begovićev sin Filip Mursel, pa izdvaja riječi svoga oca iz jednoga intervjua: “Naprosto, došlo je novo vrijeme kada se pjesnici više ne žele družiti s krepanim otajstvima jezika s kojima je jedina poruka poezije- sama poezija. Sada je lakše bilo izraziti vječnu i nepromjenjivu sudbinu čovjeka, dakle, egzistenciju: samoću, osamljenost, izdvojenost pa makar i unutar obitelji, koja nije uvijek, kao kod mene, garancija za sreću”.

Pogovor Filipa Mursela Begovića značajan je za shvaćanje i prihvaćanje onih okolnosti koje su nerijetko upravljale Begovićevim pjesničkim životom, ali koje su- na žalost- određivale i njegovu poziciju u pjesničkom hrvatskom kanonu. Te okolnosti, često nepravedne, nekad vođene sasvim izvanknjiževnim motivima, ispunjene egoizmom ili narcizmom, zavišću ili tek nepomirljivim razlikama u karakterima, Filip Mursel Begović opisuje kao suštinski bakšiš, naziva ih posve bezvrijednima kada se svodi životni račun. A svođenje računa, to oproštanje sina od oca, čini njegov pogovor poeziji Seada Begovića vrlo potresnim i autentičnim tekstom.

Knjiga “Nova arka” izašla je u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u partnerstvu s Bošnjačkim društvom pisaca iz Sarajeva. Sead Begović je zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima. „Preporod“ Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika. Dvadeset i šest godina bio je član Društva hrvatskih književnika, a zatim Hrvatskog društva pisaca. Bio je član Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske.