Ujedinjeno Kraljevstvo se ne odriče Wimbleodna – ni iz tradicije, ni zbog sporta, već zbog novca. Nijedan drugi sportski događaj ne donosi toliku korist britanskoj državnoj kasi. To osjećaju i turisti koji plaćaju najmanje 200 eura za ulaznice, i teniseri – koji plaćaju više poreza nego bilo gdje drugo. Ponekad, toliko da im se ne isplati ni igrati.
„Izgubim novac ako igram tamo“, govorio je Rafael Nadal još 2011. godine. Povod njegove izjave nije bio poraz na terenu, niti gubitak forme – već porezni zakon Ujedinjenog Kraljevstva. Tada je legendarni španski teniser odlučio da više neće igrati na prestižnom turniru Queen’s, koji prethodi Wimbledonu. Od tada se tamo pojavio samo još jednom.
„Nije problem u nagradama. Problem je vaš porezni režim“, rekao je tada Nadal. A priča se ponavlja i danas, dok Wimbledon – najtradicionalniji Grand Slam turnir na svijetu – širi svoje betonske temelje po londonskom predgrađu. Mještani su okačili transparente: „Save the park. Elitistička eksploatacija“, ali protesti nisu imali efekta. Vlada i gradske vlasti već su odobrile ekspanziju: novi stadion, novi parking, desetine novih terena. Jedino preostaje da pravosuđe da konačno „zeleno svjetlo“.
Ujedinjeno Kraljevstvo se ne odriče Wimbleodna – ni iz tradicije, ni zbog sporta, već zbog novca. Nijedan drugi sportski događaj ne donosi toliku korist britanskoj državnoj kasi. To osjećaju i turisti koji plaćaju najmanje 200 eura za ulaznice, i teniseri – koji plaćaju više poreza nego bilo gdje drugo. Ponekad, toliko da im se ne isplati ni igrati.
„Ne postoji zemlja s agresivnijim poreznim režimom za sportiste od Ujedinjenog Kraljevstva“, potvrđuje Marta Peiró, ekonomistica specijalizirana za međunarodnu fiskalnu politiku i osnivačica Talent Consultinga, u razgovoru za El Mundo. Svi turniri na svijetu oporezuju nagradni fond: obično do 50% iznosa. U Velikoj Britaniji ta stopa iznosi 45% za najveće nagrade (poput 3,5 miliona eura za pobjednika) i 40% za manje iznose (npr. 77.500 eura za igrače koji ispadnu u prvom kolu). Od ukupnih 53,5 miliona eura koje Wimbledon ove godine dijeli, britanski porezni organ HMRC uzima čak 17 miliona.
Ali, kako je govorio Nadal – „to nije problem“.
Specifičnost britanskog zakona je što se ne odnosi samo na nagrade zarađene tokom turnira. Ujedinjeno Kraljevstvo jedinstveno je po tome što od nerezidentnih sportista traži da plaćaju porez na sve prihode – uključujući i one zarađene van zemlje – proporcionalno broju dana koje provedu na britanskom tlu.
„Porez se računa na osnovu dana koje sportista provede u zemlji, bilo trenirajući, takmičeći se ili prisustvujući događajima. Taj broj dana se koristi da se proporcionalno obračuna koliko od njegovih globalnih prihoda pripada Velikoj Britaniji“, pojašnjava Peiró.
Primjera radi, ako neko učestvuje na Queen’su i Wimbledonu, biće u Engleskoj između tri i četiri sedmice. Ako izgubi rano na oba turnira, možda će zaraditi svega 50.000 eura neto. Ali sponzorski ugovori nekim teniserima donose oko pet miliona eura godišnje. Nakon obračuna sa 45% poreza, britanska poreska uprava može im fakturisati više od 100.000 eura – gotovo dvostruko više nego što je zaradio od nagrada.
Dobar porezni savjetnik uspjet će mu priznati troškove za avionske karte, smještaj i plate njegovog tima – ali svejedno, turneja kroz London mu se možda neće isplatiti.
„Ova porezna norma je uvedena kako bi se spriječila poreska eluzija kod sportskih zvijezda koje od sponzorstava i marketinga zarađuju ogromne svote, a ranije su tvrdile da su svi prihodi generisani van Ujedinjenog Kraljevstva“, ističe Peiró. Wimbledon i Liga prvaka (Champions League) su tražili izuzetke – ali uzalud. Jedino su Olimpijske igre u Londonu 2012. godine uspjele dobiti posebni tretman od HMRC-a.
Najveći gubitnici su zemlje u kojima sportisti stvarno žive. Većina vrhunskih tenisera ima prebivalište u Monaku, zbog minimalnih poreza. No oni koji ne žive u poreskim oazama, ostat će uskraćeni za dio javnih prihoda – jer ono što se plati britanskoj državi, mora se odbiti iz poreza koji bi se platili matičnoj državi.
„Velika Britanija ima porezne sporazume sa više od 130 zemalja, uključujući i Španiju. To znači da Velika Britanija ima primarni porezni autoritet, a matične zemlje moraju priznati odbitak za dvostruko oporezivanje“, pojašnjava Peiró. Francuska i Sjedinjene Američke Države također imaju slične propise za sportiste nerezidente, ali oni su znatno blaži.
Teniseri koji žele igrati Wimbledon – a često se pripremaju i na Queen’su – nemaju izbora. Ako ne plate porez, slijede kazne. U nekim slučajevima, Ujedinjeno Kraljevstvo može im čak zabraniti budući ulazak u zemlju i nastup na turnirima.
A Wimbledon? On i dalje ostaje zlatna koka za britanski budžet – po tradiciji, po prestižu i, najviše, po novcu.









