Dodik jača, država slabi, a vlast meditira. Svi govore o stabilnosti, dok se institucije gase kao svijeće na vjetru. U toj atmosferi namjerno prigušenih reakcija, želimo ukazati na trenutak kada smo počeli pravdati nečinjenje kao mudrost, a pasivnost kao strategiju. Pitanje više nije kako zaustaviti Dodika. Pitanje je – može li se on uopće zaustaviti dok se ne razmontira mehanizam koji ga drži i iznutra i izvana?

Nemamo ambiciju tonuti u paranoju ni plivati u plićacima teorija zavjere. Ali kad se lopta uporno vraća istom putanjom u diplomatskoj igri teniskih forhenda – i najravnodušniji posmatrač mora priznati da nešto s pravilima igre nije u redu.

Jer Dodik više ne igra sam. Njegov separatizam više nije solo nastup političkog autsajdera iz Banje Luke, već pokret u orkestraciji šire šahovske partije, u kojoj pojedini međunarodni igrači – s vremena na vrijeme – biraju izostanak glasa umjesto odgovornosti, “neutralnost” umjesto stava.

Glasniji dijelovi partiture dolaze iz Rusije, Mađarske, Srbije – ništa novo. Ali ono što uznemirava su šapatom izrečene poruke iz nekih evropskih centara moći – onih koji deklarativno brane BiH, a diskretno je potkopavaju. Sabotiranje Interpolove potjernice za Dodikom nije birokratski propust – to je diplomatska poruka. A na njenom vrhu – Emiratski direktor.

Kad se tome doda emiratska građevinska renesansa u Beogradu, u čijem sjeni veselo pozira i Trumpov klan, teško je povjerovati da se radi o puki slučajnosti. Neko se zaigrao. A ulozi nisu mali.

U tom kontekstu, tvrdnje da je Trojka instalirana kao “međunarodni alat za unutarnju stabilizaciju” više ne zvuči kao teza s marginama. Jer, stabilizacija danas znači umirivanje Bošnjaka, anesteziju opozicije i pacifikaciju institucija. Red bez pravde.

Zato pitanje više nije kako zaustaviti Dodika. Pitanje je – može li se on uopće zaustaviti dok se ne razmontira mehanizam koji ga drži i iznutra i izvana?

A onda dolazimo do jedne od najbizarnijih tačaka novog političkog diskursa: svi koji pozovu na hapšenje Milorada Dodika, odjednom su označeni kao ratni huškači. Pozvati na vladavinu zakona – postalo je jednakovrijedno zazivanju rata. Ustav se tumači kao prijetnja, a Tužilaštvo – kao provokacija.

Vlast koja se boji primijeniti zakon nije vlast. To je politička lutka bez konaca. Defetistička parodija. Nikšićeva logika da neće dozvoliti da policajci pucaju jedni na druge zapravo znači: “Nećemo ništa dirati”. Nećemo primijeniti zakon. Nećemo otvoriti ladicu s nalogom. Nećemo uznemiriti Dodika, ni pravdu. Nećemo čuti, nećemo vidjeti, nećemo postojati.

To je Trojkin politički zen. Spokoj dok sve gori.

A u tom ideološkom pejzažu, nominalna ljevica se pretvara u tutora bošnjačke politike. I to ne bilo kakvog – već bez zrna snage da izgovori “b” od borbe, “p” od politike, ili “z” od zakona. Preostaje im samo “š” od šutnje.

I dok oni balansiraju između nedjelovanja i izvinjavanja – Dodik djeluje. I to svakodnevno, temeljito i bez ostatka.

U toj pozornici bez interpunkcije, gdje se rečenice razvlače između suvereniteta i secesije, jedan premijer iz susjedstva odigrao je dobro uvježbanu repliku: Andrej Plenković u Mostaru jasno osuđuje secesionizam Milorada Dodika. Hrvatska – kaže – podržava teritorijalni integritet BiH. A zatim, uz osmijeh, odbija uvesti sankcije. Jer, kaže – „preferira dijalog“.

To je kao da vam vatrogasac na dojavu požara dođe – bez kapi vode. Topla riječ, hladan čin. I ništa više.

Sarajevo je reagiralo, dijaspora zaiskrila, a jedini institucionalni glas iz Hrvatske bio je onaj saborskog zastupnika Armina Hodžića, koji je jasno rekao: Hrvatska mora, kao i druge članice EU, uvesti sankcije Miloradu Dodiku. Jer sve ostalo je politička fikcija s vrlo realnim posljedicama.

Plenkovićev pristup podsjeća na lavandu – prvo koristan za bosanske Hrvate u kontekstu izbornog zakona, zatim evropski dekorativan, pa diplomatski smirujući, ali na požarištu – beskoristan.

U tom ambijentu političke ambivalentnosti, domaća Trojka – Konaković, Nikšić i Forto – izgledaju kao notari predaje. Ne vladaju – ovjeravaju. Konaković brani nehapšenje Dodika i time brani nepostojanje države. Njegove izjave o “sprečavanju krvoprolića” više liče na izgovor za apstinenciju nego na strategiju.

Nikšić, u ulozi samonametnutog mirotvorca, izjednačava pozive na zakon s pozivima na rat. Nije jasno je li premijer ili portparol REM-faze vlasti. A Forto? On ne šuti. On se povukao iz vremenske linije. Nestao čak i iz algoritma.

I dok oni, legitimno nametnuti supenzijom ustava na jedan dan, paraliziraju svaki pokušaj institucionalnog refleksa – sin Rame Isaka šeta Emiratima, fotka se s arapskim tehničarima represije, i na Instagramu promovira turneju kao „strateško partnerstvo“.

Bosna gori, ali story mora ići.

U tom začaranom krugu mazohizma, neukusa i turbo-folk geopolitike, očekivati da Plenković – ili bilo ko sa zapadne lože – razumije i riješi ono što sami režemo i puštamo da iskrvari, nije samo iluzija. To je već groteska.

Jer politika koja se više boji konflikta nego izdaje – prestaje biti politika. Ona postaje koreografija samoponiženja. Protokol nestajanja. Uz jaku rasvjetu, dobar catering – i lošu muziku.

Ilustracija: Muhamed Đerlek Max