Pravo na kritiku Izraela zbog onoga što jest – genocidna, bjelačka kolonijalna sila koja provodi etničko čišćenje na Zapadnoj obali, prijeti Palestincima s izraelskim državljanstvom i ugrožava civilno stanovništvo diljem regije – aktivno je napadnuto. Kroz partnerstvo s Tel Avivom, Berlin postaje sigurno utočište za cionističke supremaciste i rasiste, za izraelske vojnike koji su počinili ratne zločine u Gazi i za tražene zvaničnike izraelske vlade – sve pod izgovorom zaštite jevrejskog života.

Dana 28. marta, cionistički njemački jevrejski sedmičnik Jüdische Allgemeine Zeitung s oduševljenjem je objavio da će Tel Aviv postati najnoviji grad pobratim Berlina, uz suglasnost svih frakcija u Berlinskom domu zastupnika.

Nekoliko dana kasnije, Der Tagesspiegel, jedan od berlinskih takozvanih “kvalitetnih listova”, izjavio je da “dvije metropole imaju mnogo toga zajedničkog”.

Kakva sramotna odluka: predstavnici samoproglašenih stranaka “demokratskog centra” u Berlinskom domu zastupnika – kršćanski demokrati, socijaldemokrati i Zeleni – odlučili su, zajedno s “Ljevicom” i fašističkom Alternativom za Njemačku (AfD), još se više približiti genocidnim koljačima u Tel Avivu.

To čine dok se veliki dijelovi svijeta postupno distanciraju od tog režima.

Odabir grada pobratima daleko je više od simboličnog čina, posebno kada je taj grad prijestolnica države kojom vladaju ratni zločinci odgovorni za tekući genocid.

Takva odluka odražava zajedničke interese i vrijednosti koje navodno povezuju gradove i njihovo stanovništvo.

A one koje su ovdje na djelu govore same za sebe: dok jedna strana čini genocid, druga ga podržava, promovira i finansira; dok jedna provodi etničko čišćenje, druga se pretvara da to ne vidi; dok jedna namjerno cilja djecu, novinare i medicinsko osoblje, druga skreće pogled i brblja o ljudskim pravima; dok jedna izgladnjuje narod, druga samo sliježe ramenima.

Zajedno dijele nepoštovanje međunarodnog prava i autoriteta Međunarodnog krivičnog suda.

Ovaj popis daleko je od potpunog, ali već je jedan od najodvratnijih koji se može zamisliti. Berlin i Tel Aviv, kako njemački mediji ispravno ističu, doista imaju mnogo toga zajedničkog.

Odluka berlinskih zastupnika šalje jasan signal svijetu o tome što njemačka prijestonica sada predstavlja – i označava neviđeni čin povijesne amnezije.

Vlada grada koji je prije nekoliko desetljeća bio pod opsadom, i koji i dalje poziva na to iskustvo kao središnje za svoj kolektivni identitet, sada je promijenila stranu.

Berlin se svrstava uz prijestonicu zemlje koja ne samo da 17 godina drži Gazu pod opsadom, stvorivši najveći zatvor na svijetu i stavivši Palestince “na dijetu” – već i više od 18 mjeseci provodi genocid – kampanju koju u potpunosti podržavaju stanovnici Tel Aviva.

Ako je iskustvo opsade doista toliko značajno i definirajuće za Berlin kao što njegovi političari često s velikom ozbiljnošću tvrde, onda bi postojao samo jedan prirodan i primjeren grad pobratim: Grad Gaza.

Za razliku od Gaze, Berlin je pronašao pomoć kada je bio pod opsadom nakon Drugog svjetskog rata. Zapadne zemlje poslale su avione i opskrbile zarobljenu enklavu hranom, a Sovjetski Savez im to nije spriječio – u oštroj suprotnosti s kriminalnim izgladnjivanjem civilnog stanovništva Gaze od strane kolonijalnog režima u Tel Avivu.

Kako bi ispunili svoje hsitorijsko iskustvo i odgovornost, berlinski zastupnici trebali su osmog oktobra 2023. poslati avione u Gazu, umjesto da postanu saučesnici u genocidu. Nisu smjeli ni pomisliti na partnerstvo s prijestonicom počinitelja.

Odabir Berlina za grad pobratim prijestonice Izraela naglašava koliko su njemački političari u posljednjih nekoliko godina dopustili cionističkom lobiju da oblikuje političku agendu grada.

Na način koji je nespojiv s vladavinom prava, sada je dovoljna samo sumnja da bi događaj ili izjava mogli biti smatrani antisemitskima prema cionistički vođenoj definiciji IHRA, da bi se pokrenuo stroj državne represije.

Od kampanja blaćenja i policijskih racija do progona aktivista i kriminalizacije humanitarne solidarnosti, svaka demonstracija u znak podrške palestinskim pravima suočava se s brutalnim gušenjem od strane berlinske militarizirane policije.

Cionistički lobi, kao i u drugim zemljama, ne teži rješavanju temeljnih uzroka antisemitizma. Umjesto toga, koristi optužbe za antisemitizam kako bi vršio pritisak na njemačku državu da kažnjava antisionističke govore.

Nakon izborne pobjede, Kršćansko-demokratska unija (CDU) i njena bavarska sestrinska stranka, Kršćansko-socijalna unija (CSU), podnijele su saveznom parlamentu “manji upit” pod naslovom “Politička neutralnost organizacija finansiranih od strane države”.

Sastojao se od više od 500 pitanja usmjerenih na civilne organizacije koje kritikuju izraelski genocid, s ciljem povlačenja njihovog finansiranja i dobrotvornog statusa ako se ne pridržavaju onoga što kršćanski demokrati definiraju kao “politička neutralnost”.

Nije iznenađujuće što kršćanske stranke nisu uključile nijednu cionističku lobističku organizaciju u svoj upit, iako te grupe nisu ni blizu “politički neutralnima”.

Naprotiv, one djeluju kao propagandna krila cionističke stvari i izraelskog genocida nad palestinskim narodom na način koji je otvoreno neprijateljski prema demokratskim principima i odbrani univerzalističkih ideala.

Prije dvije godine finansiranje jedne od cionističkih lobističkih grupa iz državnog budžeta gotovo je udvostručeno, dosegnuvši godišnji iznos od 23 miliona eura.

Još jedna otvoreno cionistička organizacija također je finansijski podržana od strane Ministarstva unutarnjih poslova – iako, ponovo, organizacija koja otvoreno zastupa i brani rasističku ideologiju teško može biti smatrana “politički neutralnom”.

Pa koja je, tačno, njena javna korist?

Dana 19. februara 2025. godine, berlinski gradonačelnik Kai Wegner (CDU) namjerno je izvršio pritisak na predsjednika Slobodnog univerziteta (FU), Guntera M. Zieglera, u ime cionističkog lobija, da otkaže događaj s Francescom Albanese, posebnom izvjestiteljicom Ujedinjenih naroda za okupirane palestinske teritorije.

Kako je izvijestio Forschung & Lehre, nije samo gradonačelnik izvršio pritisak na predsjednika univerziteta.

Dvije cionističke grupe – koje ni izdaleka nisu “politički neutralne” – takođe su bile uključene. Ziegler je na kraju popustio pred ovim nelegitimnim zadiranjem u autonomiju univerziteta i otkazao događaj.

Četvrtog aprila desničarski list Die Welt pokrenuo je još jednu kampanju blaćenja Albanese, ponavljajući službenu izraelsku propagandu uoči glasanja u UN-u o njenom ponovnom imenovanju.

List je citirao njemačke političare, uključujući Jürgena Hardta iz CDU-a – gorljivog cionističkog zagovornika – koji su bez imalo srama ponavljali izraelske vojne laži bez obzira na istinu ili pristojnost.

Kao da to nije bilo dovoljno, Berlin je prvog aprila prešao novi prag s potezom u stilu Trumpa: najavio je deportaciju tri državljanina EU-a i jednog državljanina SAD-a samo zbog sudjelovanja u pro-gazanskim demonstracijama.

Te osobe nisu počinile nikakav zločin. No u Berlinu je sloboda izražavanja već previše za tolerirati, posebno kada se koristi za odbranu palestinskih prava.

To šalje nedvosmislenu poruku: svako ko zahtijeva pravdu za Palestince sada je meta državne represije.

Ako sudovi ne zaustave ovaj silazak u autoritarizam, njemački građani uskoro bi mogli završiti u zatvoru zbog kritiziranja izraelskih ratnih zločina, dok će stranci jednostavno biti deportirani. Svi će biti kažnjeni ne zbog nasilja ili poticanja na njega, već zbog odbrane “pogrešnih” ljudi u očima političkog establišmenta.

Nakon što su njemački parlamentarci 2017. jednoglasno usvojili IHRA definiciju antisemitizma, prave posljedice tog poteza za njemačku demokratiju postale su jasne u svjetlu tekućeg cionističkog genocida nad palestinskim narodom.

Dvije ključne rezolucije donesene u novembru 2024. i januaru 2025. dramatično su promijenile njemačko društvo i utrle put još većem cionističkom utjecaju.

Prvi cionistički napad na njemačku demokratiju dogodio se u novembru usvajanjem rezolucije “Nikada više nije sada: Zaštita, očuvanje i jačanje jevrejskog života u Njemačkoj”.

Njeno usvajanje omogućuje njemačkoj vladi da intervenira u društveni život po principu – da okleveta bilo koga, Jevreja ili nejevreja, kao antisemita i kazni one koji dižu glas protiv cionističkog kolonijalno-aparthejdnog režima i njegovih ratnih zločina.

Drugi napad uslijedio je 28. januara rezolucijom “Antisemitizam i neprijateljstvo prema Izraelu u školama i na univerzitetima”. Usvojena je na brzinu, gotovo nezapaženo od javnosti, pri kraju vlade i tokom izborne kampanje.

Rezolucija predstavlja drzak napad na autonomiju univerziteta i slobodu istraživanja i nastave. Pod krinkom zabrinutosti za navodni porast antisemitizma u školama i na univerzitetima, optužbu se koristi kao oružje za ušutkavanje kritičnih akademika i studenata.

Na press konferenciji nakon njenog usvajanja, njemački profesori izrazili su ogorčenje što je rezolucija izrađena bez uobičajenog savjetovanja s ekspertima za antisemitizam ili akademskim tijelima.

Takođe su kritizirali činjenicu da su oni koji su je izradili ignorirali prigovore Njemačke konferencije rektora (HRK), koja je već u jesen 2024. odbila sličan prijedlog zbog pravnih zabrinutosti. Prema jednom profesoru, nije čak bilo jasno ko je autor rezolucije.

Međutim, pokretačku silu nije teško identificirati. S obzirom na eksplicitno cionističku agendu rezolucije – prijetnju studentima i akademcima koji se suprotstavljaju režimu i njegovom genocidu – dovoljno je pogledati trenutne i bivše parlamentarce koji stoje iza rezolucije.

Volker Beck, bivši zastupnik Zelenih, predsjednik je Njemačko-izraelskog društva. Mathias Stein, bivši zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) i član parlamentarne grupe iza rezolucije, jedan je od njezinih potpredsjednika.

Drugi trenutni i bivši članovi Bundestaga, uključujući Marcusa Fabera (FDP), Lisu Badum (Zeleni) i Jürgena Hardta (CDU/CSU), također su potpredsjednici Njemačko-izraelskog društva.

Nije iznenađujuće što akademska stručnost i historijska tačnost nisu bile od interesa prilikom izrade ove rezolucije. Njemački parlamentarci pokazali su se ili nesposobnima ili nesklonima prepoznati njenu pravu namjeru.

Umjesto da brane demokratska prava ili se odupiru cionističkom zadiranju, postali su voljni saučesnici u njegovom sveobuhvatnom “osvajanju zemlje” – onom koje rastavlja njemačke institucije i samu demokratiju.

Nekada slavljen kao “siromašan, ali seksi”, Berlin je privlačio mlade ljude iz cijelog svijeta, zajedno s globalnom kulturnom elitom i utjecajnim znanstvenicima. Ta era je gotova.

Danas se Berlin okrenuo uništavajućem oružju antisemitizma, zamahujući sjekirom na slobodu mišljenja, misli, istraživanja i nastave.

Pravo na kritiku Izraela zbog onoga što jest – genocidna, bjelačka kolonijalna sila koja provodi etničko čišćenje na Zapadnoj obali, prijeti Palestincima s izraelskim državljanstvom i ugrožava civilno stanovništvo diljem regije – aktivno je napadnuto.

Kroz partnerstvo s Tel Avivom, Berlin postaje sigurno utočište za cionističke supremaciste i rasiste, za izraelske vojnike koji su počinili ratne zločine u Gazi i za tražene zvaničnike izraelske vlade – sve pod izgovorom zaštite jevrejskog života.

Umjesto da podržava međunarodno pravo ili brani građanske slobode, Berlinski takozvani “demokratski centar” utire put novom fašizmu koji se pojavljuje.

Dobrodošli u Berlin, prijestonicu cionističke represije.

Jürgen Mackert je profesor sociologije na Univerzitetu u Potsdamu, Njemačka. Predavao je i na Univerzitetu u Erfurtu i Humboldt u Berlinu; ovaj je komentar napisao za Middle East Eye.