Onaj ko se sjeti kako su njegovi prethodnici Karadžić i Mladić naređivali svojim vojnim, zločinačkim jedinicma, da zarobljavaju pripadnike mirovnih snaga i vežu ih za bandere, neće biti nimalo iznenađen, ni Dodikovim nasilničkim ponašanjem ni nemuštom reakcijom Zapada

Steže se obruč oko Dodika, Neće se dozvoliti rušenje ustavnok poretka, Dodik je gotov, Država će pobijediti… otprilike ovako izgledaju medijski naslovi posljednjih sedmica, otkako je Republika srpska, odnosno njena izvršna i zakonodavna vlast, počela sprovoditi ranije pripremljen i razrađen plan o otcjepljenju i osamostaljenju ovog bh. entiteta stvorenog u američkoj vojnoj bazi u Daytonu.  

A u međuvremenu može se čitati i ovo: Dodik otputovao u Izrael, Predsjednik RS-a sletio u Moskvu, Svaki dan je u Beogradu, Bjegunac nesmetano prelazi državnu granicu…

I onda se naša javnost ibreti kako je pučista i secesionista, omraženi lider bosanskih Srba naredio da njegove policijske snage iz njegovog entiteta protjeraju njemačku ministricu Annu Luhrmann. A doskora je otvoreno ponižavao američke ambasadore i visoke predstavnike. Takvo barbarsko  ponašanje naišlo je na snažne osude u dijelu Bosne i zapadnom svijetu…

Onaj ko se sjeti kako su njegovi prethodnici Karadžić i Mladić naređivali svojim vojnim, zločinačkim jedinicma, da zarobljavaju pripadnike mirovnih snaga i vežu ih za bandere, neće biti nimalo iznenađen, ni Dodikovim nasilničkim ponašanjem ni nemuštom reakcijom Zapada.

A nismo zaboravili ni da je Slobodan Milošević Dejtonske 1995.godine bio najomraženija osoba u većini evropskih država, a pogotovo u Americi. Poznavaoci kažu da je vojna baza u Ohiu izabrana za mjesto pregovora između ostalog zbog toga što je američka javnost toliko bila negativna prema Miloševiću da su nadležne službe procijenile kako srbijanski predsjednik ne bi bio siguran ni u jednom većem američkom gradu i plašili se da bi njegova sigurnost bila ugrožena. I nakon što su ga proglasili „balkanskim kasapinom“ Milošević je nagrađen Republikom srpskom.

Tačno je da je kasapin kasnije uhapšen, izručen međunarodnoj pravdi i procesuiran, ali rezultati njegova nedjela nisu poništeni. Ništa se suštinski nije promijenilo ni kada je cjelokupno političko i vojno rukovodsrvo RS-a osuđeno za masovne zločine, etničko čišćenje i genocid – Srebrenica je ostala u rukama onih koji su je zauzeli u najkrvavijem pohodu u modernoj historiji.   

I, ako je suditi prema javnim istupima i medijskim člancima, iz takvih historijskih iskustava nismo naučili ništa. A morali bismo konačno razumjeti da u međunarodnim odnosima svoje ciljeve ne ostvaruje onaj koji igra pošteno i koji se pridržava civilizacijskih vrijednosti, nego onaj koji zna šta hoće i koji je u tome odlučan i dosljedan, i spreman je na sve kako bi postigao ono što želi.

U još jednom danu permanentne krize, najveće nakon završetka rata, domaća javnost očekuje neku konkretnu akciju koju će država, uz pomoć Zapada, poduzeti protiv secesionista iz Republike srpske, onih koji ruše ustavni poredak i odmeću se od zakona i sistema, provode silu i protjeruju državne institucije i strane diplomate. Kako vrijeme odmiče, šteta po državu sve je veća i sa svakim danom bit će se teže vratiti na stanje prije državnog udara.

Secesionisti i odmetnici dobijaju na vremenu da svoju priču serviraju tamo gdje misle da će to treba – u uši Trumpovih saradnika i evropskih populista, kojima je inače do cjelovite Bosne i Hercegovine kao do lanjskog snijega.

Domaći političari, ovi koji se smatraju probosanskim, obećavaju kako će stezati obruč oko srpskog trojca koji je u bjekstvu, još se na nazire konkretna aktivnost koja bi rezultirala njihovim hapšenjem. Čak i ako do toga dođe, za budućnost Bosne to neće značiti mnogo ako se ne pozabavimo efektima, a prije svega uzrocima haosa koji je stvoren i može uvijek biti ponovljen.