Ironija je u tome što je njegov stan bio “uredan” na papiru: računi plaćeni, zajednica zadovoljna. Banka mu je nastavila isplaćivati penziju, računi su se automatski naplaćivali trajnim nalogom. Sistem je funkcionisao savršeno, osim što je čovjek bio mrtav. To je slika današnjeg svijeta: birokratija koja ne primjećuje smrt, administracija koja ne vidi tijelo, algoritmi koji bilježe uplatu, ali ne i odsustvo živog stvorenja

U jednom zaboravljenom stanu u španskoj Valdenciji policija je pronašla tijelo 86-godišnjeg Antonia Famosa, čovjeka koji je, po svemu sudeći, bio mrtav gotovo petnaest godina. Njegovi susjedi nisu primijetili njegov nestanak, niti su se zapitali gdje je.

Godinama su prolazili pored zaključanih vrata, plaćali zajedničke račune, pozdravljali se na stubištu, dok je u jednoj od soba ležalo mumificirano tijelo čovjeka koji je nekad živio među njima. Ta vijest, koliko god jeziva, nije izuzetak. Ona je metafora svijeta koji smo izgradili, svijeta u kojem se ljudi gase neprimjetno, polako, u tišini.

Antonio nije bio beskućnik, nije bio zaboravljen od sistema. Imao je stan, penziju, računi su se redovno plaćali, dugovi izmirivali. Živio je na šestom spratu zgrade s desetinama stanara, tik uz njihove živote, televizore, večere i svakodnevne razgovore. Ipak, niko nije primijetio da ga nema.

Antonio je bio “neupadljiv čovjek”: nije pravio buku, nije se žalio, nije tražio ništa. Bio je savršeni susjed. I upravo zato je mogao nestati iz života, a da niko to ne primijeti.

Ironija je u tome što je njegov stan bio “uredan” na papiru: računi plaćeni, zajednica zadovoljna. Banka mu je nastavila isplaćivati penziju, računi su se automatski naplaćivali trajnim nalogom. Sistem je funkcionisao savršeno, osim što je čovjek bio mrtav. To je slika današnjeg svijeta: birokratija koja ne primjećuje smrt, administracija koja ne vidi tijelo, algoritmi koji bilježe uplatu, ali ne i odsustvo živog stvorenja.

Antonio Famoso postao je dio ogromne mase “nevidljivih”, ljudi koji nestaju, a da niko ne upali svijeću, ne pošalje poruku, ne pozvoni na vrata.

Sociolozi odavno upozoravaju da je usamljenost nova pandemija. U Japanu, hiljade starijih osoba svake godine umiru sami, toliko da su mediji skovali izraz kodokushi (usamljena smrt). U Britaniji, država je osnovala posebno “ministarstvo za usamljenost”.
Usamljenost nije samo emocionalna nelagoda. Ona doslovno ubija. Naučne studije pokazuju da dugotrajna socijalna izolacija povećava rizik od prerane smrti više nego pušenje ili gojaznost. Ljudi se gase jer ih niko ne vidi. Nikad nismo imali više načina da komuniciramo a nikad više ljudi ne govori u prazno. Na ekranima je stalno neko “online”, ali u stvarnom životu, sve je manje onih koji bi zakucali na vrata.

Antonio Famoso možda je imao broj telefona, ali koga da nazove? Imao je dvoje djece, ali već 35 godina nije razgovarao s njima. Imao je komšije, ali one su mislile da je u staračkom domu. Imao je državu, ali ona ga nije tražila jer računi su bili uredni.

Kad su vatrogasci ušli u njegov stan, našli su ga u odjeći, okruženog mrtvim golubovima i insektima. Na stolu prazne kutije mlijeka, na podu prašina.  U izvještaju policije piše da je tijelo mumificirano.  Čak i kada se smrad raspadanja širio zgradom, niko nije reagovao. Prozori su bili otvoreni, golubovi su ulazili i izlazili, a život na katovima ispod i iznad nastavljao se normalno.

Statistike pokazuju da se svake godine u Evropi otkriju stotine slučajeva ljudi koji su mrtvi mjesecima ili godinama prije nego što ih iko pronađe. Svi su imali adrese, svi su plaćali račune, mnogi su imali rodbinu. To je cijena tehnološkog “napretka”, svijeta u kojem se svi pratimo, ali niko ne prati nikog stvarno.

IZVOR: Agencije, El Pais