Dokumentarac o Fatimi Hassouni, mladoj palestinskoj foto-reporterki ubijenoj u izraelskom napadu, izabran je za festival Cannesu dan prije njezine smrti
Na ekranu se mlada palestinska foto-reporterka Fatima Hassouna smiješi i tiho priznaje svojoj sugovornici, iranskoj rediteljki Sepideh Farsi: „Znaš šta se događa? Nikada nas neće pobijediti, jer mi nemamo šta izgubiti.”
No u stvarnosti je imala što izgubiti – svoj život. I on joj je oduzet 16. aprila u izraelskom zračnom napadu na sjever Gaze, zajedno s članovima njene porodice – još deset Palestinaca. Samo dan ranije, Farsi ju je nazvala i obavijestila da je dokumentarni film koji snima o njoj uvršten u program festivala u Cannesu.
U dokumentarcu koji prikazuje život između bola i bijesa, Farsi govori o ženi koju nikada nije upoznala uživo. U aprilu 2024. godine, nakon što nije uspjela ući u pojas Gaze, rediteljka koja od 1984. živi u Parizu, odlučila je pronaći Palestinku koja bi joj mogla prenijeti svakodnevicu pod izraelskom opsadom.
Putem zajedničkog poznanika došla je do 24-godišnje Fatime Hassoune. Njihov prvi video-razgovor odmah je postao dio filma. Cijeli dokumentarac sastoji se isključivo od tih snimljenih video-poziva, s dvostrukim ekranom koji prikazuje obje žene ili samo Fatimu, kao i njenih fotografija, koje svjedoče o brutalnoj stvarnosti života u Gazi.
Fatima sve prikazuje sa stalnim osmijehom, izbjegavajući ton samosažaljenja. Više se žali Farsi – na loš signal, na nemogućnost povezivanja. „Ovo je genocid, golema humanitarna katastrofa. I uskoro će nas Palestinci pozvati na odgovornost – za šutnju i kukavičluk Zapada pred masakrom,” kaže Farsi, odlučna da javnosti prenese što se doista događa.
U svakom razgovoru Farsi dotiče neku temu – pita Fatimu kako je, izražava radost što ju vidi. Fatima govori o svojoj vjeri, o iskustvima iz Gaze, o tome kako nikada nije napustila taj prostor i da to ne želi učiniti čak ni tokom invazije: „Ne mogu otići. Želim biti ovdje i jednoga dana to ispričati svojoj djeci, unucima.” S vremenom kamera pokazuje i njenu porodicu – oca taksistu, braću (svi ubijeni 16. aprila), zaklon u kojem se skrivaju, kao i razorene zgrade koje vidi s prozora svoje sobe.
„Kao fotografkinja bila je metodična. Htjela je zabilježiti svaku sliku kako bi djeca mogla razumjeti horor kroz koji je prošla,” govori Farsi. Dok Farsi putuje svijetom s prethodnim filmom, animiranim filmom Sirena prikazanom na Berlinaleu 2023. godine, njihovi razgovori se nastavljaju – iz Kanade, Rima, Pariza, Atene. Fatima se nikad ne pojavljuje bez marame i vrlo je pažljiva u svom nastupu. Premda nikada ne gubi nadu, ponekad zaplače dok pokazuje slike ubijenih rođaka, uključujući jednogodišnju sestričnu.
U jednoj epizodi radosno priznaje da se zaljubila. U drugoj se pojavljuje i njen dečko. Govori kako bi voljela vidjeti Rim, posjetiti zabavni park. No stvarnost ostaje neumoljiva.
S nedovršenom verzijom, film „Stavi svoju dušu na ruku i hodaj“ odabran je u program ACID (Asocijacija za neovisni film) koji se odvija paralelno s glavnim događanjima u Cannesu. U posljednjem pozivu Farsi obavještava Fatimu da je film izabran, a ona to slavi ushićeno. Rediteljka je poziva na festival. Fatima odgovara da bi voljela, ali da neće moći – zbog izraelskih kontrola i zato što neće napustiti Gazu prije kraja invazije.
„Iskreno, mislila sam da će preživjeti,” kaže Farsi.
Već slijedećeg dana, 16. aprila, objavljena je Facebook poruka o njenoj smrti. Uz Fatimu, ubijeni su i njena trudna sestra te 10-godišnji brat. „Mislila sam da je greška. Nazvala sam je i ostavila poruku,” prisjeća se rediteljka.
Farsi se i dalje teško miri s gubitkom. U filmu prikazuje i izvještaj istraživačke grupe Forensic Architecture iz Londona, koji dokazuje da je napad bio ciljan – raketa je prošla kroz tri kata zgrade da bi eksplodirala na drugom, gdje je živjela Fatima. „Znali su tačno koga gađaju. Njene fotografije su im smetale. Već su ubili više novinara. I to su učinili usred navodnog primirja. To je ratni zločin,” poručuje Farsi.
Prema podacima organizacije Reporteri bez granica, tokom invazije ubijeno je više od 200 novinara. Fatima Hassouna, djevojka s kamerom i osmijehom, postala je simbol te tragedije. Bila je spomenuta i na otvaranju Cannesa – no Farsi upozorava: „Da nije ubijena, o Palestini se ne bi ni govorilo. I to kao da je umrla u snu ili prometnoj nesreći.” (IZVOR: El Pais)
